Kako je Karamarko izbezumio Jugoviće
Karamarkov ‘fašizirajući izum’ ‘nacije’ i ‘kulturne politike’ izbezumio Jugoviće!?
Sjajna osječka teatrologinja Sanja Nikčević, 22. ožujka 2012. godine, na početku vladavine „kukurikavaca“ u velikom intervjuu Matičinom Vijencu, napisala je: “Živimo u totalitarizmu“, rekla je među ostalim, i to lijevom, “koji sada vlada kulturom“ i “iskreno misli da je pljuvanje po vlastitoj zemlji kritika društva i prava, napredna umjetnost“. Na proslavi jubilarne 25. obljetnice osnutka HDZ-a u zagrebačkom „Lisinskom“ 24. veljače, Tomislav Karamarko najavio da će se njegova državotvorna stranka (konačno i doista) početi baviti hrvatskom kulturom ili čak boriti se za nju! Jugovići su odmah dreknuli: „Fašizam!“
U kulturi, kao i u nizu drugih ključnih područja hrvatskog društva, sada već točno sedam desetljeća jugošovinistička ljevica provodi nesmiljeni teror, kojeg oni – sasvim u duhu svojih totalitarnih učitelja Antonija Gramscija i drugih – nazivaju „kulturnom hegemonijom”. Ona je na djelu diljem znatnog dijela nekad kršćanskog Zapada i posljedica je goleme moći liberalnih podzemnih vladara svijeta. Njima je ta ljevica samo prividni neprijatelj, a zapravo im je, kako je davno uočeno, stvarni „čuvar vrata”. Ona naime s njima dijeli istu mržnju prema ključnim vrijednostima kršćanske civilizacije – obitelji, naciji i vjeri – a s tim notornim „reptilima” i zdušno surađuje u već poodmaklom projektu stvaranja totalitarnog „Novog svjetskog poretka”.
Hrvatima se osloboditeljskih devedesetih godina učinilo da su dovoljno snažni prekinuti to nepodnošljivo i svenazočno ljevičarsko silovanje duha. Zahvaljujući još svježem tuđmanovskom nadahnuću nešto je u tim „danima žrtve, ponosa i slave” i urađeno, a ljevičarska total(itar)na premoć i u kulturnim institucijama makar i malo potkopana. Ipak, stranim sorosevskim protuprevratom od 3. siječnja 2000. godine, koji i neki američki konzervativci (Glenn Beck) nazivaju „državnim udarom”, u Hrvatskoj je ponovno na snazi to ljevičarsko duhovno porobljivačko nasilje. Ono u posljednje tri godine kukurikavačke vlasti doživljava vrhunac u izravnim pokušajima gotovo sotonskog „preodgoja” čitavog jednog – ponekad samosvjesnog i ponosnog, a onda opet dugo vremena anesteziranog i potuljenog – naroda.
Nije dvojbeno da je taj još uvijek koliko-toliko kršćanski narod izložen golemom pritisku i izvana i iznutra, ali mnogo toga što, posebno ovih posljednjih godina podnosi, ipak mora pripisati i vlastitim slabostima: neslozi, neznanju, nemaru, neradu… U vladajućoj (protu)hrvatskoj kulturi to je posebno uočljivo i bolno. Osobito razorno bilo je gotovo šestogodišnje razdoblje vladavine lažnog ili, još bolje, „podmetnutog” demokršćanina i narodnjaka Ive Sanadera (2003.-2009.), koji je, posredstvom svoga ministra Bože Biškupića (2003.-2010.), navlastito u kulturi „žmigao desno, a vozio lijevo”.
Najbolje je to uočila sjajna osječka teatrologinja Sanja Nikčević koja je 22. ožujka 2012. godine, na početku vladavine „kukurikavaca”, u velikom intervjuu Matičinom Vijencu, napisala: “Živimo u totalitarizmu”, rekla je među ostalim, i to lijevom, “koji sada vlada kulturom” i “iskreno misli da je pljuvanje po vlastitoj zemlji kritika društva i prava, napredna umjetnost”. Osobito je, kaže, zavladala u vrijeme Sanaderove i Biškupićeve hadezeovske vlasti, koja je više novca davala Društvu pisaca, nego Društvu književnika – ili, kako ona kaže, “više ‘njihovima’ (dakle, kukurikavačkim „umnicima” – op. aut.), nego ‘svojima'”.
I sada u toj situaciji, koja u raznim, više ili manje zloćudnim oblicima traje sedamdeset, petnaest ili, vrlo akutno, posljednjih nekoliko godina, na proslavi jubilarne 25. obljetnice osnutka HDZ-a u zagrebačkom „Lisinskom” 24. veljače, Tomislav Karamarko najavi da će se njegova državotvorna stranka (napokon i doista) početi baviti hrvatskom kulturom ili čak boriti se za nju! Mnogo je onih koji (se), kao i pisac ovih redova, već godinama i desetljećima pitaju „je li to moguće?” ili „što ste čekali?” ili „što ste radili do sada?”. Ova bi pitanja, naravno, bilo najbolje uputiti samom Karamarku, ali zapravo daleko više još njegovu aktualnom stranačkom kolegi Jasenu Mesiću, ministru kulture u vladi Jadranke Kosor od 2010. do 2011. godine. Svi ostali najodgovorniji su ili u mirovini (Biškupić), ili sada već u oporbi (Kosor), ili pak – u Remetincu (Sanader).
Ipak, prije nego se Karamarku postave ova pitanja valjalo bi čitateljima prenijeti što je to on, navedene prigode i na osobito prikladnu mjestu, u „Lisinskom”, točno rekao o kulturi. Iznijet ćemo sve što je on tada o njoj kazao, jer je tekst razmjerno kratak, a za HDZ i vrlo raritetan (SDP također o kulturi malo zbori, ali zato i suviše zlo-radi: iznimno joj malo daje, a i to malo – gotovo isključivo svojima!)
Karamarko u borbi za „differentiju croaticu”
„Kulturna i duhovna pitanja također su u žarištu naših zadaća”, rekao je Karamarko. „To je ključ nacionalnog identiteta, a identitet se izgrađuje prepoznavanjem i promicanjem vrednota hrvatske kulturno-povijesne baštine koji su ‘differentia croatica’ po kojima sami sebe prepoznajemo i po kojima nas drugi prepoznaju kao povijesni narod. Ništa više, ali i ništa manje od onoga što širom svijeta imaju nacije koje drže do sebe. Želim podsjetiti da hrvatski narod nikad nije bio kulturno isključiv. Naprotiv. Svaka istinska kultura, svaki istinski kulturni program, imao je i treba imati svoj životni prostor u našoj domovini. Danas, nažalost, nemamo nacionalnu kulturnu politiku. Dapače, ono što se događa u nekim segmentima kulture nacionalna je sramota. Tome ćemo odlučno stati na kraj, a podržat ćemo razvoj mjesnih, zavičajnih i nacionalnih kulturni projekata koji su autentičan izraz našeg identiteta.”
Naizgled, nema tu ničega posebnog: uobičajena predizborna politička općenitost – kad ne bi bilo jedne pojedinosti, na koju su jugovićki „crveni brigadisti” odmah skočili kao opareni. „Danas, nažalost, nemamo nacionalnu kulturnu politiku”, rekao je HDZ-ov „glavni i odgovorni”. „Dapače, ono što se događa u nekim segmentima kulture nacionalna je sramota. Tome ćemo odlučno stati na kraj”. Od „nacionalnih sramota” u kulturi kojima treba „odlučno stati na kraj” u posljednje više od tri godine mogla bi se napraviti cijela enciklopedija, ali već dan-dva nakon što je Karamarko izgovorio ovo obećanje, javio se onaj koji se u njemu točno prepoznao: Oliver Frljić, sama metafora te sramote kojoj je izvrgnut hrvatski narod!
„Hoće li država propisivati što je nacionalna kultura?”, stoji u nadnaslovu teksta u riječkom Novom listu od 26. veljače s potpisom tamošnjeg novinara i notornog frljićevca Borisa Pavelića. „Frljić o Karamarkovoj najavi ‘nacionalne kulturne politike’: Na korak smo od fašizacije kulture”. Sam Frljić odavno je već „pročitana knjiga”, pače i dijagnoza, ali ovo je dovoljno rječita oprema teksta. Iza nje prije svega stoji urednik kulturne rubrike Miljenko Marin i sam Pavelić, sva trojica politički, kulturno i novinarski iznimno nepismeni i zadrti. Nepismeno zadrti ili zadrto nepismeni. Naime što – da je Karamarko „najavio ‘nacionalnu kulturnu politiku'”?! I to ih je, očito, veoma uzbudilo, pače i usplahirilo. Pa kakvu drugu da on, kao vođa stranke koja se sprema preuzeti vlast na nacionalnoj razini, da najavi: nekakvu nadnacionalnu ili možda općinsku ili županijsku? Kakva druga kulturna politika osim nacionalne uopće postoji? Pa ne natječe se on za šefa UNESCO-a, koji, dopustimo i to, ima nekakvu nadnacionalnu kulturnu politiku. I drugo, nisu na dnevnom redu lokalni, već parlamentarni izbori na nacionalnoj razini.
Ovo bi, samo po sebi, bila obična političko-novinarska glupost, ali ona nije samo to: ona je nešto više i šire – pokvarena glupost! Naime, urednik Marin i/ili novinar Pavelić „nacionalnu kulturnu politiku” stavljaju u navodnike – što će im to? Da pokažu kako je to nešto neobično, zazorno, čega nigdje drugdje nema i od čega se oni, kao iznimno politički ispravni novinari, „odlučno ograđuju” (a istodobno bez navodnika tiskaju Frljićevu izjavu da Karamarko najavljuje „fašizaciju” zemlje, jer s njom se jamačno slažu)?! Ovim hrvatsko-primorskim jugotupoglavcima nije već na prvi pogled jasno da je nacija narod koji ima svoju državu, a takvih je na svijetu 236 i velika većina njih ima svoju „nacionalnu kulturnu politiku” – osim možda onih osobito siromašnih i zabitnih kakav je onaj nesretni Vanuatu, koji je (možda!) nema, i njemu sličnih.
Glupost im je, dakako, u pojedinačnim glavama, ali pokvarenost im je u sinergiji s Frljićem. Naime, već drugi čitatelj u čak 184 komentara pod tekstom, koji piše pod nadimkom („nickom”) Faust, navodi Frljićev intervju portalu Peščanik.net od 20. svibnja 2012. gdje on kaže za se da nije Hrvat, već Jugoslaven – dakle, on nema svoje nacije, nego ima nešto čega u stvarnosti nema, čega je bilo, ali je propalo, i sada je ostalo samo ime i može se nazvati „nadnacijom”. On, dakle, nikako ne može biti nacionalist, nego samo – „nadnacionalist”, što nije nacionalizam! Pretpostavljam da bi se čak i uvrijedio da ga nazovem „jugonacionalistom”, što je u neku ruku i točno, jer on je – jugošovinist. Ali, ipak najpokvarenija je ova jednadžba iz naslova: ako „najava ‘nacionalne kulturne politike'” znači da nas Karamarko gura u prostor koji je „na korak do fašizacije kulture”, to nužno znači da „nacija = fašizam”, jer to je, razložno pretpostavljam, jedini problematičan pojam i izraz (nisu valjda problematični preostali pojmovi „politika”, „kultura” ili „kulturna politika”!).
Ta formula „nacija=fašizam” – e, to je već nešto po čemu ih se prepoznaje, ali ne zbog toga što bi oni, ne daj Bože, pristali na formulu „srpska nacija=fašizam”, ili „ruska”, ili „kubanska”… Ne, fašizam je samo, i to na prvi pogled, kada Karamarko „najavi” da će u Hrvatskoj provoditi „nacionalnu kulturnu politiku”. Na drugi pak pogled – i to je ono što stoji u podsvijesti, a sada, evo, i u svijesti i u javnom prostoru, i Frljiću, i Paveliću, i Marinu – misao koja se čita iz ovako napisana naslova glasi: „hrvatska nacija=fašizam”!
Frljiću – i otkaz i vritnjak!
A gledajte što se sve čita kada navedete što su Frljić, Pavelić i Marin stavili u nadnaslov: „Hoće li država propisivati što je nacionalna kultura?” Što to uopće znači? Država donosi zakone ili propisuje, to znači ozakonjuje ili propisuje – to radi svaka država, to joj je posao. Ako su toliko „bistri”, pokušat ću im objasniti upravo na primjeru njihovog velikog mislioca i intendanta Frljića. Naime, dok su hrvatsku državu oličavali predsjednik vlade Milanović i njegova ministrica Zlatar Violić, ona je „propisala” da će Frljić biti intendant HNK-a u Rijeci. Kada hrvatsku državu bude oličavao Tomislav Karamarko i ministar kulture ne-znam-koji – ali se toplo nadam i zdušno ovim putem predlažem da to bude Hrvoje Hitrec – ta ista, ali malo drukčija država „propisat” će da Frljić neće biti intendant HNK-a. Ako ga tko bude pitao „zašto”, isto tako se toplo nadam da će mu odgovoriti „zato jer je sramota hrvatske kulture” (koju on ni ne poštuje, niti proizvodi, jer on je, sam je rekao, „Jugoslaven”).
Karamarko je dodao da će toj sramoti ili takvim sramotama „odlučno stati na kraj”. Što je to neobično ili „fašizirajuće”? To njegovo biračko tijelo i očekuje, pače bit će vrlo, vrlo razočarano ako on to ne uradi (jer dosta mu je bilo jednog Ive Sanadera, koji je žmigao desno, a vozio lijevo). Da je njega pitati ono bi od novog predsjednika Vlade očekivalo da Frljiću uruči ne samo otkaz, odnosno simbolični vritnjak, nego i stvarni – od onih kakvi su već zabilježeni u hrvatskoj političko-kulturnoj povijesti, kada je 5. listopada 1885. slavni pravaš Josip Gržanić (1844.-1907.) udario nogom u stražnjicu protuhrvatskog bana Khuena Hedervaryja.
Je li, dakle, uopće moguće Karamarkovu najavu da će odlučno uklanjati hrvatske sramote u kulturi protumačiti kao da on hoće, kao što stoji u nadnaslovu, „propisivati što je nacionalna kultura”. On i njegovi ministri mogu samo „propisivati” na što će se trošiti državni novac i to, naravno, da on neće ići na mjesečnu plaću za Frljićeve jugoprovokacije u riječkom HNK-u koje nosi ime prečasnog Hrvata Ivana pl. Zajca, a koje ime spomenuti barbarogenij tako bijesno i bolesno sramoti. A što će onda jadni Frljić? – i to je pravo značenje bijesne reakcije dotičnog i njegovih glasnogovornika iz Novog lista. Ništa – bit će slobodan kao ptica da traži posao kazališnog redatelja u „Regionu” i šire (recimo, u Poljskoj). Baš kao što sada istu slobodu imaju kazališni redatelji ili intendanti – pri tom još i hrvatski – koji zbog Frljića i njegovih drugova nemaju pristupa sceni i uredima riječkog HNK-a.
Melanholični Jergović – bi li Draži il’ bi Tomislavu?!
U istom broju Novog lista svoja mišljenja o Karamarkovoj izjavi dali su još i Vedrana Rudan, Miljenko Jergović i neki Boris T. Matić – svi su manje-više na razini Pavelićeva i Marinova naslova i nadnaslova. Rudanova je, recimo, predvidjela da će primjenom njegove najave doći do privatnog razlaza Karamarka i njegove partnerice Ane Šarić koja je suvlasnica časopisa Zarez. Rečeni Matić je pak dijalektički otkrio da „hrvatski identitet treba graditi kroz europsku kulturu, a ne obratno” (ma što to značilo).
Najdojmljiviji mi je bio Miljenko Jergović, dirljivi suosjećajnik s četničkim voždom iz 2. svjetskog rata Dragoslavom Dražom Mihajlovićem. Njemu se čak priviđa da se „golema većina hrvatskih pisaca, književnika, kazališnih redatelja i redateljica, intelektualki i intelektualaca već danas spremno podčinjava ‘nacionalnoj kulturnoj politici’ gospodina Karamarka”. U kojoj to državi i u kojem to svijetu on živi?! Meni se čini da je, barem među onima koji su najglasniji i najprivilegiraniji u kulturi, u medijima i na katedrama – puno više onih koji idu njegovim (Jergovićevim) stopama i stopama njegovog đenerala Draže. Jergović dodaje da će ta „golema većina”, koja sad šuti, uskoro početi klicati (valjda Karamarku i HDZ-u, mo’š mislit’!). „Nisam više spreman da ih u tome ometam”, zaključio je na svom andrićevskom „jugoslavenskom” jeziku.
Možda se konačno ovaj nesretnik i sam vrati svom zaboravljenom hrvatstvu, zabilježenom u mome tekstu „Obrana svetih stolica”, objavljenom u Bosanskim pogledima, tjedniku u vlasništvu muslimanskog rodoljuba, partizana i masona Adila Zulfikarpašića od 11. travnja 1991. godine u predratnom Sarajevu. U njemu mi je (tada mi se činilo) mladi „hrvatski nacionalist” Miljenko Jergović rigao vatru protiv jugonacionalista, direktora sarajevske televizije, moga kolege sa studija u Beogradu i navodno Hrvata Nenada Pejića i Kemala Kurspahića u sarajevskom Oslobođenju, te njihovih sudrugova (Joška Kulušića i Miljenka Smoje) u Slobodnoj Dalmaciji. Oni su se tada – upravo kao Oliver Frljić i njegovi glasnogovornici iz Novog lista sada – rukama i nogama borili za svoje u jugokomunizmu stečene privilegije, a Jergović mi je diktirao u pero: „A potpuno su s uma smetnuli tko ih je i na koji način postavio tu gdje jesu”!
Za Jergovića, nikad ne reci „nikad”. Samo da podsjetim: nakon što je Jergović puno kasnije našao lijepe riječi za četničkog vođu Dražu Mihailovića, ukorio ga je nepokolebljivi jugopartizan Velimir Visković, trenutno urednik Hrvatske književne enciklopedije. Svojim prijateljima u beogradskom partizansko-četničkom tjedniku Vreme poručio je 10. veljače: „Ne vjerujem da je Miljenko Jergović iskreno postao četnik”, pisao je Visković. „Političke ideje njemu su samo potrošna roba, koju on prilagođava potrebama tržišta. U osnovi su njegova karaktera isključivo egomanija i narcizam: i ljude i pojave on dijeli isključivo jesu li za ili protiv njega, jesu li mu korisni ili ne”. Valjda će Jergović jednom tako ponovno biti i „ustaša”… Nikad ne reci „nikad”.
Bilo je još nekih kojih su se očešali o Karamarka i njegovu „nacionalnu (!) kulturnu politiku” – recimo, Srbin Rade Dragojević u ovodobnom Srbobranu imenom Novosti, koji uređuje stvarni hrvatski srbobran iz Tomislavgrada Ivica Đikić (u tekstu „Karamarkov žargon autentičnosti”, 17. ožujka). Ali, to je ionako tiskotina kojoj je prijetnja svaka malo veća kanta za prikupljanje otpadnog papira. Stoga smisla ima samo još kratki blagi otpozdrav Branimiru Pofuku, kolumnističkom glasnogovorniku onih čudesnih liberalno-masonoidnih „marksista Srca Isusova” iz austrijske Styrije (tekst pod naslovom „Tomislav Karamarko svoje misli o kulturi našao je u blogu Anđelka Kaćunka”, Večernji list od 7. ožujka). Pofukovo prezime njegov je program, a tekst mu je većim dijelom zbrkan i nerazumljiv, a manjim nizak i bezvrijedan pa ga ne vrijedi ni navoditi.
Pofuk, naime, misli da diskreditira Karamarka time što otkriva da je on svoju misao o hrvatskoj „kulturnoj razlici” ili identitetu preuzeo iz nekog don Anđelkova, podsmjehuje se, „briljantnog članka”. A ne zna, jadničak, da on don Anđelku ni po kulturološkoj niti svakoj drugoj naobrazbi nije ni do koljena. Bez obzira na to što on, za razliku od Pofuka, nije dežurni pametnjaković ni tzv. HTV-a, a niti agramerskih Morgen- niti Abendblatta. Da bi se do njih dospjelo ne traži se pamet niti naobrazba, već podobnost ili „politička ispravnost”…
Autor: Joško Čelan/dnevno.hr
