Dirigira li UDBA zbornim pjevanjem ustaškog pozdrava?
Država se utapa u raspravama o pozdravu „Za dom – spremni!“ dok usprkos Vladinom programu oprosta dugova raste broj građana s blokiranim računima. Nikakvo čudo. Ipak je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. U hrvatskome slučaju nije riječ samo o tome. Uz Crkvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostala je zadnji stup nacionalnog ponosa. Naši Vatreni nešto su stvarno vrijedno, nešto po čemu se hrvatska u svijetu prepoznaje kao vrijedna i ponosna nacija. Sad se odjednom taj nacionalni ponos neraskidivo veže uz nešto što sav civilizirani svijet osuđuje. Hrvatski nogometni savez šuti o tome ili rasprave kanalizira u sasvim krivom pravcu.
Što je krovna nogometna organizacija bez navijača? Isto što i navijači bez nogometa, što i stablo bez korijena, što i rijeka bez obala. Jedni bez drugih ne mogu postojati i nemaju smisla. Je li moguće da se navijači danas protiv HNS-a bore tako što nastoje da njihov ponos bude izbačen s međunarodne scene? Neki ljudi koji su dobro upućeni u navijačku scenu, tvrde da se upravo to događa. Ako je to tako, onda mi to liči na čovjeka kojeg netko hoće ubiti, a on se svojem progonitelju osveti tako što se sam ubije. To, naravno, može napraviti samo čovjek bez imalo inata i hrabrosti, bez imalo ponosa. Treba to otvoreno i jasno reći. To je kukavica, bez obzira na to što ima i onih koji će tvrditi da je baš to herojski čin. Heroji prežive da bi slavili pobjedu.
Ako su u pravu oni koji tvrde da je baš takvo stanje na navijačkoj sceni, onda se moramo zapitati kako smo to mi kao društvo došli u poziciju da budemo taoci šačice takvih ljudi. Odgovora na to pitanje nema naprosto zato što mi i nismo njihovi taoci. Njih je premalo i njihove ispade s pirotehnikom policija može spriječiti ako to stvarno želi. U to nema sumnje. Problem je verbalne naravi. Kako navijačima na stadionu zatvoriti usta? Otkud taj silni poriv hrvatskih navijača za izvikivanjem tog pozdrava „Za dom- spremni!“? Zar je ova država stvarno toliko zastranila prema neofašizmu?
Naravno da nema govora o nekakvim u civilizacijskom i kulturološkom smislu retrogradnim kretanjima hrvatskog društva. Postoje oni koji tvrde drugačije, a baš oni dobrim su dijelom uzrok toga navijačkog problema.
Država je pritisnuta strašnim socijalnim problemima. Ako analiziramo medije, lako ćemo ustanoviti da se tome ne posvećuje ni pola vremena i prostora u odnosu na to koliko se rasprava vodi o neofašizmu, neoustaštvu, navodno divljajućem nacionalizmu, navodnome rasizmu… Hrvatsko društvo doslovno se utapa pod teretom tih rasprava o stvarno nespostojećim problemima. Ako pogledamo društvene mreže, danas, na pravoslavni Usrks lako ćemo ustanoviti da je barem svaki drugi sudionik na njima čestitao Uskrs pravoslavcima. Zar je to moguće u državi s bujajućim nacionalizmom?! Većina klubova prve hrvatske nogometne lige ima ponekog igrača afričkog ili latinoameričkog porijekla. Nisam primijetio da se na utakmicama prve HNL događaju rasistički ispadi. Iskreno, ne događaju se ni na utakmicama reprezentacije. Koji bi to hrvatski navijač imao rasističke ispade kad je Eduardo i danas ikona reprezentacije? Koji bi se to navijač iživljavao po nacionalističkoj osnovi kad smo se Dadi Prši i Mikiju Rapaiću klanjali do poda?
Ne poričem da je bilo ispada pojedinaca ili manjih grupica, ali to nisu hrvatski navijači. Oni su posao policije i pravosuđa.
Kad sve zbrojimo i oduzmemo, ispada da se cijela ova priča vodi oko samo dvije stvari: prva je taj pozdrav “Za dom – spremni!“ i druga su Thompsonove pjesme na stadionu. Pogledajmo najprije što napraviti s pozdravom?
Neosporno je da je „Za dom!“ stari hrvatski pozdrav još iz 17. stoljeća. Još manje je sporno da je pozdrav dobio dodatak „spremni“ od Ante Pavelića i njegovih sudionika u zločinima koje je sav civilizirani svijet osudio. Isto je tako još manje sporno da je taj pozdrav „Za dom – spremni!“ bio oživljen u Domovinskome ratu u trenutcima silnih ratnih razaranja i brojnih lutanja u hrvatskoj politici kad su i ministri obrane trajali samo šest dana. Najmanje od svega sporno je da je tadašnja hrvatska politika krenula u obračun s tim pozdravom i politikom koja ga je uvela na scenu čim je rat malo zastao, a vlast u državi uspjela se malo konsolidirati. I sad dolazimo do trenutka koji baš ne spada u nogometna zbivanja, ali ga u ovoj priči nije moguće zaobići ako stvarno želimo riješiti problem.
Dakle, čim je vlast u tadašnjoj ratnoj Hrvatskoj primila uzde malo čvršće u svoje ruke i obračunala se s politikom koja je na scenu uvela pozdrav „Za dom – spremni!“, odajući borcima HOS-a dužno poštovanje i primajući ih u postrojbe Hrvatske vojske, na scenu su stupili oni kojima se takav razvoj događaja nije svidio. Iako se aktualna vlast već početkom 1992. vrlo jasno odredila prema bilo kakvome podsjećanju na HND i njezine posljedice, u rano ljeto te iste godine Josip Manolić okupio je one koji se nazivaju antifašistima, iako se uglavnom radilo o komunistima, i krenuo je u otvorenu obranu hrvatskog društva od navodne ustašizacije. U stvarno se radilo o borbi za pozicije unutar tadašnje vlasti. Međutim, ta priča o navodnoj ustašizaciji hrvatskog društva, odnosno opasnosti od ustaške guje uspješno se podgrijava do današnjih dana i to svaki put kad treba u blato baciti nešto čime bi se Hrvati mogli ponositi, nešto po čemu bi ova nacija mogla u svijetu biti vrlo uspješna.
Lako bi se bilo boriti protiv tih navodnih antifašista kad bi se oni otvoreno suprostavili hrvatskome nacionalnom ponosu. Nažalost, UDBA i njezini prirepci imaju preveliko iskustvo i predobro očuvanu mrežu u hrvatskome društvu da bi ti tako radili. Oni se protiv hrvatskog ponosa bore na puno perfidniji način. Zavode i zaluđuju one koji su uvjereni da se bore za hrvatske interese, a dovoljno su glupi da ne shvaćaju kako su u stvari obično oruđe onih koji ni „H“ od Hrvatske ne mogu smisliti. Može šačica onih nadobudnih klinaca do kad god hoće misliti da se oni svojim huliganstvom bore protiv Šukera, ali oni se u stvari bore protiv Hrvatske. Oni se bore protiv hrvatskog nacionalnog ponosa. Oni uporno izvikuju taj pozdrav čije umiranje ne dopuštaju baš oni koji najviše mrze i Hrvatsku i hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Oni koji uporno uzvikuju ovo „Za dom – spremni!“, pušu u isti rog zajedno s onima koji Hrvatsku ne žele gledati na međunarodnoj sceni, kako do prije 25 godina na političkoj, tako ni danas na sportskoj.
Ključno je pitanje kako su režiseri te prljave igre uspjeli tako lako ovladati dijelom navijača? Je li cijela ta priča možda obična teorija urote? Sjeme ovog korova koje će biti jako teško iskorjeniti, palo je na plodno tlo. Kao što sam već rekao, društvo je opterećeno brojnim socijalnim problemima. Masa nikad nije mogla uspješno artikulirati svoj prosvjed protiv neuspješne vlasti. Uvijek su to radili pojedinci koji bi vodili masu i njome manipulirali. Godinama postoji jaz između Hrvatskog nogometnog saveza i navijača. Komunikacija nije onakva kakva bi trebala biti. Nije to tako samo u mandatu ovog sadašnjeg vodstva HNS-a. Tako je već više od 20 godina. Počelo je s brisanjem imena Dinamo. U duhu ove priče, reći ću da je to bila samo još jedna politička epizoda koja nije donijela ništa dobro hrvatskome nogometu.
Dakle, u situaciji kad je društvo opterećeno stvarno velikim socijalnim problemima, mase traže način za ispoljavanje svog nezadovoljstva, za nekakav način njegovog artikuliranja, za prkos vlasti. Otkad su nastale prve civilizacije, na ovome planetu to su mase radile u arenama. Današnje su suvremene arene stadioni. Kad masa u areni želi prkositi vlasti, onda će posegnuti za onim o čemu se u društvu najviše raspravlja. U Hrvatskoj je to ustaštvo i strah od navodno rastućeg nacionalizma. Kad se politika tako grubo petlja u nogomet, a navijači imaju sukob s krovnom nogometnom udrugom, onda su složene sve sličice od kojih će biti složen mozaik velikog problema. Masa na stadionima vlast će provocirati pozdravom „Za dom – spremni!“. Kad se masi objasni o čemu se tu ipak radi, onda ostane šačica izmanipuliranih glupana kojima upravljaju oni koji Hrvatskoj ne žele ništa dobro, baš kao na utakmici s Norveškom. Je li moguće i takvima začepiti usta ili se nalazimo pred neriješivim problemom?
Najveći problem hrvatskog društva u tome je što se nitko dosad nije ozbiljno pozabavio problemom tog pozdrava, ali i problemom denunciranja vlastitih građana. Moram priznati da mi je bilo teško povjerovati kad sam čuo da u MUP-u radi osoba koja je na EP-u u Poljskoj 2012. UEFA-i pjesmu „Lijepa li si“ prijavljivala kao nešto zbog čega bi trebalo kazniti hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Ta osoba radi u Ministarstvu unutarnjih poslova! Treba li nakon ove činjenice uopće dalje i raspravljati o problemu pred kojim se mi nalazimo?
Možemo mi i zakonski zabraniti pozdrav „Za dom – spremni“, ali što ćemo s pjesmom „Čavoglave“? Prvi ću braniti pravo na izvođenje te pjesme prije nogometnih utakmica iako ta pjesma počinje baš spornim pozdravom. Sjetimo se samo kad, kako i u kakvim je okolnostima ta pjesma snimljena. Koliko god taj pozdrav na njezinome početku bio sporan, pjesma je u cjelini svojevrsni spomenik Domovinskome ratu i obrani golorukog naroda protiv tada četvrte vojne sile u Europi. Ta je pjesma svojevrsna nematerijalna baština. Ipak, na početku joj je pozdrav pod kojim su počinjeni zločini pola stoljeća prije negoli je pjesma nastala. Istina, počinjeni su baš kao što su počinjeni i pod petkokrakom. Zaslužuje li onda ta pjesma u cjelini sa svojim pozdravom jednaku vrstu tolerancije kao i zvijezda petokraka? Ja mislim da zaslužuje. I mislim da se ovo društvo treba prestati baviti raznim pozdravima. Također mislim da se i HHO treba baviti kršenjem ljudskih prava onih koji hranu traže po kontejnerima, a ne pozdravima i pjesmama. FARE se treba baviti istragom o tome kako je nepostojeća navijačka udruga Fuliri postala njihov partner. Hrvatska policija i Državno odvjetništvo trebaju se baviti istragom toga koliko je hrvatskog i europskog novca netko dobio na temelju lažnog ptredstavljanja FARE-u, a mi trebamo uživati u igri naših vatrenih.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
