IVICA ŠOLA: Fred je dokaz da je PTSP “izlečiv”
Bojan Glavašević i Predrag Matić Fred, koji je malo imao PTSP, ali ga je negdje putem u hlepnji za karijerom izgubio, prema hrvatskim vojnicima oboljelima od “raka duše” pristupaju istom strategijom koju su komunisti nakon Drugog svjetskog rata primijenili na partizane.
Prosvjedi hrvatskih branitelja, invalida Domovinskog rata, koji već mjesecima traju pred ministarstvom Predraga Matića Freda, započeli su zbog famozne, diletantske izjave njegovog pomoćnika Bojana Glavaševića, kojemu je jedina kvalifikacija za tu funkciju da je sin svoga oca. Tada je mladi Glavašević genijalno ustvrdio kako bi trebalo istražiti zašto velika većina hrvatskih branitelja i civila koji su prošli Domovinski rat boluje od niza malignih oboljenja i PTSP-a, a riječ je o populaciji koja je pobijedila u ratu i ostvarila brojna zakonska prava, dok populacija koja je bila na strani tzv. Krajine i izgubila rat, nema prava, ali ni PTSP.
Identičnu tezu, nakon 1945. godine razvio je i Titov režim, kako pobjednička partizanska vojska ne može oboljeti od PTSP-a. Na ovu, najblaže rečeno, neopreznu budalaštinu s pravom su žučno reagirali momci iz braniteljske populacije, a Glavašević mlađi proizveo je sasvim nepotreban sukob koji traje do danas, u koji se uključila i bizarna bratija okupljena oko Occupy Croatia. Osim branitelja, Bojana Glavaševića demantirala je i struka, posebno dr. Herman Vukušić, psihijatar s Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb i međunarodno priznati stručnjak koji se tematikom PTSP-a bavi već više desetljeća, te je u jednom dnevnom listu izjavio: “Prije dvije godine, na Terazijama (u Beogradu) vidio sam dva štanda na kojima su prikupljani potpisi za peticiju za pomoć veteranima Otadžbinskog rata, kako ga oni zovu. Uzeo sam te materijale, proučio i potvrdio ono što smo i mislili, da je PTSP dugi niz godina u Srbiji bio nepriznati fenomen. Inače, više od 50 posto cijelog kontingenta vojnika koji su išli ratovati u Vijetnam bili su dragovoljci koji su mislili da brane svijet od komunističke pošasti. Ne Ameriku, nego svijet! Problem nastaje kad oni shvate prave razloge, da su prevareni i izmanipulirani.”
Sprječavanje nezdrave društvene zaraze
Premda su se mnogi u javnosti bavili motivima ove umotvorine sina pokojnog Siniše Glavaševića, a netočna je i omalovažavajuća za oboljele ljude, pa se radi o dodatnoj, sekundarnoj viktimizaciji branitelja, mi bismo ovdje pokušali “razumjeti” Glavaševića mlađeg, kao i novinare koji su mu pritrčali u pomoć, na temelju jednog partizanskog dokumenta iz 1945. godine koji se bavi PTSP-om kod partizanskih boraca, a čiji preslik možete vidjeti na ovoj stranici. U jednom, Bojan Glavašević zajedno s Predragom Matićem Fredom, koji je malo imao PTSP, pa ga negdje putem u hlepnji za karijerom izgubio, prema hrvatskim vojnicima oboljelim od ovog “raka duše”, pristupaju istom strategijom koju su komunisti odmah nakon Drugog svjetskog rata primijenili na svoje vojnike, partizane. U mišljenju “Okružnog narodnog odbora, socijalni odjel” u Slavonskom Brodu, datiranom 21. X. 1945. godine, koje potpisuje šef “Mobilnog odeljka” kapetan Petar Ugrinić, o partizanima oboljelima od PTSP-a, koji drug Ugrinić naziva “ratnom nervozom”, odnosno “psihoumerozom”, slično kao i Bojan Glavašević, drug Ugrinić smatra kako je nemoguće da pobjednička vojska doista oboli, pa smatra da je ova pojava, ne bolest, “nedostojna boraca Jugoslavenske armije”. Zato on predlaže strategiju koju provode i današnje nevladine udruge, pa i službena politika: Razotkriti sve te lažnjake, te provesti široko narodnu akciju kako bi ih se zaustavilo u njihovom foliranju: “U cilju sprečavanja daljnjeg širenja ove društvene zaraze treba razviti širu političku konferenciju objašnjavajući ovu pojavu kao nedostojnu boraca J. A.”, piše Titov kapetan. Upravo je to u Vukovaru onomad na “široj političkoj konferenciji” učinio Bojan Glavašević čudeći se kako pobjednička vojska i vojnici mogu oboljeti od PTSP-a, a poraženi ne – kao da ga je instruirao drug kapetan Petar Ugrinić iz 1945. godine. Ili su Fred i Glavašević mlađi došli do “ekspertize” Titovog kapetana Ugrinića prije mene?
Nakon toga kapetan Ugrinić zabranjuje da se prema njima pokazuje sažaljenje i solidarnost (zvuči li vam ovo poznato?), kao i da ih treba izolirati od zdravog društvenog tkiva, stjerati u bolnice u Kovinu ili Osijeku. Jednako tako, treba im oduzeti oružje, i društveno ih šikanirati, tj. “smeniti ih sa dužnosti”. Kapetan Ugrinić ovdje zvuči kao rodonačelnik objave registra (lažnih) branitelja i invalida.
Fred – dokaz da se kod PTSP-a ne može govoriti o “neizlečivosti”
Posebno je (tragi)komično kada kapetan Ugrinić “histerične reakcije (partizanskih) boraca” ne povezuje s ratnim traumama, već sa “spolnim nadražajima”, u smislu da Mirko i Slavko vide drugaricu Radu s malo više raskopčanom košuljom pa zbog toga poput veprova krenu urlikati i bacati se. Za Titove komesare, dakle, nema PTSP-a (ratne neuroze), to nije bolest, kako tvrdi kapetan Ugrinić: “Ovde se po mišljenju lekara ne radi ni kakvom oboljenju živaca. To nije padavica. Radi se o naročitom duševnom stanju preosjetljivosti reakcije na najobičnije spolne nadražaje. Nauka ove pojave naziva se histeričnim reakcijama. Nema govora o bolesti u pravom smislu reči, a ponajmanje o neizlečivosti, kako se to često misli.” Ovdje bismo zadnjoj rečenici kapetana Ugrinića dali za pravo, jer je upravo naš ministar Predrag Matić Fred dokaz da se kod PTSP-a ne može govoriti o “neizlečivosti”, jer je naš ministar od gotovo stopostotnog invalida nesposobnog za posao, nekim čudom “izlečen”, kako je objavio gostujući kod Stankovića, koji je kao novinar imao funkciju “vidjelice Vicke” i objavitelja čuda koje treba pripisati valjda nebeskom zagovoru druga Tita.
Kada već spominjemo novinare u cijeloj ovoj agendi difamiranja hrvatskih branitelja na totalitarnoj komunističkoj matrici isprobanoj još četrdesetpete, tu prednjači famozni šaljivdžija iz Jutarnjeg Ante Tomić, koji je u jeku skandala sa tulastom Glavaševićevom izjavom napisao: “Ne usuđujemo se kazati neugodnu istinu kako je opisani psihijatrijski poremećaj u tisućama hrvatskih slučajeva bio lažno dijagnosticiran, kako je to bila kukavička, brzopleta i slaboumno neodgovorna isprika Tuđmanove vlasti da se u penziju pošalje mnogo mladih, zdravih i radno savršeno sposobnih muškaraca i žena. Da se ne lažemo, svatko od nas poznaje najmanje pet osoba koje su na ovaj domišljati način stekle redovit mjesečni prihod do kraja svojih mizernih i ispraznih života.”
Poznato je kako je Tomić sam ispao iz Titovog šinjela kao pitomac JNA, pa onda ne čudi kako se njegovo mišljenje podudara s onim njegovog kolege, kapetana Ugrinića iz 1945., kada u svom “izvešću” koje završava pozdravom “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, piše: “Analiza najnovijih slučajeva, koji daju masovni karakter ovoj pojavi pokazuje da se radi često o ljudima, preosjetljivima, ambicioznim, sebičnim i otvoreno rečeno socijalnim elementima. Smisao napada leži najčešće u težnji da se na taj način postigne neki cilj, koji ponekad poprimi karakter otvorenog ucjenjivanja. Karakteristično je da se napadi odigravaju naročito često u prisustvu rukovodioca i široke publike, a vrlo retko kad su sami. Analizom je utvrđeno da se nipošto ne radi o našim najboljim borcima kod ovih obolenja. Kako se to obično misli, među njima ima i dobrih boraca, koji sa pravom zaslužuju čin, odlikovanja i druga priznanja.”
“Kapetan” Tomić i folirantski način života
Dakle, kao i kod kapetana Ugrinića 1945., tako i kod “kapetana” Ante Tomića 2015. godine, da se ne lažemo, vrijedi ista argumentacija o “socijalnim elementima”, kao i o “mizernim i ispraznim” folirantskim načinima života. Fascinantno, nema što, kako i Tomić i Glavašević jednako kao kapetan Ugrinić smatraju čudnim da pobjednička vojska može oboljeti od PTSP-a, pa mladi Glavašević kriterije Jugoslavenske armije primjenjuje na Hrvatsku vojsku. Naravno da među braniteljima ima lažnjaka, kao što je i među Titovim borcima, za što je bilo dovoljno dovesti dva svjedoka i eto ti boračke penzije, no sustavno blaćenje hrvatske braniteljske populacije na matrici kapetana Ugrinića govori o dobro naučenim metodama iz bivšeg totalitarnog režima koje se primjenjuju na hrvatske branitelje.
No prokazivanje karijerista među partizanskim “peteespeovcima” o kojima u nižem citatu govori kapetan Ugrinić neodoljivo podsjeća na karijeru ministra Freda Matića od Čudesnog Ozdravljenja. Taj je put na ovim stranicama nedavno ovako sažeo Marcel Holjevac: “Stvarni razlog zašto su ta dvojica u ministarstvu branitelja su drugi. Fred je tamo samo zato jer je odmah nakon rata počeo olajavati svoje suborce u knjizi ‘Ništa lažno’, u kojoj si je pripisao jedno 90 posto uništenih tenkova u Vukovaru, pa je kasnije brojku dva puta smanjivao, s pedesetak na devet. A smanjivao je i invaliditet. Kad bi Tomić imao zeru morala i ljudskosti, prvo bi prozvao Freda, kojem su PTSP, invalidnost, i nesposobnost za rad nestali po Duhu svetome onog časa kad je zasjeo u ministarsku fotelju. Fred je bio trajno nesposoban za rad, godinama je primao mirovinu kao invalid DR. Ispalo je da nije trajno nesposoban, pa bi slijedom toga onaj tko mu je to potpisao trebao automatski, skupa s njim, u zatvor. Imao je 80 posto invalidnosti iako se nikad nije ni porezao na papir: na logor se može dobiti najviše 30 posto, na što je dobio ostalo? Ali u predstavi dostojnoj Demokratske Narodne Republike Koreje Fred Matić se, zasjevši u fotelju, ‘velikodušno’ odrekao mirovine i PTSP-a: ‘Heal! Heal! Praise The Lord!!!’, poput najgoreg TV propovjednika s trash kablovske TV stanice u Bumfucku, Nowhere, SAD. Fred je čudesno ozdravio, a mediji su to objasnili kao moralni čin! Može Fred, možete i vi, bila je poruka! Odreknite se lažnog invalidetata! Da, lako je bilo Fredu, njemu ništa nije falilo, osim u glavi. No što s ovima bez pola tijela? Hoće li čudesno ustati iz invalidskih kolica?”
O šatoru u Savskoj možemo raspravljati iz raznih kutova, slagati se ili ne, analizirati moguće političke manipulacije braniteljima, nema tu tabu tema, kao što ni lažnjaci nisu tabu tema niti među samim braniteljima. No ovdje je temeljna nakana bila osvijetliti totalitarnu metodologiju, bila ona medijsko-novinarska, bila ona politička, u pristupu problemima HRVI, posebno PTSP-a, koja stoji u korijenu braniteljskih prosvjeda ispred Matićevog ministarstva. Tu je metodologiju, davno prije Glavaševića i Predraga Matića Freda, u dokumentu koji donosimo razradio Titov režim kroz “izvešće” kapetana Petra Ugrinića, koji, što je temelj strategija Matića Freda, na kraju traži da se zabrani skupljanje zdravih, poštenih partizana oko “psihoneutičara”, kao što se Matić i bratija cijelo vrijeme uprežu isto objavama registara u maniri najgoreg staljinističkog prokazivanja “kulaka” vješanjem popisa “na tarabu”, a probleme ne da nisu riješili, već samo dodatno zakuhali i zakomplicirali. Čitajući, dakle, strategiju kapetana Ugrinića iz četrdesetpete, čovjeku dođe da se obrati na hinduizam kao jedinu istinitu religiju, jer izgleda da su Predrag Matić i Bojan Glavašević njegove stvarne reinkarnacije. Tako i mali Bojan u svojim “dijagnozama” braniteljske populacije ima više veze sa partizanskim ka
Autor: Ivica Šola / 7Dnevno
