TITU NIJE MJESTO NE SAMO NA PANTOVČAKU, NEGO NI U CIJELOJ HRVATSKOJ
Uklanjanje Tita iz hrvatskoga javnog života – prvi korak prema lustraciji bez koje hrvatska demokracija nema sigurnu budućnost
Namjera predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović da Titov kipić makne iz Predsjedničkih dvora na Pantovčaku izazvala je grube polemike protiv toga u političkim i medijskim brlozima jugonostalgičara. Prvi spontani odgovor na to glasi: pa, zaboga, Josip Broz Tito nije bio hrvatski nego jugoslavenski političar, deklarirani neprijatelj osamostaljenja Hrvatske i jedan od deset najvećih ratnih zločinaca 20. stoljeća. Sve navedeno moguće je gotovo matematički dokazati.
Kako uopće netko može hvaliti Tita kad se zna da su njegovim dolaskom na čelo KPJ komunisti odlučili boriti se za opstanak Jugoslavije koju su prije toga nazivali ‘tamnicom naroda’, da je pozvao na ustanak narode Jugoslavije tek nakon što je za to dobio naredbu od Kominterne, da je za vrijeme Drugoga svjetskog rata uništavao sve što je bilo hrvatsko i katoličko, da je zapovjedio likvidaciju vjerojatno oko 300.000 hrvatskih ratnih zarobljenika i civila od Bleiburga do gubilišta duboko u Srbiji, da je nakon pobjede svoje soldateske u svibnju 1945. uveo komunističku diktaturu u Jugoslaviji sa svim njezinim strašnim sadržajima, da je ugušio hrvatsko proljeće, da je nakon svoje smrti zemlju ostavio potpuno u rasulu omogućivši time srpskom imperijalizmu da povede rat protiv tri prekodrinske republike i Kosova itd. Zar sve rečeno ne bi bilo dovoljno da se Titovo ime izbriše iz svakoga pozitivnog sjećanja svih naroda i manjina u bivšoj državi, a posebno hrvatskoga?
Tito je bio diktator, komunist i protivnik Europe
No, ekstremna ljevica u Hrvatskoj svakako želi spasiti svoga Tita od sramotnoga silaska među povijesne negativce najgore kategorije, što se vidi i u intervjuu Slavka Goldsteina ‘Jutarnjemu listu’ u kojemu među ostalim, uspoređuje Tita s vođom ‘Slobodne Francuske’, generalom Charlesom de Gaulleom. To je posve promašena i povijesno neodrživa usporedba jer De Gaulle je bio demokrat, kršćanin i Europljanin, dok je Tito bio diktator, komunist i protivnik Europe. Doduše, i u Francuskoj je poslije pobjede saveznika bilo incidenata protiv navodnih nacističkih kolaboratera, ali njih se nikako ne može staviti na istu genocidnu razinu kao što su bili Bleiburg, Križni put i ostali progoni antikomunista u Titovoj Jugoslaviji.
Goldstein je i protiv pokroviteljstva Hrvatskoga sabora nad proslavama Bleiburga, što je također u stilu njegove starozavjetne ideologije ‘oko za oko, zub za zub’. Svojim pokroviteljstvom Bleiburga Sabor bi odao počast samo nevinim žrtvama te najveće klaonice u novijoj hrvatskoj povijesti, a ne onima koji su u vrijeme NDH okrvavili ruke. Nijemci i Francuzi komemoriraju svoje ratne žrtve na velikim vojnim grobljima, ne obazirući se na njihovu ideologiju, no u Hrvatskoj će još trajati građnski rat dok razni goldsteini ne odu na drugi svijet gdje će morati polagati račune svome Stvoritelju, Bogu, Jahvi, kako kod ga nazivali, bez obzira što u njega ne vjeruju.
Svakako, ali ima onih koji tvrde kako postoji i drugi, ‘bolji’ Tito, onaj koji je Hrvatsku uveo u tabor pobjednika antifašističke koalicije u II. svjetskome ratu, pripojio Istru, Rijeku, Zadar i tri jadranska otoka Hrvatskoj, bio vrlo utjecajan u pokretu nesvrstanih i na svome pokopu ‘privukao’ više od 120 svjetskih državnika, premda u lijesu nisu bili njegovi smrdljivi zemni ostaci nego pijesak, što se saznalo tek krajem prošle godine. Kakva ironija sudbine nekoć kićenoga maršala i doživotnoga predsjednika svih jugoslavenskih državno-partijskih institucija!
Prije rečene pohvale uglavnom su poluistine koje su ponekad gore od laži. Hrvatska nije ušla u tabor antifašističke koalicije jer nije bila subjekt međunarodne politike, to je bila Jugoslavija. Možemo čvrsto pretpostaviti da bi Jugoslavija i bez Tita dobila od Talijana otete hrvatske krajeve jer je fašistička Italija bila ratna gubitnica pa je izgubile sve netalijanske teritorije osim južnoga Tirola, a njega je zadržala samo zato što je Austrija kao dio ‘Velikonjemačkoga Reicha’ morala kapitulirati skupa s ostalom Njemačkom. Titov utjecaj među nesvrstanima bio je uglavnom deklarativan i teatarski, njegova putovanja po ‘velikome svijetu’ plaćali su siromašni jugoslavenski porezni obveznici (sjetimo se da su poslije njih redovito dolazila poskupljenja), a sve one silne konferencije nesvrstanih siromaha nisu bile ništa drugo nego u funkciji dobivanja nekakve medijske pozornosti bez konkretnih rezultata. Zapad i Istok su ih ‘tetošili’, ali samo radi svojih egoističnih interesa. Kad je nestalo sukoba Istok-Zapad, nesvrstani su gotovo potpuno izgubili na važnosti. Na kraju krajeva, nesvrstani nisu ni makli prstom kad se Titova tvorevina poslije njegove smrti počela raspadati.
Titov kipić je trebalo odavno maknuti iz predsjedičkih dvorana
Titov kipić trebalo je odavno maknuti iz Predsjedničkih dvora. Tuđman ga je tamo ostavio, navodno, jer se time suprotstavljao klevetama o ‘ustašoidnosti’ demokratske Republike Hrvatske. U to nije previše vjerovati jer srpski su šovinisti u svome antihrvatskome bijesu čak i Broza proglašavali ustašom. Sjetimo se da je četnički vojvoda Vojislav Šešelj htio glogovim kolcem probušiti Titov leš kao da je Broz bio vukodlak. Ali budimo humani i prema neprijateljima. Možda bi bilo bolje da hrvatska vlada zamoli srbijansku neka Brozove zemne ostatke prepusti Hrvatskoj pa neka ih se upokoji u Kumrovcu kako bi njegovi obožavatelji tamo slavili svoga kumira. Pavelića bi u tom slučaju trebalo prebaciti s madridskoga groblja na Mirogoj jer bio je narodni zastupnik Slobodnoga kraljevskog grada Zagreba u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini. Pa neka ga onda slave njegovi rijetki pristaše, kojih u Hrvatskoj ima znatno manje nego titovaca.
Za normalne Hrvate mnogo je gore Tuđmanovo uvrštavanje Zavnoha u preambulu hrvatskoga Ustava iz koje su odrednice jugonostalgičari izvukli ‘antifašizam’ kao opravdanje za komunističke zločine svojih rodbinskih i političkih predaka. Više sam puta napisao i sad ponavljam da bi tu preambulu jednostavno trebalo prekrižiti ne samo radi Zavnoha nego uopće poradi njezine neznanstvenosti, i napisati drugu, kraću i istinskiju u kojoj bi bilo govora o stoljetnoj borbi za opstojnost hrvatskoga naroda, pravu hrvatskoga naroda na samoodređenje, rezultatima referenduma za državno osamostaljenje i učincima Domovinskoga rata. A ako predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović želi da u njezinu uredu budu zastupljeni u obliku poprsja znameniti Hrvati, onda bi to trebali biti samo oni koji su se borili za hrvatsku nacionalnu opstojnost i stvaranje hrvatske države.
Navedimo samo neka imena – Zrinski i Frankopani, ban Josip Jelačić, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, don Mihovil Pavlinović, Stjepan Radić, Alojzije Stepinac, Andrija Hebrang stariji, Savka Dabčević Kučar, Ante Miko Tripalo, Vlado Gotovac, Franjo Tuđman i možda još nek, ima ih dovoljno. Neka se formira komisija znanstvenika i političara i odredi one koji su zaslužni za ono što danas nazivamo Republikom Hrvatskom. Broz tu nema što tražiti premda je ponekad koketirao sa svojim navodnim ‘hrvatstvom’, primjerice u razgovoru sa Stepincem kad se predstavio riječima ‘Ja kao Hrvat i katolik’ (?) ili s Meštrovićem na Brijunima tvrdeći kako ‘nije ništa manji Hrvat’ od njega. Tito je bio veliki lažac pa je u dodirima sa zapadnim predstavnicima odmah nakon rata obećavao višestranačje u Jugoslaviji kao i sve građanske slobode, a činio je ubrzo sve suprotno.
Ali ne samo da Josipu Brozu Titu nije mjesto u Predsjedničkim dvorima nego ni na svim hrvatskim trgovima i ulicama. Sigurno će se naći neki koji će tvrditi kako je Tito popularan po Istri i Dalmaciji, ali to je tako uglavnom radi neznanja i političkoga sljepila ljudi koji, ispričavam se na oštrim riječima, još nisu ‘oprali’ svoje mozgove od jugokomunističke propagande, a ona je trajala više od pola stoljeća. Dakle, glede ‘titoizma’, narod bi trebalo prosvjećivati, a ne varati ga lažnim ‘veličinama’ kakav je bio Tito. No uvijek će se naći neki koji će ustrajavati u svojim zabludama. Tako je i u drugim zemljama; u Italiji mnogi slave Mussolinija, u Gruziji je Staljin veliki ‘narodni sin’, među Španjolcima ima nemali broj frankista, njemački neonacisti ne mogu zaboraviti Hitlera itd. No vrijeme čini svoje i takvi nestaju u mraku zaborava svojim fizičkim odlaskom. Uklanjanje Tita iz hrvatskoga javnog života trebalo bi biti samo prvi korak prema bilo kakvoj lustraciji bez koje hrvatska demokracija nema sigurnu budućnost.
Gojko Borić/Hrvatski tjednik/hkv.hr
