Zorane, laku noć, vrijeme ti je poć’!
Opće je čuđenje zavladalo u vladajućem polusvijetu, jer se na Pantovčaku nakon dugo vremena pojavio netko tko je zdušno prionuo poslu. A da to nije igranje boća ili stolnog nogometa, ni pijuckanje kave s “građanima”, ali niti glumljenje gljiva, bome ni ljubičica – bijelih, naravno.
I zamislite, ne samo da radi, nego radi baš ono što je obećala u kampanji natječući se za povjerenu joj dužnost. I još da se obećanja izvršavaju onim redom kako je to zamislila osoba koja ih je dala, a ne kako bi to htjeli neki drugi, odjednom voljni izvršavati – kad već ne mogu niti znaju svoja – onda barem tuđa obećanja. A taman se ustalio petnaestogodišnji običaj maškaranja, da se prije priča jedno a poslije radi sasvim drugo.
Rad je preneraženo, kao prijetnju a možda i kletvu, shvatio stanoviti Zoran, slučajni čelnik jedne slučajne Vlade u nimalo slučajnoj, krvlju izborenoj državi. Ajde, predloži mi što da radim, ali budi konkretna – obratio se za savjet u otvorenom pismu novoizabranoj Predsjednici. Daj ostavku, kud ćeš konkretnije – iskreno mu odgovori Predsjednica baš onako kako mu je poručivala tijekom kampanje, ne želeći ni sada iznevjeriti narod koji ju izabrao. Istina, u znak dobre volje a moguće i iz samilosti prema moralnoj bijedi pošiljatelja, no posve sigurno da bi zadržala svojstveno joj damsko držanje, uslijedio je samo zbog javne prirode pisma potreban dodatak – smjernice što mu je činiti ako se neotesanac na izneseni posve razuman i konkretan prijedlog ogluši i tako najbezbolnije skrati muke i sebi i narodu koji se njime “usrećio”. A mogla se Predsjednica već ranije više puta uvjeriti s kim ima posla kao i da ovaj sugovornik nije prijemčiv ni za kakav konstruktivan vid komunikacije.
No, što je to zapravo nagnalo predsjednika Vlade da se obrati predsjednici Republike u pisanoj formi otvorenoj javnosti? Nije li takva pitanja prikladnije i efikasnije rješavati razgovorom, najbolje u četiri oka, pogotovo u ovako napetom ozračju? E, tu postoji objektivan problem. Naime, Milanović, kako smo čuli, ima problem s dolaskom na Pantovčak što ga je sputalo odazvati se na Predsjedničin poziv. Da se slabije snalazi u prostoru, to smo već otprije znali. Prisjetimo se samo zgode kad je vraćajući se “najkraćim” putem iz Sarajeva u Zagreb odjednom zaglavio na otoku Krku. Uz to, ima on problema i s čestitanjem protivniku na pobjedi što bi mogao biti drugi razlog zlovolji.
Kao i obično, od premijerovih sumanutih izjava, uši jače paraju samo njihova objašnjenja kojima ih se trudi pojasniti. Tako smo saznali da Zoran čestita samo kad je sretan.
Recimo, čestita Novu godinu, eventualno nekome i rođendan. Ali kad gubi, onda nije sretan i ne može čestitati, jer bi to bilo licemjerno a on nije takav. Ono što djeca obično steknu do dvanaeste godine života igrajući razne društvene igre poput “Čovječe, ne ljuti se” ili baveći se sportom – sposobnost da se stisne ruka pobjedniku – Zoranu Milanoviću dosad nije uspjelo, iako je zagazio već duboko u peto desetljeće života.
Uzmemo li sposobnost čestitanja na pobjedi kao bitnu odrednicu prema kojoj možemo prosuđivati nečiju socijalnu inteligenciju, poslužimo se klasičnom formulom za izračun kvocijenta inteligencije. Dakle, dijeljenjem stečene socijalne dobi (u ovom primjeru izvjesno manje od 12) sa stvarnom kronološkom (ovdje 48) zaključujemo kako približni kvocijent socijalne inteligencije u promatranom slučaju ne prelazi 25. Povučemo li paralelu s terminologijom vezanom uz inteligenciju kao mentalnu karakteristiku, tradicionalna klasifikacija bi osobe s takvim pokazateljem svrstala duboko u područje teške socijalne retardacije, na samu granicu između socijalnog idiota i imbecila. Ipak, suvremena znanost više ne koristi takve izraze, jer su oni s vremenom postali uvredljivi. U međuvremenu je promijenjena i metodologija izračuna, vjerojatno motivirana znatnim povećanjem broja osoba s teškoćama u procesu socijalizacije koje je, po svoj prilici, uzrokovao rapidni tehnološki napredak, pa stvari sada za Zorana stoje puno bolje. Naime, danas se takvi oblici retardacije vode kao umjereni ili čak blagi. A kako je krenulo, još malo pa će se takvo ponašanje smatrati normalnim.
O postojanju emocionalne inteligencije u Zorana Milanovića ne može se reći ništa, jer on je dosad javno nije pokazivao. To je donekle i shvatljivo jer za osobe njegovih shvaćanja biti “državnikom” baš je “guba” i “kul” pa tu nema mjesta za “filinge” i empatiju koju nije moguće naći ni u jednom priručniku za “mange” u pokušaju. U racionalnom pak području može se primijetiti kako predsjednik Vlade i SDP-a ne uspijeva, a vjerojatno se ni ne trudi, povezati uzročno-posljedični slijed i sačuvati elementarnu logičku konzistentnost. Ipak, privid učenosti pokušava zadržati verbalnom umješnošću – ako tako možemo nazvati nabacivanje hrpe nepovezanih misli, zapravo isprazno lamentiranje lišeno svakog konteksta, obavezno garnirano ponekom slabije korištenom tuđicom ili nekom zvučnom krilaticom – čisto kako bi se neukima učinilo da pred njima ne stoji baš potpuni blesan.
Ovo je “moćno oružje” upotrijebio i “odgovarajući” na Predsjedničin prijedlog. Zapravo nije odgovorio na to, nego na nešto drugo – pitanje koje mu nitko nije postavio. No, to mu je već ionako preraslo u naviku kad god ga se nešto pita, bilo u Saboru ili gdje drugdje, pa to više niti tko primjećuje, niti se zbog toga netko uzrujava. Naime, ukratko je opisao dio arhitekture političkog sustava RH, i to onaj koji mu je poznat. Pritom je pojedine institucije i njihovu ulogu – iz neznanja ili nekog drugog razloga – jednostavno izostavio. Kasnije su oni koje more isti poremećaji osobnosti kao i njega samog – ili mu se toliko žele svidjeti da se trude izgledati tako – u tome prepoznali odgovor na Predsjedničin prijedlog. Neki su otišli i dalje pa su u Predsjedničinom logičnom odgovoru na premijerov vapaj za konkretnim prijedlogom umjesto dobrohotna savjeta prepoznali inicijativu ili čak ultimativni zahtjev za ostavkom. Onima najmaštovitijima pričinilo se i iskakanje iz ustavnih ovlasti. U nastupu panike pojedini su “stručnjaci” u Predsjednici vidjeli jednog “nesvrstanog” diktatora, donedavno velikog prijatelja naše zemlje, a posebno jednog od prethodnih – iz krugova tih “stručnjaka” tetošenog – predsjednika. Drugi su se “pobojali” za Predsjednicu, jer evo, namjerno pomaže premijeru, pa su tobože iznenađeni himbeno zaključili kako je promijenila stranu. Što reći nego – u strahu su velike oči … ali i kratke noge.
Ipak, znakovi smanjene ubrojivosti i duševne neravnoteže koje djetinjasti premijer pokazuje zabrinjavaju. Povijest nas uči da vladari takvoga profila – bez obzira na oblik političke vladavine – mogu zajednici nanijeti veliku štetu, posebno u trenutcima kad osjećaju da im se bliži kraj. U vrijeme kad se na vlast dolazilo po nasljednoj liniji bez vremenskog ograničenja pojava osoba nedoraslih mjestu vladara na kojem su se našli vjerojatno je bila češća. Vrela iz razdoblja Rimskog Carstva pokazuju da bi se u takvim trenutcima redovito našli odvažni i odgovorni pojedinci ili skupine ljudi koji bi – svjesni opasnosti po dobrobit, ponekad i opstojnost države – našli načina učiniti boravak na vlasti takvih pojedinaca kraćim. U hrvatskoj književnosti slikovito su prikazani i nadasve poučni slični primjeri iz razdoblja Osmanlijskog Carstva.
Upravo zbog velikog rizika od posljedica duljeg bivanja na vlasti (jer vlast s vremenom neminovno kvari kako nam to povijesno iskustvo zorno govori) politički sustav civilizacijskog kruga kojem Hrvatska pripada karakterizira vremensko ograničenje vladanja na 4 godine. Temeljna ideja ograničenja je u zaštiti od predugog vladanja koje nerijetko poprima tendenciju prerasti u tiraniju. No, što kad vladanje vlasti nedostojnog pojedinca već znatno prije isteka četverogodišnjeg mandata naočigled sviju postane predugo i rezultira štetom po zajednicu uz izglednu joj skoru propast?
Doista, Zoran Milanović poput prosječnog vlaka iz vremena socijalizma već prilično kasni u odlasku. Njegov primjer zorno pokazuje kako zakonom predviđeni mehanizmi zbacivanja takvog pojedinca s vlasti jednostavno nisu djelotvorni. A ne funkcioniraju zato što su oni koji su ga ovlašteni smijeniti ili izabrani od vlastodršca na njegovu sliku i priliku ili su pak korumpirani dodijeljenim im povlasticama.
Kako trenutno vladajuća persona već neko vrijeme jasno iskazuje patološke znakove opijenosti vlašću, stanje njezina duha i uma ujedno predstavlja simboličku metaforu jednog zloćudnog sustava koji ju je proizveo. Taj je sustav spletom tragičnih povijesnih okolnosti – sada s novom fasadom ali jednako shizofren iznutra – reinstaliran prije petnaest godina, a strukture koje ga čine svjesne su da im uskoro prijeti demontaža. Koprcanje takve “skalamerije” u agoniji može biti praćeno teško predvidivim potezima s dalekosežnim, možda i nesagledivim posljedicama. Stoga se prirodno nameće pitanje hoće li i naše vrijeme iznjedriti dovoljno odvažne i pred svojim narodom i poviješću odgovorne ljude spremne učinkovito djelovati i u manje očekivanim, pa i posve nekonvencionalnim scenarijima.
Grgur S./hrsvijet.net
