Samo da podsjetimo: u prošlom broju našeg tjednika pozvali smo Hrvate, malčice i preuzetno, na bojkot najprizemnijeg, ali i najtiražnijeg hrvatskog dnevnika 24 sata. Taj list je, naime, u izdanju svoga tjednika Express od 27. veljače objavio „specijalni dosje” u kojem je bio i jedan zloćudno groteskni „Veliki leksikon ustaštva”. U njemu su među „ustaše” strpali cijeli jedan nevjerojatan niz hrvatskih državnika i političara: Tuđmana, Šuška, Tomca, Aralicu, biskupa Košića, Ružu Tomašić, Željku Markić i još mnoge druge, koji se takvima mogu pričiniti samo ovoj nadrealnoj skupini „austrijskih” jugošovinista s adrese Oreškovićeva 6 u Zagrebu. Od ovog suludog poduhvata nije ih uspio odgovoriti čak ni njihov privilegirani sugovornik Slavko Goldstein, koji je u tom istom „dosjeu”, i njima i čitateljima, jasno rekao da „sada u Hrvatskoj ustaštva nema”.

U proteklom Milanovićevu i Josipovićevu razdoblju jugo-restauracije, većinski katolički Hrvati bili su izloženi svakovrsnim rodo- domo- i bogohuljenjima, vrijeđanjima pa i progonima, ali ovo u Expressu svakako bi se moglo ubrojiti među osobito neubrojive.

Kolonijalni pogon imenom Styria

Ja sam pak u istom napisu obećao da ću se dodatno pozabaviti „djelovanjem cijelog tog kolonijalnog medijskog pogona imenom Styria”, čiji su 24 sata i njegov tjednik Express u ponečemu i udarni dio. Sada, evo, to obećanje izvršavam „po hitnom postupku”. Netko će možda upitati: čemu žurba ta? Razloga i odgovora ima mnogo. Jedan je ovaj: Hrvati se stalno, razložno i jalovo žale na to da su u proteklih četvrt stoljeća, zahvaljujući svojim izdajničkim „elitama”, dobili „slobodnu” i „demokratsku” državu, ali i državu bez stvarnog suvereniteta u većini područja. Taj gubitak kakvog-takvog suvereniteta, posebno je bolan u području medija. Slobodna Dalmacija, i sama dio tog „kolonijalnog pogona” (nominalno austrijskog), objavila je 17. travnja 2008. godine kako „EPH i Styria čine 90 posto tržišta dnevnog tiska”.

Dio tog „medijskog jamranja” slobodarskog i rodoljubnog dijela hrvatskog naroda o vlastitoj medijskoj pokorenosti je i „netransparentnost” (neprozirnost) medijskog vlasništva u Lijepoj našoj. Na nju je u svojoj iznimno vrijednoj knjizi „EU? – Ne, hvala!” (Zagreb 2010.) upozoravao hrvatski povratnik iz Australije, Marjan Bošnjak. „Svi su mediji u Hrvatskoj, sukladno članku 32. stavak 1. Zakona o medijima (NN 59/2004) dužni svake godine objaviti svoju vlasničku strukturu, što očito ne čine”. Dodao je i da nam njegova knjiga „donekle daje sliku o nekim vlasnicima”, ali ne i sliku cjeline, osobito o tome „tko su sve pravi vlasnici”.

Otkad je lani 22. studenoga objavljeno da je drugi najveći nakladnik tiskanih medija EPH dopao u ruke bogatog zagrebačkog odvjetnika Marijana Hanžekovića, masona 33. stupnja i člana globalno-oligarhijske Trilateralne komisije, ta stvar je doista postala i više nego prozirna. Trebalo je stoga nešto više svjetla baciti i na Styriju, jer dok je (rodoljubna) javnost prirodno nabrušena na novinarske izvršitelje – razne Jergoviće, Tomiće, Hedle, Dežuloviće, Pofuke i Gerovce – prečesto se zaboravlja na one, srednje, više i najviše, koji cijelim tim medijskim cirkusom upravljaju iz sjene. Prirodna je i pomisao da bi ti isti kao i u EPH-u, ili pak „neki drugi isti”, mogli biti i krajnji upravitelji moćne Styrije i njenih medija.

„Ti isti mediji, međutim, nerado pišu o sebi”, tvrdi u spomenutoj knjizi Marjan Bošnjak, jamačno naviknut na australijska mjerila odanosti tamošnjih javnih glasila probitcima zajednice u kojoj žive, sasvim različita od ovdašnjih. „Tko su ti ‘medijski balkanci’ koji zlostavljaju hrvatske novinare, ugrožavaju njihovu novinarsku i profesionalnu slobodu pa i same temelje naše mlade demokracije u Hrvatskoj?… Hrvatske političke elite koje su dopustile da nam gotovo sva važnija sredstva javnog priopćavanja preuzmu stranci, očito nisu brinule o hrvatskom medijskom prostoru ništa više nego se brinu o hrvatskom državnom suverenitetu.”

„Dike ter hvaljenja” Styrijinih urednika

Dugo vremena smatralo se da je EPH najmoćniji u Hrvatskoj, iako je ona, očito, bitno jači igrač. Tako je uostalom i pisalo 26. travnja 2012. godine u 33. broju Styrijina Foruma, „tjednika od riječi”, ugašenog nakon manje od godine dana od početka izlaženja. „Styria Media grupa najjača je i najutjecajnija izdavačka kuća na hrvatskom tržištu”, tvrdio je ovaj tjednik, a njene dnevne novine „dvostruko su čitanije od konkurencije” – očito EPH-ove. Dokaz: u to vrijeme, pisao je Forum, „novine 24 sata, Večernji list i Poslovni dnevnik prodavali su se u prosječnoj nakladi od 215.983 primjerka, što je također dvostruko više od konkurencije” (danas je to znatno manje nego 2012. godine).

A evo kako su tu svoju, za naše prilike, golemu medijsku moć trijumfalno opisivali u Forumu tadašnji glavni urednik Večernjeg lista Goran Ogurlić, odnedavno „glodur” u konkurentskom (!) Jutarnjaku, i „također bivši” Renato Ivanuš u 24 sata. Ivanuš je tvrdio da njegov dnevnik „prosječno ima 906.000 čitatelja na dan”, te da su „već godinama najčitanije i najprodavanije hrvatske dnevne novine”. Sve je tu vrcalo od samohvale: Ogurlić je tvrdio da „sva Styrijina izdanja prednjače (u borbi protiv korupcije) svojom neovisnom pozicijom”, te da Večernjak radi za „potrebe običnog čovjeka, a ne elita”. Ma nije moguće! Gotovo navlas istu mantru u svojoj nepodnošljivoj reklami iz dana u dan na yutelovskoj balkanskoj televiziji Teda Turnera N1 ponavlja i notorni sorosevac Merlić. Ivanuš je pak slavio upravo spomenuto medijsko smeće o kojem smo pisali u prošlom broju – tjednik Express, „koji je startao usred krize i vrlo brzo postao drugi najčitaniji i najprodavaniji tjednik u Hrvatskoj”.

Samo dvije godine kasnije, pjesma za dnevnik 24 sata bila je bitno drukčija – prodana naklada, pa tako i ukupan broj čitatelja, bili su za gotovo cijelu četvrtinu manji („oko 700 000 ljudi dnevno”, prema izvoru Media Pulsu iz 2014. godine). Nedavno se na B-netovu tv-paketu pojavila obavijest da se više ne emitira ni informativni televizijski kanal 24 sata.

O najnovijim prilikama u Styriji govorio je, vrlo različito od hvalisavih šefova, Anton Filić, predsjednik Sindikata novinara Hrvatske. Styria se, kaže on, domogla tada moćnog Večernjaka za nekih „smiješnih 100 milijuna kuna”, a Austrijanci su iz njega, uključujući i njegove nekretnine koje su rasprodali, „izmuzli gotovo milijardu”. Bila je to, kaže, „nezakonita privatizacija, kao i ona Inina – netko je ovdje dobro omastio brkove” (Filić spominje tadašnjeg direktora, zaostalog iz jugokomunizma, Branka Lovrića i predsjednika nadzornog odbora Marijana Kostrenčića). Istodobno, naklade su pale čak i najčitanijem dnevniku 24 sata. Broj zaposlenika u Večernjaku, kaže, „pao je s 340 na stotinjak”, većina materijalnih prava je ukinuta, plaće su srozane do razine „malo bolje od konobara”, a uveden je „protuzakoniti” radni status RPO (po „registru poreznih obveznika”), koji je „čista prijevara”. U njemu novinari rade bez ikakvih prava kao i davanja državi. „RPO su”, kaže Filić, „izmislili (Ninoslav) Pavić i (Ivo) Sanader da bi novinare držali u pokornosti”. Slično kao o Styriji predsjednik novinarskog sindikata govori i o EPH-u, Novom listu, te „mnogim drugim televizijskim i radijskim postajama”.

Ne manje oštar bio je i novinar Željko Ivanković, koji je u lani ugašenom mjesečniku Banka 20. siječnja 2011. godine napisao tekst „EPH i Styria brinu o novcu, ali ne i o istini”. Povod mu je bio sporazum ovih dviju gotovo monopolističkih medijskih kuća „o prenošenju sadržaja”, a zapravo se, prema autoru, udarilo na slobodu javnog govora i pokušaju „favoriziranja pojedinih političkih opcija ili nekih interesnih grupa”.

Zdušni širitelji „ideologije Regiona”

Cijela ova priča o Styriji dobila je očekivani akcent kada su lani 7. studenoga u Hrvatskoj, Srbiji i drugdje osvanuli naslovi tipa: „Najjači u regiji: Styria i Adria Media osnažili tržišne pozicije” (24 sata), „Adria Media Group i Styria Media najveći medijski partneri zapadnog Balkana!” (srpski portal Adriamedija) i slični. Rječita je i znakovita već sama uporaba zemljopisnog nazivlja: notorni „zapadni Balkan” ili „Adria” („Jadran”) u nazivu srpskog medijskog poduzeća (Srbija, kao što je poznato, nema nikakvog mora pa tako ni Jadrana, ali nešto kao da je ovamo neodoljivo vuče).

U zajedničkim priopćenjima beogradsko-zagrebačkih biznismena, čiji je infantilni, lažljivi i aseptični „baby talk” („infantilno tepanje”) ispod sadržajne razine čak i onog ekvivalenta koji prakticiraju političari, sve pak vrvi od izraza „regija”, „vodeći u regiji”, „u Hrvatskoj i regiji” (Boris Trupčević i Mario Vrgoč, direktori Styrije za Hrvatsku) ili „nastaviti regionalnu suradnju”, „budućnost je u povezanosti regije”, „jačanje regionalnog poslovanja”, „stvaranje regionalnog partnerstva” (Aleksandar Rodić, gazda Adria Media Group). Jedna rečenica je pravi delirij medijske i šire „ideologije Regiona”: „Adria Media Group svakako doprinosi učvršćivanju ekonomskih regionalnih partnerstava, jačanju regionalnih ekonomija i privrede, što je osnova svih modernih društava i jasan cilj zemalja našeg regiona”.

Rečena beogradska „grupa”, sa svojim dnevnikom Kurirom, te 11 magazina reklamira se kao „jedna od najvećih medijskih kompanija na Zapadnom Balkanu” (obratiti pažnju: naziv je bez navodnika i s velikim početnim slovom, baš kao svojedobno i SAO Krajina, dakle, kao stvaran i opće priznat zemljopisni pojam!). Njena izdanja tipa Story, Elle, Cosmopolitan i slična „trenutno čita 11 milijuna ljudi” (ovaj novinar vruće se nada da će svojim tekstom taj broj uspjeti smanjiti makar na 10,999.999, ako već ne može i koji milijun više!)

Znakovito je da se iz „infantilnog tepanja” raznih zagrebačkih Trupčevića i Vrgoča ne može jasno zaključiti o kakvoj se „suradnji” doista radi, pa je portal Media Marketing od 10. studenoga prošle godine tu stvar pokušao razjasniti napisom: „Ko je koga kupio, odnosno prodao, u petak 7. studenog/novembra 2014.” (na djelu je, očito, i novi „regionski jezik”). „Styria je objavila kako je preuzela većinsko vlasništvo u Adria Media Group Zagreb”, glasila je „glava” ove vijesti. „Istovremeno je tportal.hr objavio vijest kako je vlasnik beogradskog Kurira (Aleksandar Rodić) otkupio većinski udio (75 posto) u istoj kompaniji. Sva je prilika da je u jednom danu Adria Media dva puta mijenjala vlasnika”. Drugim riječima: nova, „ujedinjena” družba Adria je, jasno je rečeno, beogradska i, da oprostite – srbijanska!

I tu se vrlo vjerojatno krije i objašnjenje pojave onog sramnog „Velikog leksikona ustaštva” u odnedavno srpsko-hrvatskom Expressu 24 sata, u koji su utrpani hrvatski državotvorci Tuđman, Šušak, Tomac i niz drugih, odreda antiregionskih političara. Ustaša, rekao je i sam Slavko Goldstein, danas u Hrvatskoj nema, ali poznato je da ih prava, uporna i dobro usredotočena propaganda može proizvesti za potrebe današnjice: „ustaša” nije, kao što je bilo dosad, netko tko hoće „Hrvatsku do Drine”. To postaje svatko tko u današnjoj avnojskoj Pereciji, kako je posprdno zovu Hrvati u zapadnoj Hercegovini, stane na put njenom utapanju u „Region” (kojeg, nota bene, u propagandi ovdašnjih „regionaca” „nema”).

Radi se, dakle, o srbijanskom preuzimanju, kao i o povlačenju dosadašnjih vlasnika zagrebačke Adrije. A ti dosadašnji većinski vlasnici bili su finska Sanoma i njemački Gruner&Jahr. Osim toga, možda je „nepoznat netko” i to upravo onaj tko je izmislio „zapadni Balkan” još davno zamislio i „zapadnobalkansku” Styriju-Adriju?!
Zvuči kao „teorija urote”, ali tko je ili što je uopće ta Styria (Štajerska)?

C.G. Ströhm: “Styria ili ‘marksisti Srca Isusova'”

Ako je vjerovati Večernjaku od 15. studenoga 2013. godine, iza nje „stoji” Katolička medijska udruga (Katholischer Medien Verein) iz Graza. Nju, stoji u tom napisu, „već 30 godina vodi Johann Trummer”. Koji mu je posao u ovoj tvrtci, koja je i „krovna udruga” za njen srpsko-hrvatski ogranak, a koji drma gotovo trećinom hrvatskih tiskanih medija? „Styriju štitim i od interesa politike i od interesa Crkve”, odgovara on u naslovu Večernjakova teksta. U njemu Trummer, među ostalim, kaže i da su naklade kakva je njegova u Austriji još od sredine 19. stoljeća, bile „potaknute liberalizmom”. Ja se pak sjećam pokojnog njemačkog, a usput i hrvatskog novinara i rodoljuba Carla Gustava Ströhma, koji mi je jednom, prilikom promocije neke moje knjige u još poratnom herojskom i mučeničkom Pakracu, rekao da u Austriji, u kojoj je proživio svoje posljednje godine, te tipove iz Styrije posprdno zovu „marksisti Srca Isusova”.

Neobičan spoj: katolici liberalnog i marksističkog nadahnuća. Možda bi ovu zagonetku mogao razriješiti jedan pasus iz spomenutog intervjua predsjednika Sindikata novinara Hrvatske Antona Filića od 23. siječnja. „Sve se ključne odluke, nemojmo se zavaravati, donose u Austriji”, kaže on. „Sigurno o tome nešto zna pater Ivan Tolj. On je Styrijin savjetnik i zapravo najmoćniji čovjek Styrijina hrvatskog odjela, iako nitko ne zna kako je na tu poziciju došao. No, valjda će se i to jednog dana saznati”. O ovakvoj njegovoj ulozi govori za ovaj članak i doajen hrvatskog novinarstva Vjekoslav Krsnik: „Tolj je kao član Uprave Večernjeg lista za vrijeme Josipovićevog mandata bio vrlo čest gost na Pantovčaku”. On već godinama tvrdi da je „prema više izvora Večernji list kupio samo ime Styria, ali kapital je austrijskih Srba i austrijskih socijalista, koji su bili protiv osamostaljenja Hrvatske”.

Prema Krsniku, u ovoj sumnjivoj privatizaciji koja je konačno najtiražnije hrvatske dnevne listove „privela Beogradu”, „ključnu ulogu je odigrao Marijan Kostrenčić sa svojom konzultantskom firmom pri čemu je on praktički dvaput prodao Večernji list”, dodajući: „Iako je postupak prodaje počeo Ivić Pašalić, ona je izvršena za vrijeme Račanove vlade. U vezi s ovom prodajom i sumnjivim transakcijama bilo je utemeljeno saborsko istražno povjerenstvo…”

Stvar je danas u statusu poznatom u narodu kao „ujio vuk magare”. Zato Hrvati nemaju svojih medija. Ili ih „imaju”, a u njima, kao u recimo Styrijinom Expressu, lijepo piše da su Tuđman, Šušak, Tomac i toliki drugi, zapravo, „ustaše”. I još nekoliko milijuna Hrvata, zajedno s njima…

Autor: Joško Čelan / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save