Milanovićevi veliki projekti zavodljiva su politička propaganda
Nijedan veliki projekt ove Vlade nije predstavljen tako što su prethodno javnosti predočene analize i simulacije na temelju kojih bi on bio izrađen.
Odustajanjem od monetizacije autocesta Zoran Milanović potvrdio je da je premijer koji zazire od analize, strategije i planiranja i da obožava politički marketing. Svi veliki projekti čovjeka koji se na političkoj sceni pojavio kao glasnogovornik SDP-a, izgledali su zavodljivo. Tako su izgledali jer im je to bila jednina svrha. Nijedan veliki Milanovićev projekt nije stvoren da bi donio stvarnu korist. To znamo zato što nijedan veliki projekt ove Vlade nije predstavljen tako što su prethodno javnosti predočene analize i simulacije na temelju kojih bi on bio izrađen. Svi Milanovićevi projekti nastajali su preko noći, kao ideje kojima je trebalo uveseliti gladni narod.
Jedan od prvih poteza ove Vlade bilo je obustavljanje gradnje Pelješkog mosta, koji je trebao biti otvoren u ljeto 2015. godine. Lakoća kojom nas je premijer uvjeravao u besmislenost tog projekta bila je tako velika da je malo tko reagirao na podatak o isplati obeštećenja izvođačima radova u iznosu od 264 milijuna kuna. Kao hladan tuš na ovu je Vladu djelovala vijest iz EU-a o tome kako Hrvatska ne može u Schöngenski režim ako ne riješi pitanje teritorijalnog povezivanja s dubrovačkim područjem. Kao zagrijavanje za predstojeći „Lex Perković“ krenuli su premijer i ministrica vanjskih poslova u boj protiv EU-a, tvrdeći da tamošnji birokrati nemaju pojma o vlastitim propisima. Ono što kod Hrvata prolazi, u Bruxellesu ne ide, pa tako ni Zokijeva bahatost i arogancija. Još se neko vrijeme u mukama koprcao Hajdaš-Dončić, neodoljivo podsjećajući na dr. Jekylla i gosp. Hydea. Dok je Hajdaš jedan dan pričao o tome kako će Hrvatska graditi autocestu preko BiH, izazivajući bijes vlasti u susjednoj državi zbog toga što njih nitko ništa nije pitao, drugi je dan Dončić obećavao nastavak tek zaustavljene gradnje Pelješkog mosta, ali po izmijenjenom projektu i europskim novcem.
Gradnja Pelješkog mosta zaustavljena je samo zato da bi se javnosti poručilo kako je prošla HDZ-ova vlast bila sklona besmislenim megalomanskim projektima. Kad je iz EU-a potvrđeno da Hrvatska bez Pelješkog mosta ne može, mi smo se već zabavljali drugim velikim projektima. Zagrijavali smo se za Lex „Perković“, a premijer je objašnjavao zašto Mirela Holy nije mogla preskočiti moralnu letvicu koju je on jako visoko podigao. Danas se pitam je li Milanović u međuvremenu svoju moralnu ljestvicu spustio jako nisko ili je pod njegovim vodstvom političko blato jako naplavilo. Kako god bilo, Zoki i njegova moralna ljestvica do nosa su u moralnoj kaljuži.
Počela je ta moralna kaljuža naplavljivati zahvaljujući prvom od svih najprvijih potpredsjednika, koji se mjesta s desne Zokiju Svemogućem nije htio odreći ni kad je morao u zatvor. Radimir Čačić krenuo je u velike energetske projekte a da ljude koji žive na tom području nije ništa pitao, a da nisu napravljene potrebne studije i analize, a da se nije znalo tko bi trebao uložiti novac i koliku bi dobit država imala od toga. Od egzibicija po ekološki osjetljivom podzemlju rijeke Omble odustalo se, a rat za treći blok termoelektrane u Plominu još traje.
Prvi od svih najprvijih otišao je iz Vlade i danas je postao najžešći kritičar premijera i ekipe s kojom je radio. Upućeni kažu da je baš on nasapunao dasku s koje je Holy trebala preskočiti onu visoku Milanovićevu letvicu. Sam, bez omiljenog mu Čačića, Linić na političkoj sceni nije djelovao baš tako uvjerljivo. Ipak, odlazak prijatelja olakšao mu je proguravanje ideje o porezu na nekretnine, od čega premijer ovih dana odustaje. Taj prihod, uz fiskalizaciju, trebao je spasiti državu od novih zaduživanja. Lalovac se zadnjih dana razletio po svijetu prodavajući državne obveznice i podižući nove kredite. Ništa čudno. Fiskalizacija je pokazala svoje rezultate. Prihodi od PDV-a pali su na najnižu ikad zabilježenu razinu. Država to ne želi priznati, pa nas umjesto toga nastoji uveseliti vijestima kako taj projekt od nas kupuju Česi i Grci. Za razliku od Hrvata, koje ni požar u vlastitoj kući ne bi istjerao na ulicu, Grci to rade nešto lakše. Jedva čekam da hrvatsku fiskalizaciju uvedu tamo. Bit će zabavno. Dok se to ne dogodi, mi možemo i to pripisati nizu Milanovićevih nesupjelih projekata.
U općoj histeriji rasprodaje nacionalnog bogatstva, ne bi li ikako dobio barem neki kratkotrajni pozitivni trend, Milanović je poželio prodati autoceste. I danas tvrdi da bi to bilo pametno jer je zaduživanje za refinaciranje užasno skupo. Na drugoj strani, ministar financija Lalovac tvrdi kako se sumanuto zadužuje jer to sad jako jeftino, pa će tako vratiti neke stare, skuplje kredite. Kome vjerovati? Pametan neće nikome u ovoj Vladi.
Histerično najavljujući kako nam opstanak ovisi o rasprodaji svega što imamo, a najprije autocesta, ministar Hajdaš Dončić rekao je kako će dati ostavku ako monetizacija ne prođe. Sad kad je njegov šef rekao da od tog posla nema ništa, ministar prometa novinarima je nedostupan, pa ne znamo hoće li podnijeti ostavku. Teško je to očekivati nekog odgovornog u ovoj Vladi, pa tako ne treba očekivati ni da će Hajdaš Dončić biti čovjek od riječi.
Prošlo je 45 od ukupno 120 dana koliko treba trajati pompozno najavljivani Vladin projekt otpisa dugova. U najavi toga projekta, tvrdili su da će to biti novi početak za čak 65.000 ljudi. Danas o tome više niti ne pričaju. Fina je objavila da je pravo na oprost duga ostvarilo manje od 1000 građana, točnije njih 972. Većini njih dug je oprošten, ali im računi nisu odblokirani. Naime, oproštena je glavnica, ali ne i kamate.
Da bi ublažili blamažu s oprostom duga, Vlada je krenula u donošenje godinama najavljivanog Zakona o osobnom stečaju. Opet viču da je to mjera koja će mnogima omogućiti novi početak. S koliko su analiza i simulacija pripremali taj zakon, govori primjer o određivanju minimalne naknade s kojom bi trebao živjeti onaj tko zahtjeva osobni stečaj. Naime, u ovoj državi postoji nešto što se zove minimalna plaća i ispod koje poslodavac ne može plaćati radnika. Smatra se da je to iznos koji je neophodan za kakvo-takvo preživljavanje. U Republici Hrvatskoj postoji Zakon o minimalnoj plaći, a Vlada uredbom propisuje njezin iznos. Za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2015. propisana je minimalna plaća u bruto iznosu od 3.029,55 kuna. To bi značilo da u neto iznosu minimalac iznosi oko 1.600,00 kuna, ovisno o prirezu, broju uzdržavane djece, olakšicama i još nekim parametrima. Prijedlog Zakona o osobnom stečaju predviđa da bi onome tko zatraži takvu vrstu spasa, 800 kuna mjesečno bilo dovoljno za život.
Ima li smisla dalje analizirati zašto su propali svi veliki projekti ove Vlade i premijera koji uz sebe drži kreatore zakonskih prijedloga poput spomenutog Zakona o osobnom stečaju? Stvari su jednostavne. Milanović ne zna što treba napraviti da državu izvede iz krize, ali zna smišljati zavodljive ideje od kojih narod nikad neće imati nikakve koristi i koje su u stvarnosti neprovedive. I dok se narod čudi što se to događa, predstečajne nagodbe idu dalje, a od toga neki imaju koristi. U sjeni naših rasprava o premijerovim zavodljivim, ali neostvarivim projektima, neka poduzeća nestaju, neke nekretnine mijenjaju vlasnika, neki dužnici postaju oslobođeni svojih dugova a da ne moraju pet godina životariti s 800 kuna mjesečno, a uvoz neumoljivo pada, baš kao i BDP, broj zaposlenih, rođenih…. Jedino što u ovoj državi raste jest iznos duga građana, broj blokiranih računa, broj gladne djece, broj nezaposlenih i broj umrlih. Premijer Milanović još nije smislio kako će to prikazati kao veliki uspjeh Vlade, ali kad je on u pitanju, ne treba sumnjati da će to pokušati.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
