Zašto mediji ignoriraju susret Kolinde Grabar-Kitarović i Angele Merkel?
Na dan kad je konačno probijen led u odnosima s Njemačkom, stvoren kako lex Perkovićem tako i drugim glupim potezima svih hrvatskih vlasti nakon 2000., hrvatski mediji na naslovnicama ističu slijedeće vijesti:
Slobodnoj Dalmaciji je najvažnija vijest da su ISIL-ovci oteli srbijanske medicinske djelatnike, i da je u srbijanskom trash-reality showu stanovita bosanska trash “starleta” umjetničkog trash-imena “Maca Diskrecija” izvela striptiz simulirajući seks s bananom te tražila vibrator jer je napaljena dok su je sustanari nagovarali da snimi pornić. Što je jedna od glavnih vijesti u svim medijima. Među glavnim vijestima je i da je Grdović napuhao 2.3 promila, što je vijest upravo koliko je vijest i da je papa katolik (potonje je doduše sve više upitno). Tu je i najava “Pričigina” na kom će gostovati ugledni umjetnici Dežulović, Lucić, Ante Tomić, i gosti iz regiona, i koji će prenositi treći program HTV-a. Da si ne mislite za što plaćate 80 kuna mjesečno. Tu su i uobičajene vijesti o svećenicima koji zataškavaju pedofiliju u Australiji, te obavezni članci o “kockastoglavim pijanim klerofašistima” iz šatora koji pljačkaju hrvatsku i sprsku nejač, i naravno narodnim herojima antifašističke borbe – hrvatskoj verziji Varga Viknernesa Marijani Mirt, stanovitom pankeru Njec Hranjecu, osobnom snimatelju Ratka Mladića Zoranu Ercegu, i svakom drugom tko pokuša nasilno prekinuti nenasilni prosvjed u ime tolerancije, slobode govora i prava na različitost.
Na Jutarnjem, dok ovo pišem, vijest o Kolindinom posjetu Njemačkoj je negdje pri dnu stranice, iza priloga o vojničkom grahu, švedskom izboru za pjesmu eurovizije, Klepetanu koji se vratio u gnijezdo, i opasnim kvartovima Zagreba. Na stranicama Novog lista morate vijest o tom posjetu tražiti povećalom. Na naslovnici “Slobodne” je ni nema, tamo su Njec koji je zamijenio Marka Grahorca na mjestu dežurnog trola nakon što se ovaj učlanio u SDP, komentar posebno važne Ave Karabatić na ponašanje drugih fufa u reality showovima, jer ona na mnogo sofisticiraniji način pokazuje sise i guzice, Jelena Rozga… Još samo nedostaje veliki prilog o depresivnoj maci iz Vinjana Donjih.
Znači li to da Hrvate ne zanima politika? Malo vjerojatno. Prethodnici Kolinde, Ivo Josipović i Stipe Mesić, posjećivali su “zemlje regiona” češće nego Marijana Mirt vlastitu kupaonicu, a sve što su Šešeljevi poručnici, osumnjičenik za treške ratne zločine “Toma grobar” i premijer Vučić rekli je dobivalo veliki odjek u medijima. Iako, da je Hrvatska normalna država, ne bismo uopće imali diplomatske odnose s državom koja praktički otima s granice hrvatske državljane pod ridikuloznim optužbama iz vremena Miloševićevog naci-režima i na vlast postavlja ljude iz Slobinog i Šešeljevog šinjela (vjerujte mi, Engleska sigurno ne bi imala diplomatske odnose s Njemačkom da su tamo na vlasti bivši nacisti, a kamoli recimo jedan Izrael).
Njemačka je svakako zemlja s kojom Hrvatska ima posebne povijesne odnose, i pri tom ne mislim na Drugi svjetski rat, već na sedamstogodišnju povijest Hrvatske u okviru pretežno germanofonske monarhije, na najmanje 240.000 Hrvata u Njemačkoj, na ulogu Njemačke u međunarodnom priznanju Hrvatske. Njemačka je drugi najveći vanjskotrgovinski partner Hrvatske, naše treće najveće izvozno tržište – iza Italije i BIH – na koje izvozimo gotovo milijardu eura vrijednosti roba godišnje. Da, to je mnogo više nego što izvozimo u Srbiju – i ne, Srbija nije ni među prvih pet (više izvozimo i u Austriju i u Sloveniju, iako mit o tome kako je mala Srbija sa svojih sedam milijuna siromašnih stanovnika Bogom dano izvozno tržište za hrvatske proizvode, mnogo bolje nego Njemačka sa svojih osamdeset milijuna bogatih građana, ne želi umrijeti, podgrijavan medijskim spinovima).
Njemačka je i treća zemlja po investicijama u Hrvatsku, ali i zemlja u kojoj brojni Hrvati investiraju. Iz Njemačke dolazi gotovo dva milijuna turista godišnje, i to onih s novcem.
Ti odnosi su bačeni u vjetar, na štetu isključivo Hrvatske, što potezima HDZ-a kasnih devedesetih, što potezima vlade Ivice Račana, što Sanaderovim lopovlukom – navodno je upravo iz Njemačke stigla “uljudna zamolba” da podnese ostavku na mjesto premijera, što Mesićevim i Josipovićevim forsiranjem Save i Dunava, a ponajviše civilizacijskim i kulturnim okretanjem Hrvatske neprežaljenom istoku.
No najvažniji problem je svakako Lex Perković, koji je odgodio ulazak Hrvatske u Schengen na neodređeno. Za taj zakon je Ministarka spoljnih poslova regiona Zapadni Balkan Vesna Pusić u napadaju bezobrazluka i gluposti rekla da ga “se više gotovo nitko ne sjeća”, iako je suđenje Perkoviću i udbašima jedna od glavnih tema njemačkih medija zadnjih mjeseci, a naročito oficijelnog njemačkog državnog glasila DW, Deutsche Welle. Da se Nijemci toga i te kako dobro sjećaju podsjetit će je ovih dana sudac Dauster, koji je šokiran time što se u Hrvatskoj zastrašuju svjedoci koji su u međuvremenu odustali od svjedočenja, što prijeti novim velikim diplomatskim incidentom. Podsjetimo, Ivo Josipović je bio u Njemačkoj 2011. ali je susred protekao u ledenoj atmosferi, uz “ustaške udbaše” i nepostojeće bombe koje je vjerojatno postavio sam mali Saša. Tada je glavna tema razgovora bilo upravo izručenje osumnjičenih za ubojstvo kojih se “više nitko i ne sjeća”.
Zato su posebno bitne Kolindine riječi, koje svakako izazivaju depresiju kod domaćih “antifašista”: “Želim na neki način obnoviti međusobno povjerenje i vjerodostojnost Hrvatske. Kao nekome tko je radio na pretpristupnim pregovorima i uvjeravao EU da će Hrvatska biti konstruktivan partner, bila sam razočarana kada je nakon ulaska u Uniju došlo do razilaženja u slučaju europskog uhidbenog naloga i slučaja Perković”, rekla je, i dodala kako je to je bilo nepotrebno i kako Hrvatska mora dokazivati svoju vjerodostojnost držanjem do onoga što je potpisala. Što je uostalom nešto što se u zemljama poput Njemačke podrazumijeva, dok je na Balkanu potpis na ugovoru, kako svi iz iskustva znamo, vrlo relativna stvar. Rekla je i kako je Njemačka je uvijek bila uz Hrvatsku, vjerujući u naše sposobnosti. Ono što nije rekla je da Hrvatska, na žalost, nije uvijek bila uz Njemačku i one koji su joj pomogli da opstane devedesetih: mnogima su ipak draži oni koji su nam htjeli doći glave, što je posve iracionalna politika.
Zato je antifašistima kao antidepresiv došla izjava predsjednika Gaucka kako od Hrvatske očekuje da bude veza EU sa zemljama Balkana i predvodnik njihovog uključivanja u EU, za koje se sad već pouzdano zna da se ionako neće dogoditi unutar idućih dvadesetak godina, a vjerojatno nikad, jer EU si više neće dozvoliti primanje nespremnih partnera. Jedna balkanska Grčka im je dosta, njih bi radije izgubili nego našli, a i od Rumunja i Bugara imaju više štete nego koristi. Na žalost u toj “niškoristi” skupini država je i Hrvatska, što ne treba niti čuditi, jer je Milanovićeva prva izjava nakon primanja u EU, na zgražanje i nevjericu svih prisutnih reportera zapadnih medija, bila da trebamo vidjeti kako ćemo iz EU više izvući nego što ćemo joj pridonijeti. To je povuklo i određen broj vrlo posprdnih komentara na Zokijev račun u zapadnom tisku. A tek kad bi prevodili sve što govori…
No ono što im je promaklo je to da je Gauck podsjetio kako su Nijemci poduzeli važne korake na polju suočavanja s prošlošću. “Tu vam možemo biti partneri”, rekao je njemački predsjednik. Što znači suočavanje s prošlošću? Jedna riječ: lustracija. Nijemci su je proveli vrlo temeljito, i bez ostatka, a da se upravo o tome radi svjedoči i serija članaka o lustraciji koju je oficijelni njemački DW donio zadnjih mjeseci u izdanju na hrvastkom jeziku. Svakako, ne bez razloga, jer oficijelna glasila uvijek sadrže i poruku.
No dok se u Berlinu vode najvažniji državnički razgovori koje je i jedan hrvatski predsjednik vodio još od vremena Franje Tuđmana – Mesića su zapadnjaci izbjegavali kao ebolu, pa je bio ograničen na putovanja u razne Kazahstane i druge Boratovštine i ruske gubernije, a Josipovića je američki predsjednik hladno zaobišao, a Angela mu izvukla uši zbog Perkovića – Hrvati imaju važnija posla, bar po medijskoj sceni sudeći. Sise i guzice, po mogućnosti iz regiona, i uklanjanje šatora u Savskoj milom ili silom je ono što zanima prosječnog građanina kojem je mozak ionako nepovratno ispran antifašizmom, a s EU je razočaran jer je očekivao da će Nijemci doći ovdje i dijeliti eure potrebitima, vratiti hrvatski dug, i onako usput sagraditi nam svojim novcem par desetaka tvornica u kojima bi oni po mogućnosti i radili, s tim da profit ostane u Hrvatskoj.
Zato je posjet Kolinde Grabar Kitarović tema dana u njemačkim medijima, dok Hrvatska ima i većih problema od popravljanja pokvarenih odnosa s najvećom europskom i jednom od najvećih svjetskih sila. A Kolindu ionako neće ocjenjivati po tome hoće li uspjeti u tom ogromnom i vrlo zahtjevnom zadatku, već će je ismijavati kako “ne poznaje ustav jer misli da može smijeniti Milanovića” – iako je činjenica da ga ne poznaju oni koji takve stvari pišu, ili se bar prave blesavi. Naime, ostavku premijera smije zatražiti svaki građanin. A smijeniti ga može, jasno, samo sabor.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
