U izdanju Hrvatskoga križnog puta objavljena je knjiga ‘(Vice Vukojević) – Dosje 240271′ u kojoj se na gotovo tisuću stranica prikazuje model djelovanja Udbe te države i partije kojoj je služila. Objavljen je popis Udbaša i njihovi pseudonimi.

Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu Vice Vukojević (Veljaci kod Ljubuškog 1936.) upisao je 1956. godine. Studij je prekidao dva puta zbog zatvaranja i služenja zatvorske kazne. Diplomirao je 1967. u Zagrebu, a 1968. upisao je postdiplomski studij na Doktoratu Pariškoga sveučilišta koji nije uspio dovršiti zbog zatvaranja nakon Karađorđeva kada je optužen da se bavio ‘kontrarevolucionarnom djelatnosti u Matici hrvatskoj u inozemstvu’.

Uhićen je 17. siječnja 1972. u Zagrebu i osuđen na 10 mjeseci zatvora. Prilikom uhićenja oduzeta mu je putovnica koju je ponovno dobio tek u prosincu 1989. godine. U međuvremenu je protiv njega 1976. podignuta optužnica da je tijekom 1972., dok je robijao u istražnome zatvoru u Đorđićevoj u Zagrebu, s još nekoliko osoba, koje su se nalazile na slobodi, osnovao ilegalnu protudržavnu organizaciju. Od 1959. do 1980. Vukojević je zatvaran 14 puta, u zatvoru je proveo četiri godine, i to u 13 raznih zatvora.

Nakon uspostave samostalne Republike Hrvatske, Vukojević je suosnivač Hrvatskoga društva političkih zatvorenika i u više mandata član njegova predsjedništva. Na prvim višestranačkim izborima 1990. izabran je na listi HDZ – u Društveno-političko vijeće Prvoga doma Sabora Republike Hrvatske.

Dana 7. studenoga 1990. predsjednik RH dr. Franjo Tuđman imenovao ga je u Savjet Predsjedništva RH za izbor kadrova u pravosuđu. Tijekom 1991. bio je pomoćnik ministra unutarnjih poslova za javnu sigurnost i sudjelovao u osnivanju prvih jedinica Zbora narodne garde. U Hrvatski sabor vratio se krajem 1991. kada je postao predsjednikom Društveno-političkoga vijeća prvoga doma Sabora Republike Hrvatske.
U istom sazivu Sabora bio je član Komisije za nadzor rada Službe državne sigurnosti. Kada je u veljači 1992. godine osnovana Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rada, imenovan je za njezina prvoga predsjednika, a u sljedeća dva saborska mandata bio je njezin potpredsjednik. Na izborima u kolovozu 1992. izabran je ponovno za zastupnika, a u rujnu 1992. postavljen je za predsjednika Odbora za izbor, imenovanje i upravne poslove Zastupničkoga doma Sabora i člana Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost.

Početkom 1993. predsjednik Tuđman imenovao ga je voditeljem Sedme uprave u Ministarstvu vanjskih poslova, koju je ustrojio i vodio do kraja te godine. Na izborima 1995. ponovno je izabran u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora i obnašao je dužnost predsjednika Odbora za zakonodavstvo. Bio je član Odbora za pravosuđe, član Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav.

Na prijedlog dr. Tuđmana Hrvatski sabor izabrao ga je 22. listopada 1999. za suca Ustavnoga suda na mandat od osam godina. U mirovini je od 7. prosinca 2007. godine. Kao sudionik Domovinskoga rata i brigadir Hrvatske vojske u pričuvi te visoki državni dužnosnik, Vice Vukojević nositelj je najviših državnih odličja.

U vrijeme zavođenja obrade nad Vicom Vukojevićem na snazi su bila Pravila Službe državne bezbednosti pa se tako na prvoj stranici njegova dosjea nalazi uvodni karton s podatcima o nositelju obrade, datumu zavođenja – 13. lipnja 1969.; podatci o osobi, vrsti obrade i njezinu obrazloženju, imenima operativaca zaduženima u cijelom razdoblju za obradu, kao i o dužnosnicima Udbe koji su dali prijedlog (Milan Rukavina, načelnik Centra SDS Zagreb), suglasnost (Melkior Baranović, pomoćnik – nadležan za SDS – republičkoga sekretara za unutrašnje poslove SRH) i odobrenje (Jovo Ugrčić, republički sekretar za unutrašnje poslove SRH) za zavođenje obrade.

U posebnoj rubrici navedeni su pseudonimi najvažnijih suradnika, tj. doušnika zaduženih za praćenje i nadziranje Vice Vukojevića – ‘Putnik‘ – Ivan Cerovac, nastavnik glazbenoga odgoja i bivši emigrant, ‘Mile‘ – Ivica Zlomislić, višestruko osuđivani kriminalac i ‘Doktor‘- Vinko Vrsalović, liječnik, na radu u inozemstvu. Na kraju se nalazi datum brisanja, odnosno obustave obrade (11. travnja 1990.) i njezino, rukopisom sastavljeno, obrazloženje.

Od samoga početka nad Vicom Vukojevićem bio je zaveden najveći stupanj obrade, ali iz Rezimea – operativnoga dnevnika, koji se nalazi na kraju dosjea, proizlazi da je nad Vukojevićem zavedena i Prethodna operativna obrada dvije godine ranije, 23. ožujka 1967., ali o tome nisu sačuvani dokumenti u dosjeu.

Nakon uvodnoga kartona u dosjeu Udbe o Vukojeviću, sačinjavaju dokumenti mostarske Udbe, koji su prethodili zavođenju operativne obrade nad Vicom Vukojevićem u Zagrebu. Iz tih dokumenata, koje su mostarski udbaši dostavili zagrebačkim kolegama, vidi se da je mostarska Udba počela Vukojevića pratiti 1957. u Imotskome, i to preko suradnika pod pseudonimima ‘Mate‘ i ‘Jakiša‘, a za vođenje obrade bio je zadužen hercegovački udbaš Vice Sopta.

Iza pseudonima Mate skrivao se Ante Pavlak, tadašnji student prava iz Veljaka kod Ljubuškoga (sin Vlade Pavlaka, informbirovca koji je nestao na Golom otoku). Pavlak je nekoliko godina nakon završetka studija za nagradu postavljen za direktora Autotransportnoga poduzeća u Ljubuškom i na toj dužnosti ostao je sve do raspada Jugoslavije.

Sin Ante Pavlaka, Miloš Pavlak, bio je početkom 90-ih godina istaknuti suradnik Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u Hercegovini, te je neko vrijeme njegova obiteljska kuća u Veljacima služila kao sjedište zapovjedništva HOS-a. ‘Jakiša’ je ubrzo shvatio pogrešku i Udbi otkazao suradnju.

Mostarski udbaš Ivan Granić napisao je za njega da je ‘prešao na drugu stranu’ zbog čega je i sam postao predmetom njezine obrade te je na kraju završio u zatvoru. Vice Sopta, rodom od Širokoga Brijega, krajem Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njegova završetka, sudjelovao je u masovnim likvidacijama i progonima u Hercegovini.
Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća, nakon odlaska brojnih hercegovačkih mladića na rad ili studij u Split, poslan je na ispomoć splitskoj Udbi, a svoj je položaj iskoristio i za djelovanje protiv hrvatskih političkih emigranata iz Dalmacije te je bio inspirator likvidacije Marijana Šimundića 13. rujna 1967. u blizini Stuttgarta. Među najbližim Vukojevićevim suradnicima Sopta spominje i Krešu Tolja, koji je prekinuo studij medicine u Zagrebu i pobjegao u Njemačku gdje se politički aktivirao. Likvidiran je, zajedno s Milom Rukavinom i Vidom Maričićem 26. listopada 1968. u Münchenu.

Iz dokumentacija u posjedu Zaklade Ante Bruno Bušić proizlazi da je ispostava Udbe u Imotskome, uz pomoć suradnika ‘Tvrtko‘ i ‘Hrabri‘, čiji identiteti još uvijek nisu poznati, još 1956. evidentirala Vukojevića kao potencijalnoga ‘narodnog i državnoga neprijatelja’.
Sljedećih stotinjak stranica dosjea čini dokumentacija vezana uz prvi istražno-sudski postupak protiv Vice Vukojevića: izvješća Udbe u njegovu navodnom sudjelovanju 11. svibnja 1959. u studentskim demonstracijama u Zagrebu, o uhićenju 10. lipnja 1959. i saslušavanjima, prekršajnoj kazni i izbacivanju s fakulteta; o protjerivanju u rodni kraj u Hercegovini, ponovnome zatvaranju u zloglasnoj mostarskoj Ćelovini pod novim optužbama za ‘neprijateljsko djelovanje’ i oslobađanju zbog nedostatka dokaza, te o upućivanju u tzv. Posebnu ustanovu, odnosno u kažnjenički logor Sveti Grgur koji se nalazi uz Goli otok i bio je dio njegova koncentracijskoga arhipelaga.

Otpušten je 10. srpnja 1961. iz logora Sveti Grgur s vrlo lošom karakteristikom koju je potpisao upravitelj logora Nikola Rađenović, zbog čega je već prilikom prve regrutacije u rujnu iste godine upućen na odsluženje vojnoga roka u jedno od najzabitijih mjesta u tadašnjoj Jugoslaviji – Resen na makedonsko-albanskoj granici. KOS ga je pratio na odlasku u JNA, na odsluženju vojnoga roka, a prilikom otpuštanja nadležni KOS-ovac, major Milutin Uskoković, poslao je za njim izrazito negativnu karakteristiku.

Uskokovićeve udbaške kolege u Mostaru i Zagrebu ozbiljno su shvatile preporuke. Suradnik ‘Mato‘ dostavljao je seriju izvješća o namjerama Vukojevićeve ‘neprijateljske aktivnosti’, jer je u međuvremenu nastavio studij prava u Zagrebu. U isto vrijeme nekolicina zagrebačkih studenata raspačavala je letke protujugoslavenskog sadržaja na širem zagrebačkom području.

Udba je osumnjičila Vukojevića da je sudjelovao u tim aktivnostima te se odlučuje za njegovo uhićenje 5. lipnja 1965. Sljedeća dva mjeseca Vukojević proživljava strašne torture u ilegalnim Udbinim zatvorima, da bi 10. kolovoza 1965. bio ‘legaliziran’, što je bio termin za prijelazno razdoblje u kojem je uhićena žrtva iz ilegalnoga statusa prevođena u status pritvorenika prema Zakonu o kaznenom postupku.

Daljnja obrada Vice Vukojevića vođena je u sklopu Operativne akcije ‘Šestine’ kojoj je cilj bio otkriti aktere raspačavanje letaka u Zagrebu. Udba je uhitila još nekoliko osoba, među kojima su Ivan Gabelica, Vinko Vučić, Rudolf Arapović i Mate Nivestić, a također i legalno uhitila njih desetak, među kojima su bili Branimir Peterner, Ivan Vukić, Robert Peranić, Nikola Burić, Jozo Lukač, Ivan Pavlić, Toma Burić, Krunoslav Nikolić, Tomo Markovinović, Josip Došen, Josip Markus, Ratomir Čanda, Mate Petrović, Zvonimir Nikolić, Zvonimir Marić, Lovorko Barbarić, Zdenko Rukavina, Frane Vrkljan, Ante Matijević, Ranko Oršulić, Anđelko Mijatović, Bruno Bušić, Zvonko Drkulec i Marko Barišić, uglavnom studenti s Tehničkoga fakulteta u Zagrebu.

Prema dosjeu Vice Vukojevića, glavni Udbini suradnici koji su sudjelovali u Operativnoj akciji ‘Šestine’ bili su ‘Ličanin‘, ‘Javor‘, ‘Gradinski/Pelikan’, ‘Toni‘… ‘Ličanin’ je bio Ivan Pandžić, tadašnji student na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, kasnije dugogodišnji zaposlenik u Institutu za jugoslavensku književnost JAZU-a; ‘Javor’ je bio student Ivan Majić koji je ubrzo emigrirao u Njemačku i tamo navodno sudjelovao u ‘specijalnim akcijama’; ‘Gradinski’ – koji je ubrzo dobio novi pseudonim ‘Pelikan’ – bio je Grgo Bebek, bivši sjemeništarac, student matematike i fizike na zagrebačkome Sveučilištu, koji je kasnije radio kao profesor u Njemačkoj; ‘Toni’ je bio Ante Vuletić, kriminalac iz okolice Vrlike kojega je Udba zavrbovala u pritvoru u Petrinjskoj da špijunira uhićenike u sklopu OA Šestine.

Nakon sedam mjeseci istražnoga pritvora, 5. siječnja 1965. Vukojević je u nedostatku dokaza otpušten iz pritvora. Tadašnji šef Udbe u Hrvatskoj, Milan Rukavina, nije odustajao. Pretpostavljajući da će Vukojević nakon oslobađanja posjetiti rodbinu u Hercegovini, Rukavina je uputio depešu kolegama u Mostar ‘da poduzmu sve operativne i operativno-tehničke mjere radi kontrole, a da će isto učiniti i oni u Zagrebu’. Zbog pretpostavke da bi Vukojević mogao emigrirati, zagrebački udbaš Đuro Sertić izvijestio je nadređene 4. ožujka 1966. da je suradniku ‘Branku‘, dao zadatak preventivnoga širenja dezinformacija protiv Vukojevića među istaknutim hrvatskim emigrantima. Branko je bio Ivan Cesar, tadašnji asistent na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

U njegovu suradničkom kartonu piše da je ‘angažiran 7.7.1960. na kompromitirajućem materijalu’ i da je suradnja s njim ‘prekinuta 23.5.1990. zbog izdaje’. Cesar je početkom 90-ih prošloga stoljeća osnovao Hrvatsku kršćansko-demokratsku stranku, bio ministar bez portfelja u vladi nacionalnoga jedinstva 1991. pod premijerom Franjom Gregorićem te se 1992. kandidirao na izborima za predsjednika države.

Nekoliko dana prije Brijunskog plenuma, Vice Vukojević dobio je rješenje o obustavi postupka protiv njega po pitanju OA ‘Šestine’. Nakon toga uputio je dopise na mnoge adrese, uključujući predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita, šefa Partije u Hrvatskoj Miku Tripala i kardinala Franju Šepera, s popisom i opisom pritužaba na postupanje Udbe prema njemu.

Početkom listopada 1967. Vukojević je zatražio i dobio putovnicu te je uskoro otputovao u Beč s namjerom da tamo upiše postdiplomski studij iz prava, pa je Udba prema njemu usmjerila šestoricu suradnika – ‘Doktora‘, ‘Putnika‘, ‘Tudora’, ‘Benka‘, ‘Marijana‘ i ‘Jusufija‘, koji su periodično kao studenti ili radnici živjeli u tom gradu.

‘Doktor’ je bio Vinko Vrsalović koji je po završetku studija medicine u Zagrebu otišao na rad u Austriju; ‘Putnik’ je bio Ivan Cerovac; ‘Tudor’ je bio Franjo Radoš, emigrant u Beču, kojega je austrijska tajna služba nakon nekoliko godina otkrila kao doušnika Udbe te je zbog toga bio i osuđen; ‘Benko’ je bio Drago Drašković koji se nakon nekoga vremena preselio u Švedsku i tamo nastavio s doušničkom djelatnošću; ‘Marijan’ je bio fra Mate Božić, svećenik pri Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču; ‘Jusufi’ je bio Asaf Duraković, tadašnji student medicine u Zagrebu, koji se kratko nakon završetka studija odselio u Kanadu gdje ga je na vezu preuzela obavještajna služba jugoslavenskoga ministarstva za vanjske poslove – Služba za informiranje i dokumentaciju, da bi se nakon nekoliko godina preselio u SAD gdje je napravio karijeru kao stručnjak za nuklearnu medicinu.

Vukojević ne uspijeva upisati postdiplomski studij u Beču pa početkom ožujka 1968. odlazi u Pariz gdje dobiva stipendiju za postdiplomski studij na pariškome sveučilištu. Udba daje zadatak suradniku ‘Streli‘ koji povremeno odlazi na studijska putovanja u inozemstvo da sazna Vukojevićeve planove u Francuskoj. ‘Strela’ je bio Željko Sabol, zaposlenik u Leksikografskome zavodu u Zagrebu, a radni vijek je završio u samostalnoj hrvatskoj državi kao savjetnik predsjednika Hrvatskoga sabora. U Parizu ga dočekuje niz tamošnjih suradnika Udbe – ‘Marko‘, ‘Lazo‘, ‘Đorđe‘, ‘Žan‘…, koji o njemu šalju seriju izvješća svojim nalogodavcima.

Posebno informativno iscrpna izvješća o Vici Vukojeviću dostavlja Neven Baričević kojega je upoznao nakon otpuštanja iz logora na Svetom Grguru još 1962. u Maslenici kod Zadra. Na temelju njihovih dojava, Udba je 23. listopada 1968. zavela Vicu Vukojevića u tzv. Katalog ekstremista. Baričević je u Parizu u listopadu 1978. odigrao pomoćnu ulogu prilikom likvidacije Brune Bušića. Pod pseudonimom ‘Lazo’ bio je Dinko Jukić (kasnije mu je promijenjen pseudonim u ‘Šime’), emigrant u Nici koji je sudjelovao u ‘specijalnim akcijama’ Udbe protiv hrvatskih političkih emigranata; ‘Đorđe’ je bio Ivan Jukić, brat Dinka Jukića, a pretežno je kao politički emigrant živio u Parizu; ‘Žan’ je bio Gracijan Radica, naturalizirani Francuz iz Splita koji je radio kao pravnik u francuskoj državnoj upravi.

Prisluškujući neke telefonske brojeve u Zagrebu, Udba 21. siječnja 1970. saznaje da je u Pariz otputovao i Bruno Bušić te da ga je tamo dočekao Vice Vukojević, za kojega je suradnik ‘Marko‘ dojavio da je preko crkvenih krugova dobio stipendiju UNESCO-a. Prethodno je, 12. prosinca 1969., suradnik Udbe ‘Rade‘ – Franjo Gaži, član vodstva Matice hrvatske u Zagrebu, dojavio da je saznao od ‘Laste‘ – što je bio pseudonim operativne obrade pod kojim je Udba ‘obrađivala’ Franju Tuđmana’ – kako netko prijeti Bruni Bušiću u Zagrebu i da je on zbog toga odlučio neko vrijeme odseliti u Pariz. A suradnik ‘Lazo’ javlja Udbi senzacionalnu vijest kako Vukojević i Bušić planiraju otputovati u Španjolsku kako bi preko nekih tamošnjih veza apelirali na Papu do odustane od primanja u audijenciju jugoslavenskoga diktatora Tita.

Na temelju dojava suradnika ‘Marka’ Udba saznaje da Vukojević i Bušić planiraju putovati na kanonizaciju Nikole Tavelića 20. i 21. lipnja 1970. u Rim. Zagrebački centar SDS-a donosi odluku o njihovoj obradi u sklopu OA ‘Dalmacija’ za koju biva zadužen Zdravko Mustač (koji je 1964. počeo raditi u Centru SDS-a Zagreb, da bi od 1979. do 1982. godine bio šef toga centra; od 1982. do 1986. šef Udbe u Hrvatskoj, a od 1986. do 1991. šef cjelokupne jugoslavenske Udbe u Beogradu).

Suradnici Udbe u toj akciji bili su među ostalima ‘Vlado‘, ‘Špica‘, ‘Tomo‘, ‘Putnik’ i ‘Jusufi‘. ‘Vlado’ je bio Puklek, ekonom Zagrebačke nadbiskupije; ‘Špica’ Josip Penezić, odvjetnik iz Samobora; dok ‘Tomo’ još nije identificiran.

Od listopada 1970. pa do povratka Vice Vukojevića u domovinu 18. prosinca 1971., Udba se uglavnom zanimala za njegovu ulogu u osnivanju ogranaka Matice hrvatske u Francuskoj i Sjevernoj Americi. O tome su najviše izvješćivali Udbin pariški suradnik ‘Marko’ i ‘Putnik’ koji je posebno dolazio iz Beča u Pariz da bi nešto doznao o planovima Vice Vukojevića, a o njegovu posjetu Sjevernoj Americi izvješćivali su suradnici ‘Ivo‘ iz Clevelanda i ‘Pločar‘, koji se u to vrijeme zatekao u SAD-u, a inače je živio u Australiji.

Pod pseudonimom ‘Ivo’ bio je Pero Pejar, rodom iz Vida kod Metkovića, emigrant u Clevelandu, koji je početkom 80-ih godina prošloga stoljeća dobio slom živaca i vratio se u Jugoslaviju. ‘Pločar’ je bio Boro Viskić, bivši ibeovac zavrbovan od Udbe za vrijeme služenja kazne na Golome otoku, da bi nakon otpuštanja iz logora bio upućen po zadatku u Australiju; njegov brat Milivoj Viskić bio je predsjednik Odbora za pravosuđe SRH.
Vice Vukojević biva uhićen 18. siječnja 1972. i od tada do raspada Jugoslavije izložen je permanentnim progonima – pretresima, uhićenjima, sudskim postupcima i presudama.

Udba je redovito inicijator i izvršitelj tih progona, ali i marljivi asistent u dijelu zadataka koje je u njima imalo pravosuđe. U tom razdoblju Udba nije angažirala nove suradnike za praćenje Vice Vukojevića u Hrvatskoj, osim dvojice – ‘Žakoa‘ i ‘Faraon‘, koji još uvijek nisu identificirani, a koji su bili zaduženi za nadzor nad njim nakon što se zaposlio u zagrebačkom poduzeću Novogradnja.

Pri kraju Udbina dosjea o Vici Vukojeviću nalaze se dva rezimea saznanja o njemu, između njih rješenje od 11. travnja 1990. o obustavi obrade nad njim, a na samom kraju nalazi se Rezime – operativni dnevnik u kojem su navedene sve važnije aktivnosti Udbe prema Vici Vukojeviću od 23. ožujka 1967. do 27. siječnja 1989. kad je evidentirana zadnja Udbina aktivnost prema njemu.

Priredila Andrea Černivec/HT

Izvor: maxportal.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save