Ako niste čuli za ovaj “veliki leksikon”, pođite do prvog obližnjeg novinskog kioska i za cijelih deset kuna vaš je! On je, istina, tek dijelom posljednjeg broja zagrebačkog tjednika Express od 27. veljače, koji izlazi u izdanju najtiražnijeg i najprimitivnijeg stranog (austrijskog) dnevnika za hrvatske domorodce koji se zove 24 sata.

Tko je hrvatski državotvorac dr Franjo Tuđman? Ustaša. Tko je njegova desna ruka, ratni ministar obrane Gojko Šušak? Ustaša. Zdravko Tomac, potpredsjednik slavne ratne Vlade nacionalnog jedinstva? Također ustaša. Današnji sisački biskup Vlado Košić? Ustaša, “najvažniji iz redova Crkve”, kako stoji.

Dalje, tko su europska zastupnica Ruža Tomašić i predvodnica Udruge U ime obitelji Željka Markić? Naizgled dvije ugledne dame, a zapravo obje ustašice: prva “ostracistička” ustašica, a druga ustašica “politički vjerojatno rođena u krilu Crkve”.

Čista, prijesna i bijesna orjunaška laž

Sve ove odgovore i još cijelu gomilu sličnih možete naći u novom “Velikom leksikonu ustaštva”. Niste čuli za ovaj “veliki leksikon”?

Ako niste, pođite do prvog obližnjeg novinskog kioska i za cijelih deset kuna “leksikon” je vaš! On je, istina, tek dijelom posljednjeg broja zagrebačkog tjednika Express od 27. veljače, koji izlazi u izdanju najtiražnijeg i najprimitivnijeg stranog (austrijskog) dnevnika za hrvatske domorodce koji se zove 24 sata. “Veliki specijal na 24 stranice – Dosje: Ustaše, lijevi i desni, crni i crveni” – ovako glasi upadljivi naslov iznad ‘glave’ lista. U podnaslovu pak stoji: “Tko se raduje desnici – Kako bi izgledao Pavelićev Zagreb – Što spaja Tita i bana Jelačića”, a tu je i reklama za spomenuti “Veliki leksikon ustaštva”.

Odmah da kažemo: naslov je – jer jedino to i može biti – čista, prijesna i bijesna orjunaška laž. Ona to nije samo na općoj razini, koja zorno prokazuje sav apsurd ovoga “specijala” i njegova “velikog leksikona”, već i u svim njihovim zamislivim izvedbenim sastavnicama!

Naime, nakon što sam, nažalost, morao pročitati te 24 duge, novinarski potpuno sluđene i politički pokvarene stranice ustanovio sam za početak da od najmanje polovice onoga što se na naslovnici najavljuje (“lijevih” i “crvenih”) u stvarnom “specijalu” nema ni traga ili, točnije, ima samo 9 (devet) redaka (!). Sve ostalo je panični pokušaj ustrašenih vladajućih jugonacionalista da – nakon četiriju izgubljenih izbora, a pred očitom i petom i najvažnijom katastrofom – za potrebe svoje propagande, nakon što je narodna većina konačno prepoznala njihov partizansko-četnički identitet, radi protuteže izmisle i nekakve “ustaše” (potpuno lažne – kakvih je spomenutih šestero – ili makar polovne, ako već nema onih “kapitalnih”).

Ne zna se tu što je bijednije: novinarska nepismenost, zbog koje je glavni urednik tjednika Alen Galović svoje novinare Borisa Rašetu, Jasnu Babić i Ines Madunić – zajedno sa sobom samim – trebao poslati svojim drugovima na Fakultetu političkih znanosti na ponovni studij, ili “vrijednost” njihovih političkih procjena i svrstavanja!

Promaklo im je, recimo, nakon blizu stotine ispisanih kartica, da im je na 57. stranici nitko drugi doli Slavko Goldstein – dakle, netko koga i sam ovdašnji orjunaški državni vrh desetljećima gura kao vrhovnog “arbitera elegantiarum” za NDH i srodne pojave – jasno rekao “ustaštva… sada nema u Hrvatskoj”.

Ma, ljudi moji – zavapio bi pokojni Mladen Delić – je li to moguće ?! Ustaštva nema, kaže Goldstein, a što je onda s onom Josipovićevom “ustaškom gujom”, zločinački bombastično promoviranom ni manje ni više nego u izraelskom Knessetu? Što je s njom ?! Eto vam je, od riječi do riječi, pod slovom “Z” i natuknicom “Zmija, ustaška, Josipovićeva izjava iz Knesseta” na 52. stranici lista, odnosno 6. stranici “velikog leksikona ustaštva”.

Ali, kako je moguć takav leksikon, koji se dvotrećinski ili čak tročetvrtinski bavi današnjim “ustaštvom”, a sam Slavko Goldstein, “ministar za trajni obračun s NDH-om” – i to ne onaj “u sjeni”, već pod svim mogućim državnim svjetlima i reflektorima – i svih dosadašnjih hrvatskih vlada, kaže da “ustaštva u današnjoj Hrvatskoj nema”?

E, na to pitanje odgovor tražite od spomenutog glavnog “u(ne)rednika” Alena Galovića i njegovih “novinara”…

Gdje je ‘Leksikon jugopartizanije i četništva’?

Pođimo, dakle, redom: prvi dio “specijala” potpisuju rečeni Boris Rašeta i Ines Madunić. Naslov mu je “Domovinski rat”, a iz podnaslova se čita kako “na javnoj sceni igrokaz ‘ustaša’ i ‘partizana’ sve više izmiče kontroli i prijeti stvarnim sukobima u državi”, “dio Hrvatske navlači maskirne odore i boji se ratnim bojama i stvara atmosferu sudnjeg dana”. Očito se misli na već odigrane, kako i sami kažu, igrokaze sukoba “šatoraša” i “protušatoraša” iz Savske u Zagrebu, kao i na nove, najavljene.

Prva laž prvog dijela “specijala” vidi se već iz nastavka ovog drugog podnaslova. Naime, sve dosad čitatelj još može misliti da se urednik Galović i njegovi novinari namjeravaju obračunati i s “ustašama” i s partizanima, kao što je, uostalom, i najavljeno na naslovnici. Ali iz nastavka podnaslova vidi se da je taj “dio Hrvatske” koji “stvara atmosferu sudnjeg dana” točno onaj koji se obračunava s “crvenima, komunistima, ‘regijom'” – dakle, samo “ustaše” (čitaj: “šatoraši”).

Istina, na par mjesta – ukupno desetak redaka – Rašeta i Madunićka “daju packe” i SDP-u (mor’te si misliti!). On se, kaže, “nameće kao branitelj, na primjer, ćirilice (kozmopoliti)” ili “‘sukob političkih civilizacija’ sjajno odgovara dvjema najvećim strankama”. I to je sve što “Express” ima kazati o ovdašnjim vladajućim partizanima i/ili četnicima. Ali, gdje je njihov “Veliki leksikon jugopartizanije i četništva” u konačno slobodnoj i demokratskoj (?) hrvatskoj državi?! Zdravko Tomac i Vjekoslav Krsnik ispisali su o samo jednom od njih – donedavnom predsjedniku Ivi Josipoviću – dvije knjige od više od sedam stotina stranica. Koliko bi ih tek bilo kad bi se tu uključili svi hrvatski politički novinari i publicisti, kojih ima više nego što itko može pretpostaviti, ali ih – za razliku od ovih jugomasonskih – u javnosti ima nerazmjerno malo, jer jedu posno i žive na škrge.

Samo ja sam u posljednjih pola godine istjerao iz ormara više desetina njih, partizana i četnika: osim rečenog Josipovića, još i, recimo, Olivera Frljića, koji se u Novom Sadu otvoreno proglasio Jugoslavenom i to onog oružane ili pučističke vrste, što – slijedom javne potpore ili “zapovjedne odgovornosti” – za sobom povlači još najmanje Vojka Obersnela, Andreu Zlatar Violić i Zorana Milanovića. Sama se, i to kao “Jugoslavenka do smrti”, ponosno iskazala i stanovita 95-godišnjakinja Ana Leposava Smoje, a to onda za sobom povlači ne samo Stipu Mesića ili Ivu Josipovića, koji su joj često hodočastili uz škljocanje fotoaparata i svjetla reflektora, već i sve njene feralovske klonove i još kojekoga u finom “urbanom” Splitu i šire.

Poruka “Expressovim” Jugovićima, dakle, glasi: napravili ste “veliki leksikon ustaštva” i u nj morali uvaljivati potpuno zaboravljene “leksikonske jedinice” kao što je, pod “L”, Landeka Boško. Kao jedini dokaz o njegovu “ustaštvu” je da je “korpulentan, golem i opasnog izgleda”, da “spava sa sjekirom u svome automobilu” te da je “neko vrijeme bio Severinin tjelohranitelj” (nije vrag da je i omiljena “Seve jugonacionale” zapravo potajna “ustašica”?!). Ustašku priču o njemu zaključuju tvrdnjom – “nije se doimao kao čovjek vičan ideologiji i zakulisnim igrama”. I to je onda model uzornog “ustaše”?!

Ili, recimo, pod slovom “P”, Prkačin Ante, “general HOS-a i političar”, o kojem “expressovci” zapravo ispjévaju pjesmu u prozi. “Na hrvatskoj je ljevici uživao zamjetan ugled jer nije imao ekscesa mržnje, rasističkih izjava i sl.”, “mnogi ističu i njegovu sličnost s Radom Šerbedžijom”, što mu nije mala olakotna okolnost! Kako može netko tko tako napadno sliči na velikog Radu, koji je u ovoj kukavnoj zemljici lakmus-papir svake političke ispravnosti, biti išta drugo nego Radi sličan? Čak je igrao i filmu – i to, naglašava se, “uspješno” – jednog ljevičarskog velikana kakav je Srećko Jurdana. Osim toga, zaključuje se, “Prkačin je danas strastveni proučavatelj povijesti i čita više knjiga od mnogih profesionalnih političara”.

I to da mi je onda “ljuti ustaša” dostojan mjesta u “velikom leksikonu ustaštva”!

Kako će se jedan takav previše kulturni i premalo rasistički kukavelj, koji “ne mrzi” (čak ni Srbe) te “zamjetno ugledan na ljevici”, ne ganga uz ognjište i ne tuče ženu, uopće jednog dana usuditi izaći “tamo gore”, pred lice našega nezaboravnog Poglavnika?!

Specijalci su spašavali lumpen-propalice!

Prva laž prvog dijela “Expressova” “specijala” je, dakle, da će – osim o “ustašama” – u njihovu prilogu biti riječi i o (stvarnim, a ne izmišljenim!) partizanima i četnicima, ali o ovima drugima na 24 stranice i stotinjak “kartica” teksta nije bilo ni riječi, s izuzetkom spomenutih desetak redaka. Čemu je ta laž poslužila?

Kao i uvijek, za mazanje očiju onih nesretnika, koji za svoje dnevne informacije u džepu nemaju više od pet kuna, a ne mogu bez najnovije Sevine fotke ili priče o frizeru koji uređuje kosu na kipu poznatog nogometaša Ronalda. Takva čitateljske publika nema ni pameti, a niti vremena – jer mora dirinčiti od jutra do mraka za koricu kruha – za tekstove dulje od deset-dvadeset redaka. Obično uzvikuje onu Smojinu, “ne ću politiku u svoju butigu” i vrhunac nepristranosti joj je kad se packe dijele na obje strane, jer, nesposobnoj za stvarne i dublje uvide, aritmetička sredina mora da joj se priviđa kao pravda. Jedino takvim i možeš prodati “Veliki leksikon ustaštva” za, po mojoj procjeni, desetak lipa. Ne primijeti čak ni kad joj na naslovnici obećaju obje strane, a među koricama tjednika dobije – najprizemniju predizbornu promidžbu koja pokušava spasiti kukurikavce i od petog uzastopnog izbornog poraza!

Druga laž ima naizgled veću težinu, ali to joj nimalo ne smeta da bude beskrajno smiješna. Jamačno pod dojmom “marša na Savsku” pod vodstvom one zapjenjene i zadrte starije ženske osobe, koja je nešto psovački blebetala o gladi i “prebrojavanju krvnih zrnaca”, te pisala mrziteljske panoe na ćirilici i prijetila paljenjem crkava ispred zagrebačke katedrale i na Banovu trgu, Rašeti i Madunićkoj se prilike u Hrvatskoj – zbog opakih “ustaša” – priviđaju kao “atmosfera sudnjeg dana” ili nešto što “izmiče kontroli” i može prerasti u “stvarni sukob u državi”.

Oboje novinara mi izgledaju kao razmjerno mladi i zeleni – što nikako ne opravdava njihovo neznanje i zloću – ali ja se dobro sjećam tzv. “mračnih devedesetih” kad su Jelena Lovrić ili Ivan Zvonimir Čičak za pregršt Sorosevih Judinih škuda, u daleko težim uvjetima, širili paniku od unutarhrvatskog građanskog, neću reći rata, nego, kao što kažu ovi, “sukoba”. I uvijek je to bilo s istim ciljem: da se Hrvatima uzme i ono malo vlasti, koju im strani gazde i njihovi domaći podguzi ostave.

I sad ja zamišljam taj “sudnji dan”: skupi se šačica (sto, tisuća, deset tisuća) zagrebačkih – po analogiji s Marksovim lumpen-proleterima – lumpen-propalica i krenu na šačicu (tisuću, deset tisuća, sto tisuća) hrvatskih branitelja, pred kojima sjede u kolicima stopostotni invalidi na čelu s Glogoškim. A pored njega i njih Josip Klemm, pripadnik ratne Antiterorističke jedinice Lučko od svoje 18. godine 1991. do 2001. godine, i par njegovih nekadašnjih ili današnjih probranih momaka, od onih koji su u Oluji i “slavnu i nepobjedivu” srpsku vojsku najurili iz Hrvatske u par kolovoških dana 1995. godine. Nisam za bilo kakve sukobe unutar hrvatskog naroda pa ni za ove zamišljene, gotovo karnevalske. Kakve bi tu skrike i vike – uključujući i kreštanje navedene mahnite babe – bilo!

Ti, naime, idioti koji su se onako komično hrvali s hrvatskom interventnom policijom kao da će stvarno nasrnuti na mrske “šatoraše” vjerojatno su znali što rade – jer ih je netko s te iste ili neke druge policijske strane i poslao da provociraju. Ali, puno su smješniji oni nešto brojniji Jugovići na društvenim mrežama, koji, zaštićeni internetskom bezimenošću, danima, mjesecima i godinama pljuju po svemu hrvatskom i koji su doista “popili” ovu “expresovsku” i milanovićevsku priču o mogućem “sudnjem danu”.

Koji i kakav sudnji dan: nije hrvatska specijalna policija sprječavala provokatore da ne nasrnu na Glogoškog i hrvatske heroje. Ona ih je – osim što je igrala u predstavi za Radmanov večernji dnevnik na Yutelu koji se izdaje za HTV – zapravo štitila da se doma ne vrate s nabijenim turovima, razbijenim nosovima i čvorugama na usijanim im tintarama. Koje bi uostalom i zaslužili.

Za dio njih mogli bi dakako zahvaliti i orjunaškom huškanju nalik ovom “Velikom leksikonu ustaštva” – za pet kuna po rolni tariguza imenom 24 sata dnevno – odnosno uredniku Alenu Galoviću i njegovim novinarima Rašeti, Madunićkoj i Babićkoj.

Razulareni jugomasonski mediji

Za kraj: ovoga smeća na te 24 stranice ima toliko da bi ovaj tekst, bez ikakvog “silovanja” teme, mogao biti barem četverostruko duži. Posebno bi zanimljivo bilo predstaviti lik i (ne)djelo Borisa Rašete, koji, osim u 24 sata, radi i u glasilu srpske manjine Novosti – današnjem Srbobranu ili Feral Tribuneu – kao i djelovanje cijelog tog kolonijalnog medijskog pogona imenom Styria. Ali bit će, ako Bog da, i za to prigode.

Kao što možete zamisliti, ipak vam neću preporučiti da se u sve ono za što nije bilo prostora na ovim stupcima i sami uvjerite. Umjesto toga preporučit ću vam obratno, a to važi za sve ove razularene jugomasonske medije koji već desetljećima zlostavljaju ovaj prepitomi puk: Hrvati, svi Hrvati, koji se osjećate “ustašama” na način dr. Franje Tuđmana, Gojka Šuška, Ivana Aralice – jer i on je u “leksikonu ustaštva” – Zdravka Tomca, biskupa Košića i brojnih drugih, ne palite ovo smeće kao što ste to radili u ratno vrijeme s Feral Tribuneom, jer oni to ne zaslužuju, a i onečišćuje se okoliš, stvarni i duhovni.

Ne palite ih – isto važi i za 24 sata – ali i: ne kupujte ih, ne dajte im ni lipe, bojkotirajte ih. I borite se protiv njih gdje god stignete i koliko stignete! Vrijeme je da vam se ta drska i nepopravljiva jugobulumenta konačno skine s vrata i grbače te da vas prestane vrijeđati i pljuvati u vašoj vlastitoj (ipak) slobodnoj domovini.

Autor: Joško Čelan / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save