Diplomacija je puna udbaša koji nas ukopavaju u ‘region’
U Hrvatskoj kao u Crnoj Gori postoje dvije struje, Hrvatska i Srpska, odnosno Crnogorska i Srpska. I takav način političkog djelovanja uništava zemlju. Čudimo se zaostaloj zemlji, bez dovoljne prezentacije u svijetu, zapravo nema potrebe se čuditi dok je tako. Zamislite obitelj u kojoj jedan supružnik vara drugog, uzima novac iz zajedničke blagajne i koristi ga za svojeg ljubavnika, to je Hrvatska.
Svojevremeno veleposlanik Hrvatske u Mađarskoj i bratić zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina radio je u Udbi na obradi hrvatske emigracije koja živi u Americi. To potvrđuju i dokumenti koji su u posjedu portali, a koji datiraju iz veljače i svibnja 1990. godine.
Naime, u zaglavlju dokumenata se navodi ime aktualnog veleposlanika kao “operativnog radnika” SDB-a Mostar. U to je vrijeme Bandić kao operativac Službe državne bezbjednosti, kako se navodi u papirima, obrađivao ‘ekstremne hrvatske emigrante’ u SAD-u optužujući ih da su ‘nosioci neprijateljske djelatnosti’.
Tako je u skladu sa svojim tadašnjim dužnostima , na razne načine ‘pritiskao’ iseljenike pokušavajući ih ‘pasivizirati i distancirati od antijugoslavenske djelatnosti’. Njegovu vezu sa jugoslavenskim, a zapravo srpskim tajnim službama Bandić je opravdao činjenicom da treba prehraniti obitelj. Nije otištao u inozemstvo, već je cinkanjem otišlih gradio karijeru. I došao na mjesto veleposlanika po tim zaslugama.
Naš veleposlanik u Parizu Ivo Goldstein u uredu u Parizu drži sliku Tita?! Veleposlanik Goldstein rekao je da se fotografija u prijamnoj sobi nalazi slučajno i da je njegova namjera bila da je za dvadesetak dana pokloni jednom poznatom pariškom kafiću u kojemu je Tito nerijetko boravio. Onaj nekadašnji veleposlanik je morao prehraniti djecu, a ovaj sadašnji Tita trpa u ured slučajno. U prijevodu rade nas budalama.
U Njemačkoj je veleposlanik Ranko Violić, nekadašnji pukovnik UDBA-e. Neki dan on je zabranio našim iseljenicima pristup Kolindi Grabar Kitarović, razlog je bila njena sigurnost. Još jedan biser, udbaš koji je lovio emigrante, sad brani predsjednicu od emigranata. Ipak nije tu kraj toj udbaškoj guji. Mreža je predebela i za sada trajna. Neki su sklanjani daleko zbog izdaje, neki zbog svojih jugoslavenskih zasluga. U principu uvijek su prisutni u uredu predsjednika i našoj diplomaciji. Kako sa takvim kadrovima stvoriti diplomaciju? Baš nikako. Ministrica Vesna Pusić iz obitelji Aranđelović, a njen tzv. četnički pedigre hvali i sam Vojislav Šešelj. Gdje tu uopće ima mjesta i za Hrvatsku?
Takva ušljiva diplomacija stvorila je antiklimu, pa je jedina klima u njihovim uredima na zidu. Naravno japanska. Umjesto da diplomatska predstavništva budu nukleus informacija i novih spajanja sa stranim državama i privredom, predstavništva postaju središta jedne prosrpske falange, središta obožavanja propale Jugoslavije i bezidejnosti sa dužnim poštovanjem pojedinaca. Japanci su šezdesetih godina prošlog stoljeća posjećivali Kragujevac i divili se Fići, danas njihova industrijska špijunaža i diplomacija stvaraju puteve koje naša dipomacija zaostala u drugom svjetskom ratu ne razumije. U Hrvatskoj 2015. osniva se antifašistička liga, a fašizma nema od 1945. godine, diplomacija drži titove slike, poput božanstva, u takvoj zemlji nema investicija, već kult ličnosti. I od toga dobro žive pojedinci iz toga kruga.
Igor Drenjančević/hop.hr
