Tekst koji slijedi je uistinu odlična i temeljita analiza homoseksualnog programa, kao i posljedica njegova ostvarenja, većinom u Americi, odakle se izvozi putem medija, djelovanja nevladinih organizacija i američke ambasade svuda po svijetu, pa tako i u Hrvatsku. Ono što mnogi teško shvaćaju jest da moć homoseksualne agende ne leži samo u zastrašivanju protivnika korištenjem fašističko-komunističkih metoda već je velika njegova pervazivna snaga u tome što su oni koji su program i metode djelovanja osmislili bili vrhunski marketinški stručnjaci educirani na Harvardu, Marshall Kirk i Hunter Madsen.

I zato su veliki i bolan udarac toj agendi zadala nedavno upravo dvojica Talijana, modni kreatori, i sami homoseksualci, Domenico Dolce i Stefano Gabbana, bez obzira na to što su se zbog žestokih prosvjeda ispred njihovih trgovina i fašističkog obračunavanja s njima na društvenim mrežama morali ispričati u intervjuu na CNN-u. Međutim, njihove prvotne riječi ostaju i imale su ogroman medijski odjek i mogu se i dalje koristiti kao snažne poruke od strane zagovornika tradicionalnog braka.

Drugi najsnažniji aspekt homoseksualne strategije je ulazak u obrazovanje, počevši od vrtića do sveučilišta: „Indoktrinacija u javnim školama Amerike tako je jaka da se sve više mladih pojavljuje i tvrdi da su odjednom homoseksualci. Drugim riječima, masovno pranje mozga. Godinama sustavna kampanja urodila je rezultatom koji kaže: 85 % srednjoškolaca misli da je sasvim uredu biti homoseksualac, čak i poželjno.“ Dosta roditelja ovo svjesno i naivno dopušta jer žele biti u trendu, ne žele biti proglašeni nazadnima, imaju prijatelje homoseksualce… i time oni roditelji kojima su djeca uistinu na prvom mjestu ostaju u manjini. A upravo se ulasku bilo kakve homoseksualne agende u obrazovanje treba najsnažnije i najodlučnije suprotstaviti!

Među mnogim liberalnim pogledima na svijet, čovjeka, i društvo, homoseksualni program je onaj koji je najviše koncentriran na sebe i bezgranično sebičan.

Autor: fra Jozo Grbeš

Objava: 23. ožujak, 2015.

Cilj i program homoseksualaca

Ova tema, koja je najviše nazočna u zapadnim medijima, vjerojatno ulazi u povijest civilizacije kao najbolje, najbrže i najefikasnije organizirana kampanja koja je promijenila moral i stanje jednog društva. Homoseksualci i njihov projekt sastojao se od samog početka od traženja posebnih prava koje ostali ljudi nemaju, izuzeće od bilo kakvog kriticizma koji dobiva pravne osnove u nazivu „govor mržnje“ ili „zločin mržnje“. Među mnogim liberalnim pogledima na svijet, čovjeka, i društvo, homoseksualni program je onaj koji je najviše koncentriran na sebe i bezgranično sebičan (drugi nisu važni i druga mišljenja nemaju snagu izričaja).

Oni su shvaćeni kao manjina, ugrožena manjina, ugroženih ljudskih i civilnih prava. Za svaki program potreban je prepoznatljivi znak i ime. Na engleskom su ukrali ime gay (koje na engleskom znači sretan, dobar) te je duga postala isključivo njihov znak, zastava koja nije više znak moralnog saveza nego moralnog relativizma. Kako je to sve počelo?

Šezdesete godine su donijele mnoge promjene u zapadnim društvima, liberalizaciju socijalnog ponašanja, moralni relativizam, upitnost tradicionalnog vjerovanja, vjerske prakse, neograničenog osobnog ponašanja i promjena moralnog socijalnog i individualnog moralnog koda. Jedan od najjačih pokreta za promjenom mišljenja i prihvaćanjem novog moralnog standarda je tzv. „homosexual agenda“ ili „homoseksualni program“. Što se dogodilo? 1975. godine jedna od najglasnijih američkih glasnogovornica među homoseksualcima, Barbara Gittings izjavila je za utjecajni liberalni Time magazin: „Ono što mi želimo nije više pitanje kompromisa niti moralnog shvaćanja kompromisa, nego traženje prihvaćanja homoseksualizma kao načina života ravnopravnog s heteroseksualcima.“ Time Magazine je na to nadodao: „Jedna je stvar traženje ukidanja diskriminacije, a sasvim druga stvar je traženje mandata, odobravanja koje ni jedno društvo u povijesti nije do sada prihvatilo.“ To je bilo tada, međutim Time magazine je danas njihov veliki zagovornik.

U svom govoru 1987. glasnogovnornik homoseksualaca Amerike Jeff Levi imperativno je najavio: „Mi više ne tražimo samo pravo na privatnost i na zaštitu od onoga što je krivo, nego tražimo prava koje homoseksualci moraju imati, a koja će afirmirati država i društvo.“

Jedan od velikih ciljeva homoseksualaca je ulazak u škole i edukacija djece o njima. Još 1992. u školama u New Yorku odobrene su knjige poput „Children of Rainbow – Djeca Duge“ u kojima se tvrdi „da učitelji moraju biti svjesni različitih struktura obitelji uključujući i homoseksualne i djecu se mora učiti prihvaćati sve strukture obitelji uključujući i istospolne zajednice“. Danas je to već ušlo u fazu propagande koja traži ukidanje slavlja majčina dana jer vrijeđa homoseksualce. Među ostale utjecajne knjige spadaju: „Gloria goes to gay pride – Gloria ide na gay paradu“, „Heather has two mommies – Hetaher ima dvije mame“.

Gay Academic Union ili Akademska unija homoseksualaca, sedamdesetih godina temeljito je radila na dominaciji njihova pogleda na svijet u akademskim krugovima, te zatiranje svakog akademskog istraživanja koje im nije išlo u prilog.

Najveći iskorak su napravila dvojica autora Marshall Kirk i Hunter Madsen u kasnim osamdesetim, svojom knjigom „After the Ball“. Ova dvojica glavnih protagonista ovog programa su vrhunski eksperti u marketingu i socijalnim znanostima (educirani na najelitnijem i najliberalnijem američkom učilištu, Harvard). „Program homoseksualnih aktivista je promijeniti Ameriku od negativnog gledanja na nas do afirmacije i prihvaćanja homoseksualnog ponašanja. Stoga naš posao se mora usmjeriti na udar na protivnike homoseksualizma kao homofobe, mrzitelje koji tvrde da jesu, a zapravo ‘nisu’ kršćani jer Krist prihvaća sve, te propaganda treba prikazati homoseksualce kao one koje svi ljudi mrze i napadaju.“ U ovoj knjizi koja je temeljni putokaz homoseksualcima u Americi navode 6 glavnih točaka njihova programa:

1) pričati o homoseksualcima glasno i što je češće moguće.
2) predstaviti homoseksualce kao žrtve, a ne kao one koji agresivno izazivaju ostale.
3) dati štićenicima homoseksualizma prave razloge i objašnjenja.
4) učiniti homoseksualce da izgledaju jako dobro, te je jako poželjno biti jedan od njih.
5) učiniti one koji ih kritiziraju da izgledaju loše, govore loše, ponašaju se loše.
6) izvući novac od velikih korporacija.

Njihova zadaća je također vrlo jasno predstavljena:
– Uništenje kršćanskog morala (legalna promjena definicije braka, promjena interpretacija Biblije i njene poruke o homoseksualizmu kao grijehu jer grijeha zapravo nema).
– Promoviranje pseudoznanosti koja daje homoseksualizmu pravnu legitimaciju (npr. promoviranje tzv. gay gena, iako znanstveno nikada nije identificiran).
– Definiranje kritičkog govora protiv homoseksualizma kao „govora mržnje“.
– Traženje jednakih prava homoseksualcima u vojsci i drugim civilnim udrugama.
– Promoviranje homoseksualizma u školama, počinjući djecom već u vrtiću.
– Primoravanje kompanija da se prilagode ovom načinu života (npr. tužiti udruge, pokrete, crkve, koji promoviranju samo brak muškarca i žene).
– Bezuvjetno traženje priznanja i legalizacije usvajanja djece od strane istospolnih zajednica (katolički i drugi kršćanski karitasi koji su desetljećima imali odjel za usvajanje djece u mnogim biskupijama prestali su s radom).

Ovo je jasno zacrtan program i put kako ga ostvariti! Samo je trebalo vremena kada će to biti, a ne hoće li se dogoditi! On je poput taktike i programa šezdesetih za legalizaciju abortusa koju je jasno iznio njen prvi protagonist i kasniji židovski obraćenik Bernard Nathanson u svojoj knjizi „In the Hand of God – U ruci Božjoj“. Gotovo identično kopirani programi.

Strategija, put i taktike

Homoseksualci su uspješno uspjeli progurati svoj program pod kišobranom ljudskih prava. Dvojica gore spomenutih „eksperata“ inzistirali su na tome da se homoseksualce ne gleda kao agresivne izazivače društvenih normi, nego kao žrtve bez dostojanstva, a one koji se suprotstavljaju homoseksualnom stilu života, koje treba smatrati zlima, progoniteljima, mrziteljima s mnoštvom drugih imena. Stoga svi oni koji se suprotstavljaju ovom načinu života (uključujući crkve, javne djelatnike, političare…) trebaju biti javno prozvani i isključeni iz javne diskusije. Stoga da bi pridobili javno mijenje, oni su učinili najvažniji korak naprijed: homoseksualci su prikazani kao žrtve koje treba zaštiti, tako da „normalni“ ljudi trebaju preuzeti odgovornost zaštitnika njihovih prava i da im se ne dogodi ono što se dogodilo crncima, Židovima, Japancima i drugima.

Homofobija (ili neslaganje sa homoseksualnim programom) tako je povezano s nacizmom, Ku Klux Klanom, progonom američkih crnaca i ostalim povijesnim slikama progona neke grupe ljudi. Propaganda, reklama, povijesni kontekst i javni imidž najvažniji su i najuspješniji iskorak ovog programa. Dvojica glavnih teoretičara javno priznaju njihovu prevarantsku taktiku kada kažu „naš cilj je postignut bez dokaza, činjenica ili logike.“ Marshall Kirk je umro 2005. godine u 48. godini života. Razlog smrti nikada nije javno otkriven.

Jedna od najvažnijih i najuspješnijih taktika homoseksualnog programa bio je utjecaj na američku udrugu psihijatara (APA) da izbriše homoseksualizam kao mentalni poremećaj. Čak je i dr. Ronald Bayer (inače psihijatar koji je zastupao njihova prava) izjavio kako je ovaj utjecaj na APA-u „posljedica ne znanstvenog dokaza nego moćne politike i prijetnji“. Dio ove propagande je i famozna riječ „homofobija“ koja je odjednom počela označavati samo ljude koji su se suprotstavili homoseksualcima. Danas nitko drugi ne može biti homofob. Na ovaj način su ušutjeli kritičare i sve one koji su htjeli biti uključeni u intelektualnu diskusiju prozvavši ih homofobima. Danas biti homofob i nacist je gotovo izjednačeno! Mnogi ugledni znanstvenici iz područja mentalnog zdravlja, psihijatrije, psihologije i sličnih grana odustali su od sudjelovanja na forumima i akademskim seminarima zbog straha od gubitka posla ili neke druge profesionalne osvete, jer svi su se bojali moćnog homoseksualnog lobija. Kao rezultat toga medicinari su pod pritiskom prestali povezivati homoseksualizam s AIDS-om (čak i samim prikazom činjenica i statistika) jer su bili prozivani homofobima. Otišli su čak i korak dalje pa su i naziv „prihvaćanje homoseksualaca“ nazvali vrstom homofobije jer ako se govori o prihvaćanju onda znači da postoji nešto što nije dobro, a treba prihvatiti.

Homoseksualni lobi

Ciljevi ovog lobija su jasno zacrtani, vremenski obilježeni i detaljno pripremljeni. Njihov opći opis izgleda ovako:

Mobilizacija simpatije javnog mijenja, prezentacija javnosti svega lijepoga, ljubavi koja nema ograničenja i koja je redefinirana. Homoseksualno pitanje je izvučeno izvan moralnog područja života te stavljeno u područje ljudskih prava, odnosno pitanje je izvučeno izvan apsolutno moralnog u apsolutno individualno koje je obilježeno izborom.

Legitimizacija programa je završna faza ovog puta: govor protiv homoseksualaca je legalno kažnjiv, pitanje civilnih unija je već gotovo, a pitanje homoseksualnih brakova ušlo je u fazi donošenja zakona. Postavlja se pitanje kako je 1 ili 2 % pučanstva uspjelo napraviti tako moćan i prihvatljiv program te postati svevidljiv i svenazočan? Odgovor je jednostavan: uspješan lobij.

Ovaj najmoćniji lobi u Americi učinio je najviše za program homoseksualaca. Kao što je spomenuto, prvo su u američkom akademskom životu napravili temelj za daljnje korake, te otvorena vrata za školstvo, politiku i novac. Njihov lobistički učinak sastojao se ponajviše od 6 točaka: skupljanje novca za potplaćivanje moćnih, vrlo aktivno djelovanje na internetu, utjecaj na lokalne medije u svakom mjestu, lobiranje lokalnih i federalnih drevnih službenika da glasuju za određene zakone koje oni promoviraju i prozivanje svakoga svakakvim imenima tko je na bilo koji način kritičar prema homoseksualcima i homoseksualizmu.

Ulazak u male i velike firme dogodio se na mala vrata. Naime uspjeli su progurati program koji su firme prihvatile kao dio svojih internih politika, npr. kompanije koje u svojoj politici moraju izričito sadržavati nediskriminacijski odnos prema seksualnoj orijentaciji, što je vodilo beneficijama koje su morali dati homopartnerima, a onda kasnije i civilnim i bračnim zajednicama homoseksualaca. Jednom kada je napravljena interna politika kompanija, onda je ona imala zakonsku obavezu. Posao je odrađen tiho i temeljito. Indoktrinacija u javnim školama Amerike tako je jaka da se sve više mladih pojavljuje i tvrdi da su odjednom homoseksualci. Drugim riječima, masovno pranje mozga. Godinama sustavna kampanja urodila je rezultatom koji kaže: 85 % srednjoškolaca misli da je sasvim uredu biti homoseksualac, čak i poželjno (iako brojke treba prihvatiti s rezervom jer dolaze iz istog izvora). Sveučilišta su postala veliki centri regrutacije homoseksualca, a sada se okreću u opasnu fazu koja postaje novi program: promocija seksualnih odnosa odraslih i djece, poznata kao pedofilija. Sveučilišni liberalizam postao je najplodnije tlo za homoseksualne programe.

Najjača potpora ovom lobiju je ekstremno liberalna filmska zajednica iz Hollywooda. Ova najmoćnija filmska i glazbena industrija se glasno, već odavno odredila za pro homoseksualce. Počelo je još na televiziji sedamdesetih, te se nastavilo poznatim serijama, dramama i filmovima: „That Certain Summer“, „An American Family”, „Soap”, „Friends”, „Will and Grace” (serija koja je napravila najviše utjecaja na američko društvo na ovu temu), „Glee”, „Grey Anatomy”, „Modern Family” itd. Sveta tema američkog filma su uvijek bili kaubojski filmovi. Sve do filma „Brokeback Mountain” koji je i njih prikazao kao gays. Film „Milk” ispričao je priču o prvom izabranom homoseksualcu u američkoj politici Harvey Milk, „Perfect family” izričito je protiv središnjeg lika koji je katolik, a koji se ne slaže s homo brakovima. Suvišno je i spominjati kako je većina ovih filmova dobila Oscare ili druge visoke nagrade. Osim filmova svakodnevni „talk shows” i komedije su također dio istog programa. Najpoznatija lezbijka u dnevnom programu, Ellen DeGeneres vodi poznati „Ellen show”, a večernje komedije Connan O’Brian, poznati komičar koji je čak u svom programu obavio službeno homoseksualno vjenčanje 2011. godine. Dnevnu informativnu emisiju vodi aktivistica Rachel Maddow, a CNN Anderson Cooper koji je nedavno rekao javno tko je, vjerojatno je najpoznatiji gay novinar. Televizija je njihov najbolji, najjači i najefikasniji advokat. Velike zvijezde koje svijet uživa gledati poput Brad Pitt, Sean Penn, Tom Hanks, George Clooney, Madonna, Lady Gaga i ostalih postali su najveći protagonisti homoseksualnog programa iako većina njih samih nisu homoseksualci. Među tiskanim medijima New York Times ostaje zastavonoša ekstremno liberalne misli, te glavni proponent homoseksualnog programa. Kao što je APA samo potvrđivala „znanstveno” što su oni u svom programu zacrtali, tako je Hollywood potvrđivao medijski što je program odredio.

Javna promocija i napad na crkve

Katolička crkva je prva na udaru homoseksualaca zbog svog stava o homoseksualizmu kao grijehu. Međutim mnoge ostale crkve, posebice protestantske u Americi izgubile su taj stav te su otišle korak dalje: ređenje homoseksualaca, a zadnjih godina i biskupa. Mnoge ove zajednice doživjele su raskole, jer članovi koji su protiv ovakvog stava ostali su izvan vlastite kršćanske zajednice, a svećenici koji su se protivili marginalizirani su ili izbačeni. Stoga je vrlo razumljivo zašto je izričit napad na katoličku crkvu i katolike: naime drugi nitko nije ni ostao za napasti. Gay parada koja ima svoj začetak u New Yorku 1969., kada je grad htio zabraniti gay barove te u znak protesta počeo se organizirati skup „protiv”. On je nakon godinu dana postao „skup ponosa gay pride“ koji je počeo na godišnjicu toga događaja u lipnju 1970. i od tada postao mjesto najveće moralne korupcije ikada viđene u povijesti svijeta.

Ponos koji ima značenje i oholosti je revolt protiv božanskoga, obilježje grijeha, znak mrkle strane postojanja. On ima moć perverzije, promjene statusa, transformacije svjetla u tamu koja spretno koristi dar slobode, diktaturu zakona i slobodu zarobljenog medija. Naziv ovog najvećeg skupa u svakom velikom gradu zapadnoga svijeta nije slučajan, a njegov sadržaj više nego znakovit odraz filozofije koja zna odakle dolazi. Upitnost ovog mišljenja rješava se samo jednim odlaskom na ovaj događaj. Ove parade su postale mjesto ismijavanja morala, obitelji, ljubavi, crkve, katolika i ostalih. Uistinu obilježen dijaboličkim znacima. Poziv drugima na radoznalost pogleda vodi ih na prihvatljivost sadržaja, a on na pobunu protiv. Pobuna protiv moralnoga poznata je biblijska slika. Njihov cilj je bio jasan još tada na početku: učiniti istu paradu u svakom gradu, u svakoj državi. Parade koje se održavaju sada i po Hrvatskoj dio su istog programa, lobija i cilja, a u državama poput Hrvatske izričito su pomognute od strane američkog veleposlanstva. Grad po grad, parada po parada (Zagreb, pa Split, slijede Rijeka, Osijek, Dubrovnik, itd.) Mediji će odraditi svoj dio posla poslovno fantastično, a politika po naredbi.

Amerika je u zadnjih šezdeset godina bila uvijek nositelj promjena, određivač programa, socijalnih mijena, moralne korupcije, novih socijalnih teza itd. Svi ostali su samo slijedili, kopirali ili radili po naredbi. Predsjednik Obama je sve ovo učinio u svom prvom mandatu na promociji homoseksualaca koje je stavio na visoke pozicije u svojoj vladi, njih čak 140, među njima John Berry, direktor svih službenika federalne Vlade, priznanje mjeseca veljače na nacionalnoj razini kao mjeseca homoseksualaca, ukidanje uredbe za američku vojsku o homoseksualcima, te njegov najnoviji osobni poziv na priznanje homoseksualnih brakova. Poput primanja Nobelove nagrade za mir kojega nikada nije i neće stvarati, tako je i politika ovog programa koju predsjednik Obama ne razumije, ali vjerno slijedi!

Izvor: Laudato/zdravstveniodgoj.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save