Grabar Kitarović vraća vjeru vodećih zapadnih država u Hrvatsku
Lustracija, tj. demontaža starih komunističkih kadrova koji drže sve najvažnije poluge hrvatskog društva i politike bila je glavna nit susreta predsjednice Grabar Kitarović i s predsjednikom Gauckom i s kancelarkom Merkel. Glavna nit zato jer je to glavna pretpostavka za razvoj gospodarstva i uspostavu slobodnog konkurentnog tržišta
Nastupni posjet Kolinde Grabar Kitarović Njemačkoj označio je – i to posve osmišljeno – novi zaokret u hrvatsko-njemačkim odnosima, a samim tim i odnosima Hrvatske s EU-om. Preko njih i s najvažnijim transatlantskim partnerom – SAD-om, uzmemo li u obzir da je Njemačka bezuvjetni američki partner u Europi i čuvarica euroatlantskih vrijednosti, prije svega u području vanjske i sigurnosne politike. Lustracija, ili demontaža – kako to u smislu očuvanja tih vrijednosti vole kazati njemački diplomati u neformalnim razgovorima – je zapravo bila glavna nit Kitarovićkina susreta i s predsjednikom Gauckom i s kancelarkom Merkel. Glavna nit je bila zato jer je to glavna pretpostavka za razvoj gospodarstva i uspostavu slobodnog konkurentskog tržišta. Demontaža starih komunističkih, prije svih KOS-ovih kadrova koji drže sve najvažnije poluge hrvatskog društva i politike, na simboličkoj razini je započela niti 24 sata nakon sastanka Grabar Kitarović s najvišim njemačkim dužnosnicima.
Europski legitimitet za micanje diktatorove biste
Tito je KOS-ova udica koju Predsjednica nikako nije smjela progutati u prvom naletu, kad je njezin glasnogovornik u najboljoj namjeri već prvog dana njezina mandata izjavio kako će bista druga Tita biti uklonjena. Napad je počeo odmah, i od bivših predsjednika Mesića i Josipovića i od njihovih struktura. Nakon toga je rečeno da Tito do daljnjega ostaje, da bi Tito na kraju bio spakiran u srijedu ujutro i poslan u Muzej hrvatskog zagorja. Večer prije, na predavanju berlinskoj intelektualnoj eliti na akademiji njemačkoga glavnog grada Grabar Kitarović je – odgovarajući na pitanje o Titovoj bisti u njezinu uredu – kazala kako je Tito bio komunistički diktator. To pitanje, kao i pitanje o nužnosti lustracije u Hrvatskoj nisu joj postavili iseljenici za koje bi se onda u domaćim medijima moglo pisati kao o “ustašoidima”, već berlinski znanstvenici i intelektualci. Sasvim je jasno da je Predsjednica čekala posjet Njemačkoj kako bi s njim dobila dodatnu demokratsku potvrdu i europski legitimitet za uklanjanje biste komunističkog diktatora s Pantovačaka.
Uostalom, Hrvatska je 1. srpnja 2013. ušla u Europsku uniju i time preuzela i obvezu rješavanja svoje totalitarne prošlosti. Milanovićeva reakcija na ukljanjanje Titove biste nije oštra kao što bi bila Josipovićeva ili Mesićeva, ali je potpuno neprimjerena, i takva izjava se ne uklapa u sliku modernog hrvatskog socijaldemokrata kakvim se Milanović predstavlja. Kao prvo, Tito i Tuđman nisu ličnosti za uspoređivanje, to se radi samo u hrvatskim medijima koji, osim časnih iznimaka među novinarima autorima, nisu ništa drugo nego produžena ruka ”crvene elite” koja vlada Hrvatskom. Milanović nije Jugoslaven, nije antihrvat, ali izjava da su “Tito i Tuđman najbolje što se hrvatskoj povijesti moglo dogoditi u datim okolnostima” nije ništa drugo nego njegova obveza iz “ugovora s vragom” kojeg je sklopio kako bi došao na vlast i kako bi ga udbaško-kosovske strukture i njihova snažna mreža podržali. Zato se na ovom potezu uklanjanja Titove biste, uz očitu njemačku potporu, Kolindi Grabar Kitarović može samo čestitati.
Milanović se mora odreći Tita
Ako su predviđanja da će sljedeći parlamentarni izbori biti tijesni, a očito je da će biti – onda bi Milanoviću bilo pametnije, ako želi još jedan mandat, prikloniti se i političkom shvaćanju i generacijskom standardu kojeg dijeli s Predsjednicom s kojom je skupa stasao u Ministarstvu vanjskih poslova kao izvorni hrvatski, a ne ex-jugoslavenski diplomat, jer bi mu se moglo dogoditi s ovakvim izjavama o Titu – koji je simbol vlasti koja je nakon 8. svibnja 1945. ubijala ljude i progonila ih punih 45 godina – bude potučen do nogu.
Kad se pažljivo pročita govor predsjednika Joachima Gaucka, luteranskog pastora , najprominentnijeg antikomunističkog aktivista u nekadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, jednog od najzaslužnijih tijekom vremena pada Berlinskog zida, a kasnije i glavnog povjerenika za arhiv zloglasne komunističke tajne službe Stasi, razvidno je da je Njemačka Hrvatskoj poslala niz ozbiljnih političkih poruka, a Kolinda Grabar Kitarović primljena je kao državna poglavarica koja – za razliku od njezinih prethodnika – razumije i dobro poznaje standarde zapadnih demokracija.
Gauck: RH je članica EU-a već dvije godine, a reforme još na čekanju
Gauck je kazao kako je RH članica EU-a već dvije godine, ali da reforme još nije provela. Ta rečenica je definitivno bila “packa”, znak da su hrvatske vlasti u zadnje dvije godine iznevjerile njemačko povjerenje koje im je vodstvo te zemlje ukazalo potkraj pregovora snažnim lobiranjem, prije svega unutar tzv. britanskog kruga unutar EU-a da Hrvatska postane punopravna članica a da joj se ne stavi tzv. postpristupni monitoring na pravosuđe. Neprovođenje reformi odnosilo se i na cijeli skandal s tzv. Lex Perković, koji je bio glavni udarac njemačkom povjerenju i koji je snažno poljuljao njemačko-hrvatske odnose, praktično ih doveo na razinu najnužnije komunikacije. Neprovođenje reformi i ”veliki gospodarski izazovi pred kojima se Hrvatska nalazi” – kako je to diplomatski elegantno kazao predsjednik Gauck, po njemu su odraz, zrcalo društva i politike koja se ne želi riješiti snažnih ostataka komunizma. Pa u središnjem dijelu svoga govora nije propustio ni naglasiti: ”Pri tomu bi također moglo biti važno da se u društvu rasvijetli slika o vlastitoj prošlosti. Mi u Njemačkoj smo također u suočavanju s prošlošću poduzeli važne korake koji su i promijenili našu zemlju. Zbog toga smo i na ovom području jako dobar sugovornik za tekuće procese suočavanja s opterećenom prošlošću”.
Josipovićevo bulažnjenje i Udbina bomba
Joackim Gauck o tome je govorio i potkraj studenoga 2012. kad je došao u prvi službeni posjet Hrvatskoj, a na Pantovčaku ga je primio bivši predsjednik Josipović. Taj dio govora o nužnosti demontaže glavnih osigurača komunističkih elita prešućen je u svim hrvatskim medijima, osim, koliko se sjećam, na jednoj televiziji, što nije ni približno dovoljno da bi ljudi razumjeli o čemu njemački predsjednik govori. Odgovor na pitanje njemačkog novinara o otvaranju arhiva iz vremena komunizma Josipović je zaobišao svojim poznatim bulažnjenjem o antifašizmu, a najšokantniji dio tog susreta smo poslije tjedan dana čitali u komentaru uglednog Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Komentator je napisao da je Josipović Gaucku u tete-a-tete razgovoru kazao kako “u Hrvatskoj još ima problema s njegovim saveznicima iz Drugog svjetskog rata”.
Gaucka je, dakle, u četiri oka prozvao za nacizam, a Hrvate za ustašluk, što je poslije i potvrdio sramotnim govorom o ustaškoj zmiji u Knessetu, kojeg se, kako smo mogli čuti, nije “odrekao” ni nakon gubitka izbora. Nesnošljivost njemačkog vodstva prema Josipoviću je bila evidentna, i to posebno nakon njegova posjeta Njemačkoj kad je Udba postavila neku eksplozivnu napravu bez upaljača kako bi se u hrvatskoj javnosti stvorila slika o “ustašama koji slobodno žive u Njemačkoj i koji žele izvršiti atentat na hrvatskog predsjednika-antifašista”. Svi dobri poznavatelji prilika i kod kuće, ali prije svega u njemačkoj diplomaciji na čelu s ondašnjim ministrom vanjskih poslova Westerwelleom, su se toj balkanskoj yugo-gluposti potajno i od srca smijali. Nije, međutim, bilo smiješno ono zbog čega je bomba bez aktivatora bila i postavljena. Na tom sastanku kancelarka Merkel je Josipoviću jasno kazala da će Njemačka poslati uhidbeni nalog za Josipa Perkovića čim Hrvatska uđe u EU.
Zato ni ne čudi da su crvene elite s Lex Perković zapravo željele u zadnji čas zaustaviti hrvatsko pristupanje zajednici demokratskih naroda Europe. Milanović je prihvatio tu Josipovićevu “arhitekturu”, srećom neuspjelu, koju je dugo pripremao s bivšim državnim odvjetnikom Mladenom Bajićem. I zbog ideologije, koja zapravo nije njegova, zamjerio se svima i postao nepoželjan sugovornik unutar EU-a.
Kad je Merkel bila u Dubrovniku u srpnju u okviru procesa Brdo-Brijuni kojeg je još 2010. započela Slovenija, a Hrvatska odnosno Josipović kao predsjednik po redoslijedu, a ne nekom svom utjecaju, bila domaćin predsjednicima zemalja ”regije” (ove godine će biti BiH), Milanović nije s njom niti zatražio susret, koji bi se odvio bez službenih izjava.
Po istom modelu po kojem se kancelarka sada srela s predsjednicom Grabar Kitarović u Berlinu, s obzirom da je predsjednik Gauck njezina razina i on joj je bio domaćin. Krajem kolovoza na konferenciji EU-Zapadni Balkan Milanović, koji je usput rečeno na tom sastanku valjda predstavljao EU, se s kancelarkom sreo skupa s premijerima zemalja “regije”. Poseban bilateralni susret s kancelarkom dan prije imao je samo srbijanski premijer Vučić i od toga je napravio pravi spektakl za svoju javnost.
Bilo kako bilo, njemačka ulaganja u Srbiju rastu, dok u Hrvatskoj opadaju. Hrvatska aktualna politika ne želi njemački kapital u svom dvorištu, i ulagače iz njemačkog poduzetničkog sektora eliminira na lukav način u posljednje dvije godine. Ako je suditi po izvješćima rijetkih ozbiljnih novinara koji imaju pristup njemačkim diplomatskim izvorima, kancelarka je to i rekla predsjednici Grabar Kitarović. Jedan od tih načina je da Vesna Pusić termin za razgovor s njemačkim ministrom gospodarstva, umjesto odmah, nudi s osam mjeseci odgode!
Nema razvoja bez demontaže starih elita
Zato Milanovićevo “obračunavanje” s tim stavom na otvorenju jedne njemačke tvrtke kao s “odrazom dobrih odnosa Hrvatske i Njemačke” u srijedu, zvuči jadno. Nije kazao kad je i u kojem mandatu koje vlade ta tvrtka započela pregovore o tom poslu. Odnosi Hrvatske i Njemačke od slučaja Lex Perković nisu dobri. Merkel je na susretu s Grabar Kitarović naglasila i nužnost potpune pluralizacije hrvatskog društva i politike, prije svih političkih stranaka, kako bi ekonomija postala konkurentna i moderna, a ne funkcionirala po starom komunističkom dogovornom modelu. To opet znači samo jedno – početi demontažu starih elita koje su u Hrvatskoj nažalost jedine elite koje stopiraju sve – od demokratizacije društva, kvalitete obrazovanja, prihvaćanja Katoličke crkve i drugih vjerskih zajednica kao partnera, do gospodarskog razvoja.
Kolinda Grabar Kitarović je na predavanju berlinskim intelektualcima na pitanje o lustraciji izbalansirano odgovorila kako je Hrvatska nije mogla provesti na način na koji su to izvele druge postkomunističke zemlje, jer je imala rat i nacionalna pomirba kao ideja predsjednika Tuđmana je u tom trenutku bila nužnost. Nije ulazila u dubioze i išla elaborirati kako ta pomirba nažalost nije uspjela, jer se komunizam u Hrvatskoj kroz političke elite i stare udbaše i kosovce te njihove mlađe “klonove” i u SDP-u i u HDZ-u – ukorijenio u korijenu društva koje loše živi, pa samim tim ne može ni razviti svijest o prijekoj potrebi čupanja tog korijena. Ali je, koristeći prisutnost medija, iz Njemačke hrvatskoj javnosti kroz primjer drugih poslala tu poruku. Njezin odlazak u Berlin označio je obrat u hrvatskom odnosu prema Njemačkoj, ali i prema EU vrijednostima kroz tu zemlju koja je briselski “povjerenik” za Balkan, i to sve do Grčke. Primljena je s znakovima dobrodošlice i potpore. I samo dan poslije Tito je iseljen s Pantovčaka, a skupa s kardinalom Bozanićem je izrazila želju za što skorijom kanonizacijom kardinala Stepinca, koja će biti i od iznimne političke važnosti u svjetlu “detitoizacije” Hrvatske. I to je prvi put da je netko od najviših predstavnika hrvatske vlasti izrazio politički stav prema Stepinčevoj sudbini i svetosti. Za početak, i više nego dobro.
Izvor: dnevno.hr/7dnevno
