Crno-bijeli svijet ili crno-bijele laži
Negdje sam pročitao da je uvijek najteže napisati prvu rečenicu kada pišes knjigu, pričicu ili bilo što. Evo ja ovdje “riješih” taj problem. Već sam je napisao. Želio bih u četiri crtice napisati kako sam doživio “crno bijeli svijet” na svojoj koži i konačno počeo gledati svoj zivot u “coloru”.
Moj otac je na svu sreću prezivio Križni put, a manji broj osoba ga je preživjelo nego što je pobijeno na njemu. I u mojoj mladosti kad god bi počeo pričati o svemu što je preživio, mama bi ga presijecala i govorila da ne govori ništa o tome, bojeći se za nas da ne ćemo gdje “izletjeti” s tom pričom, pa navući zlo prvo sebi, te preko nas cijeloj obitelji. Jer tko god je živio u ta “zlatna vremena” zna koliko su ona bila “zlatna”, pogotovu za one koji ne misle kao “oni” koji su “avangarda radničke klase”, te kao takvi imali “ključeve” svakog života u Yu u svojim rukama.
Ali pošto sve to nisam znao, gledao sam svijet u crno bijeloj boji.
CRTICA 1 – “MARKSIZAM”
Na samom početku 80-tih godina išao sam u srednju skolu. I kao što je opće poznato, skoro u svakom predmetu smo imali primjese marksizma.
A pošto sam išao u srednju ekonomsku školu imao sam ga u svakom predmetu, da kao budući “radnik u samoupravnom socijalizmu” ne bih dozvolio sebi da budem “izrabljivan” od kapitalista. Kao što me je “učio” moj profesor iz marksizma. Gdje je rekao da radnici u kapitalizmu rade 4 sata za sebe, a 4 sata za kapitalistu. A u socijalizmu svih osam radnih sati radiš za sebe. Pa bi odmah poslije toga na uho pitao Stanka, koji je sjedio pored mene, a čiji je tata radio u kapitalizmu u Njemačkoj, da ako može da mu nađe sezonski posao kod tate. Da ide da ga “izrabljuju”, da radi 4 sata za kapitalistu. Jer mu nije dovoljno ono što ima da bi preživio, iako svih osam sati radi “za sebe”. Te bi rekao Stanku da slobodno kaže ocu da je on vrijedan i da hoće raditi, neće nositi blok ciglu s dvije ruke, nego jedna cigla u jednu ruku, a druga u drugu – i ako treba na četvrti kat. Kao profesor marksizma, ima završen fakultet, a traži posao u kapitalizmu na “baušteli”. Tu sam saznao da svijet nije sazdan samo crno-bijelo, pa sam u svojom očima dobio malo odsjaja sive boje.
CRTICA 2 – JEZIK
Namjerno sam u podnaslovu napisao samo jezik. Nisam naveo koji. S obzirom da se tada kod mene u Bosni zvao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski. I obvezno tako. Čak se “uobičajilo” da se zove samo srpsko-hrvatski. A ja kao mlada osoba, bez ikakvog “pozadinskog” efekta, željna nekakvih promjena i da ne gledam svijet samo kroz tri boje na svoj bilježnici sam napisao “samo” hrvatsko-srpski. Već sam ranije rekao da što se tiče nacionalnog osjećaja, jesam se osjećao kao Hrvat, ali to nigdje nisam isticao. Takva su vremena bila i nisam mogao “pokupiti” druga saznanja na mojem do tada kratkom putu. Ali da nastavimo dalje. S obzirom da mi je “čas” iz jezika uvijek bio iza velikog odmora, izvadio bih knjigu i bilježnicu, te izašao vani. Da bih poslije određenog vremena primijetio da je moja bilježnica uvijek okrenuta naopako, nije naslovna strana gore.
Kada sam to primijetio, kao i svaki puta prije, izvadim knjigu i bilježnicu iz torbe, te krenem vani. Zastanem na vratima. Vidim da “drug” s kojim sam sjedio u klupi zajedno, okreće moju bilježnicu. Vratim se nazad i pitam ga što to radi. On se zacrvenio u licu i kaže da jezik nije hrvatsko-srpski nego srpsko-hrvatski. Na to mu kažem da moje stvari ostavi i da ih više ne smije dirati, a ako mu što nije jasno, neka me prijavi razredniku. Što, normalno, nije učinio. A što mislite zašto?
Naime, on je bio Srbin po nacionalnosti. A znao je da meni nije ime Pedro, i nisam visibaba, pa da me moze žrtvovati ili ne daj Bože objesiti. A najbitnije od svega (što je znao da znam) je da je na njegovoj bilježnici pisalo samo s r p s k i j e z i k.
Tada je u moje oči ušlo i malo zelenkaste boje.
CRTICA 3 – DOLAZAK U JNA
Sa završenom srednjom školom, otišao sam u JNA na odsluženje redovnog roka. Sredinom 80-tih godina. Kada je u Yu tekao “med i mlijeko”. Zato što ga nije bilo moguće kupiti. Kao ni većinu ostalog. Nije bilo ni goriva. Nego nekakvi parni i neparni brojevi. Vrijeme stabilizacije. Kako nije bilo ničega, “nije bilo ni nacionalizma”. Još se nije pojavio njihov Slobo sa “salatom”.
Prvih dana vojnog roka po cijeli dan smo “pravili” krevet. Kada se sredi dođe “desetar”, poruši, pa opet iz početka. Između jednog od “rušenja kreveta” dođe “desetar” u moju spavaonicu i pita me koliko ima Hrvata u njegovom odjeljenju, a ja kazem četiri. Na što mi on kaže da ih ima previše, pa mora nešto učiniti “na tome”. Na to sam ga poslao “tamo daleko”, gdje u suštini treba biti, a ovdje ne želim to kazati zato što inače ne psujem, a među prijateljima imam i djece pa se ne želim ovdje tako izrazavati.
Poslije toga slučaja, kao grom iz vedra neba, lupio me je čitav spektar boja tako da sam kratko vrijeme bio “zaslijepljen”, ali ipak, najjače je bila izražena crvena boja.
CRTICA 4 – NAVIJANJE
I ova crtica je iz JNA. S obzirom da su to bile “lijepe godine crno bijelog svijeta”, te se još nije pojavio onaj koji ima mnogo “salate”, imali smo normalne kontakte, a kako je sve u to vrijeme zanimao nogomet, pitao sam Srbe koji su iz Srbije za koga navijaju, a oni su mi svi odgovorili da li za zvezdu, da li za partizan. Ništa zato, misli Saljo, navijaju za klub iz svoje republike. Ne budem lijen pa pitam Srbe iz Bosne. a dobio sam isti odgovor. To su samo izuzeci, pomislim ja. Ali da bih sebi to dokazao, pitao sam i pripadnike istoga naroda iz Hrvatske. I, za “divno čudo”, dobijem u slovo isti odgovor. Da bih pojasnio stanje, moram reci da sam ja Hrvat iz Bosne koji je samo tijelom to bio. Duša mi je lutala “prostranstvima samoupravnog socijalizma”. Pa sam do tada navijao za Sarajevo. Kao sto je i Branimir Štulic rekao da je samom sebi morao dati nadimak, tako i ja, te od djetinjstva “nosim” nadimak Saljo.
Kada su oni mene pitali za koga ja navijam, poslije kratkog promišljanja rekao sam za Dinamo. Zašto Dinamo? Zato što sam u svome dotadašnjem životu znao jednog Srbina – koji mi je bio razrednik u srednjoj školi – a da je navijao za Hajduka (neka se ne nađu uvrijeđeni fanovi ovoga časnog hrvatskog kluba kojeg poštujem), a nisam znao nijednog dinamovca, te sam želio vidjeti njihovu reakciju. A ona je bila neočekivana. Prekinuli su sve kontakte sa mnom, smatrajući da sam nacionalista. Uostalom, kao i za sve navijače tog kluba. Iz toga razloga sam postao “pasionirani” navijač. I u svojim očima dobio i plavu boju.
S obzirom da je tada u mojim očima “zazivio” čitav splet boja, nekako normalno mi je bilo da malo razmislim i razlučim gdje se nalazim. I da moje srce kaže koje boje voli. Izabrao sam crven-bijeli-plavi. Kada je moje srce odabralo, “vratila” mi se i duša u tijelo. Jer sistem u kome sam živio do tada, sve je radio da mi ubije dušu. Ali, kao što reče nas veliki rocker Bruno Langer, za ljubav treba imati dušu. Čim se duša “vratila” u moje tijelo, došla je i ljubav u moje srce. Ljubav prema mojoj Hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu. I sve je leglo na svoje mjesto……
PS. Sve te njihove godine crno bijelog svijeta dao bih da se vrati samo “jedan dan moga života” (kao što u toj pjesmi lijepo kaze Mišo Kovač). DAN PONOSA I SLAVE, koji sam proveo sa svojom braćom po oružju u Domovinskom ratu, pogotovu sjećajući se onih koji su dali sve sto su imali, svoje živote. Ali ništa, dokle god dišem ovaj zrak i oni će živjeti u meni….
ZA DOM SPREMNI I SLOBODI TEŽI
OVDJE LEŽI ONAJ STO NE BJEŽI
(Epitaf na jednom grobu Heroja Domovinskog rata)
Autor: Krešimir K/kamenjar.com
