Političari moraju odgovoriti na svjetonazorska pitanja
Evo zašto imamo pravo i obvezu tražiti od političara odgovore na svjetonazorska pitanja
Možemo li, kako tvrde neki, govor o svjetonazoru staviti u zagrade, zažmiriti na njega i govoriti samo o onome što se tiče „konkretne“ egzistencije? Odgovor je vrlo jednostavan: Ne možemo. A zašto ne? Pa zato što bavljenje bilo kojom ljudskom djelatnošću kreće od temeljnog pitanja „Tko je čovjek?“, a ako je išta konkretno to je pitanje konkretno
U posljednje se vrijeme na političkoj sceni primjećuje stanoviti trend da se na pitanja koja bismo mogli svrstati pod nazivnik „svjetonazorska“ odgovara na dva načina: prvi je način da se izbjegava bilo što odgovoriti, a drugi je način promrmljati nešto o tome kako je svatko slobodan raditi što ga je volja dok ne ugrožava drugoga. Pri tome se, jasno, u kategoriju „drugoga“ ne svrstavaju nerođena djeca (nemaju pravo glasa na izborima, pa zašto bi onda brinuli za njih), niti se pod ugrožavanje drugoga misli na ugrožavanje tuđe savjesti. Ono što zabrinjava jest to što se u želji za neuznemiravanjem biračkog tijela nerijetko može čuti rečenica poput: „Ta svjetonazorska pitanja ionako sada nisu važna, idemo se baviti bitnijim pitanjima poput gospodarstva i ekonomije.“ Takve rečenice smo se već navikli slušati pa prolaze kroz naše uši poput milozvučne melodije na koju ne obraćamo previše pozornosti, no valja se zapitati kako to da nečiji nazor na svijet nije bitan za obavljanje društveno važne djelatnosti. Kako to da su pitanja odnosa prema životu, smrti, obitelji, prizivu savjesti nebitna? Kako nam može biti stalo do čovjekovog novčanika, ali ne i do dostojanstvenog odnosa prema njegovom životu, što je u velikoj mjeri zahvaćeno upravo pitanjima koje s pravom nose naziv svjetonazorska, jer čovjekov nazor na svijet ovisi o njima.
Zasigurno, ne događa se da se pitanja svjetonazora ocjenjuju kao nebitna samo na političkoj razini, nego i na svakodnevnoj, a jedno od najčešćih opravdanja u tom slučaju je želja za izbjegavanjem sukoba. Možemo reći da se takvo razmišljanje vodi parolom „svaki sukob je loš, svako slaganje je dobro“. Ako treba, popustit ćemo i u najvažnijim pitanjima ne želeći narušavati prividni mir. Je li takav mir utemeljen na laži uopće moguć? Zasigurno ne. Ako netko planira graditi jedinstvo na tome da mi kršćani trebamo napokon prestati sa svojim zahtjevima kako bismo gradili civilizaciju mira, utemeljenu na tome da moramo zanemariti svetost obitelji, ljudskog života i njegove savjesti, onda je takav mir kratkoga daha. Trebamo paziti ne sklapamo li odustajanjem od istine onakvo „prijateljstvo“ kakvo je sklopljeno nakon Kristova razapinjanja: “U taj se dan sprijateljiše Herod i Pilat, dok su prije bili neprijatelji.” (Lk 23,12) Ako je cijena prijateljstva razapeti istinu, onda bih se radije suzdržavao takvoga druženja. U ovome je kontekstu zanimljiv jedan drugi biblijski lik, posebno pogodan za ovo korizmeno vrijeme, a kojega je Krist nazvao najvećim od žene rođenim, Ivan Krstitelj. Krist u jednome trenutku pita okupljeno mnoštvo: “Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima.“ (Mt 11, 7-8) Narod je izašao vidjeti ne mekušca koji bi kimao glavom na njihove grijehe, nego onoga koji ih je prokazivao. Mogli bismo se sad zapitati vrijedi li i dalje takva logika? Je li nekoć bilo pogodno odnositi se prema društvu ukazujući na opasnost grijeha, dok je danas primjerenije ta pitanja izbjegavati.
Na gore postavljeno pitanje o pogodnosti ukazivanja na grijeh u ranijim vremenima možemo dobiti odgovor ako promotrimo kako je Krstiteljev životni put završio, ali iako su Krstiteljevi govori bili i onda neprikladni ljudi su ih dolazili slušati jer su bili odraz autentičnosti osobe. Krstitelja su slušali iako je bio nepopularan zato što je njegov život stajao iza njegovih propovijedi. Nama je teško biti autentičnim u svojem življenju dostojanstva pa onda radije sklapamo miroljubljiva prijateljstva kako sami ne bismo morali životom stati iza onoga što govorimo. Kršćanski svjetonazor očito nije bio popularan ni onda ni sada, ali puka je sofisterija govoriti da bismo stoga trebali odustati od njega i pronalaziti nove putove herodovsko-pilatovskog prijateljstva. Slika toga prijateljstva je i lijep prikaz onoga što se danas događa. S jedne strane Herod koji se potpuno odmetnuo od bilo kakvog poštivanja čovjekove naravi, posebice u pogledu ljudske spolnosti, s druge strane Pilat koji nema hrabrosti izreći istinu nego suočen s njome izigrava skeptika svojim poznatim pitanjem „Što je istina?“
Vratimo se od ovog lošeg prijateljevanja pitanju svjetonazora i njegovoj relevantnosti u društvenome životu. Postavlja se pitanje možemo li, kako tvrde neki, govor o svjetonazoru staviti u zagrade, zažmiriti na njega i govoriti samo o onome što se tiče „konkretne“ egzistencije? Odgovor je vrlo jednostavan: Ne možemo. A zašto ne? Pa zato što bavljenje bilo kojom ljudskom djelatnošću kreće od temeljnog pitanja „Tko je čovjek?“, a ako je išta konkretno to je pitanje konkretno. Ako kao marksisti odgovorite da je čovjek samo sklop ekonomskih odnosa, onda ćete u skladu s time izgraditi ekonomiju i čitavo društvo, ako odgovorite u skladu s materijalistima da je čovjek samo sklop molekula, izgradit ćete društvo u skladu s tom filozofijom. Morate početi od nekakvog nazora na svijet. Možete izbjegavati odgovor na to pitanje, ali to ne znači da ga svojom politikom nećete dati, nego samo to da ste uskratili odgovor na temeljno pitanje: „Kakvo vi to društvo planirate graditi?“ Ne kažem pri tome da su svjetonazorska pitanja jedina koja nas zanimaju, niti da u odgovoru na njih ne smijemo upotrijebiti zdrav razum i, primjerice, radije govoriti da smo „za život“, negoli da smo „protiv abortusa“, ali reći besmislicu da su ta pitanja nebitna je skretanje s teme i loša filozofija. Početna točka, nazor na svijet, vitalno je pitanje na koje imamo pravo zahtijevati odgovor od svih onih koji žele u ruke preuzeti državnu vlast. Imamo pravo pitati onoga koji želi biti kormilar broda smatra li život vrijednim po sebi ili je zapao u cinizam i došao do zaključka da je život samo tegoba pa bi kormilareći mogao poželjeti sve nas poštedjeti te patnje. Ako nam netko kaže da nije bitno što obitelj jest, nego da je jedino bitno da ima osigurana novčana sredstva, možemo samo reći da takva osoba ima vrlo siromašno poimanje uloge obitelji u društvu i nužnosti njezinog ispravnog poimanja za kvalitetno funkcioniranje društva. Bez jasnih temeljnih pojmova i vrijednosti utopija je govoriti o tome kako ćemo osigurati skladno i sretno društvo. Uvijek se treba krenuti od vrijednosti, kao što su život, obitelj, savjest, i postaviti pitanje kako sve ostalo njima podrediti. Ne možete reći da je poredak vrijednosti nebitan i proizvoljan, i da će se on uklopiti u gospodarsku sliku koju nastojite stvoriti. Nemojte govoriti da nije bitno odrasta li dijete s ocem i majkom, sve dok mu je stomak pun, jer ga time svodite na razinu životinje.
Naravno, treba uvijek biti budan kako se borba za vrijednosti ne bi prometnula u njezinu negaciju. Ovdje se prečesto događa da u zalaganju za ispravan vrijednosni poredak režemo granu na kojoj sjedimo. Ako s jedne strane branimo pravo na život tvrdeći da je svaki ljudski život dostojanstven, a to činimo odnoseći se na nedostojanstven način prema onima koji se s nama ne slažu, tada gubimo autentičnost svoga stava, te ne možemo očekivati da ćemo izazvati išta drugo osim razmirica. Uskačemo sami sebi u usta, a taj je nesklad nemoguće ne primijetiti od strane onih s kojima raspravljamo. Biti ustrajan u isticanju istine ne znači biti grub, štoviše, to znači iskazati ljubav prema onome s kojim raspravljamo jer stavljamo želju da mu priopćimo istinu iznad osobnog komfora da nam se povlađuje. U skladu s time treba biti i naš kompletan životni stav, kao što je i sveti Pavao podučavao svog učenika Tita: „U svemu se pokaži uzorom dobrih djela: u poučavanju – nepokvarljivost, ozbiljnost, riječ zdrava, besprigovorna da se onaj nasuprot postidi nemajući o nama reći ništa zlo.“ (Tit 2, 7-8) Kako bi se to ostvarilo, od velike je važnosti da osobu s kojom raspravljamo nikada ne definiramo kao „predstavnik rodne ideologije“, ili tomu slično, nego u skladu s njezinim dostojanstvom za koje se borimo. Naš stav mogao bi imati presudnu ulogu da se svjetonazorska pitanja ne gledaju više kao ona koja generiraju sukobe, nego kao ona, što i jesu, preko kojih možemo s drugima graditi ispravan vrijednosni poredak koji je temelj za stabilan razvoj društva.
Autor: Ivo Džeba | Bitno.net
