INDONEŽANKA U HRVATSKOJ: Nisam još upoznala naciju koja voli kukati kao Hrvati
Kad je vruće, vama je prevruće, kad je zima žalite se na hladnoću
Bedekovčina je nakon Jakarte s više od deset milijuna stanovnika i jetsetterske Nice Indonežanki Anastasyji Radityja – te 2010. još bez drugog prezimena Ležaić – bila šok u svakom smislu. Iz zemlje osunčane svih 12 mjeseci, tek s nešto malo toplije odjeća iz francuskih dana, u Zagorje je stigla na samom pragu zimu, a osim s budućom svekrvom odmah se morala upoznati i s debelim snijegom.
– Nije bilo jednostavno, nisam znala jezik, prvih šest mjeseci sam se s današnjom svekrvom sporazumijevala rukama. Ljudi su me zagledali kad bi ušla u trgovinu ili u jedini lokalni kafić… A što se snijega tiče, nije bilo tako strašno, išli smo i na sanjkanje, ali nam je netko tih dana ispred kafića ukrao sanjke – prisjeća se prvih doživljaja mlada indonežanska politologinja, koja je svog Zagorca upoznala na magisteriju u Nici.
– Kristijan je imao stipendiju i morao se vratiti na posao u Ministarstvo prometa, Nije bilo druge nego da i ja doselim i Hrvatsku. Dvije godine kasnije uslijedilo je vjenčanje u Indoneziji na koje su poveli i 14 uzvanika iz Hrvatske.
– Svi su se vratili oduševljeni, pogotovo ljubaznošću ljudi. Kod nas će konobar ako treba čekati i pola sata pored stola da se odlučite što ćete naručiti. Ono što nam se dogodilo na Cresu, kad nas nisu htjeli poslužiti pićem jer nismo naručili i hranu, za Indoneziju je nezamislivo. Kako je to moguće? Za nekog tko se bavi turizmom?? – neugodna creska epizoda još uvijek čudi Anastasyu.
Nije to jedina razlika u mentalitetu. Indonežani su, kaže, opterećeniji poslom, nerijetko rade na dva mjesta, u zemlji s 230 milijuna stanovnika konkurencija je velika i natjecateljski su raspoloženi puno više nego Hrvati. Na radnom se mjestu svi ophode dosta formalno i, priča, nema familijarnosti kao među kolegama na posla u Hrvatskoj.
– U Indoneziji se živi s puno manje novca, prosječna plaća je oko 200 eura. Istina, sve je i puno jeftinije, ali standard je tamo svejedno bitno niži. No, ljudi su i pored toga nekako zadovoljniji od Hrvata. Zapravo, dosad još nisam srela naciju koja toliko kuka kao vi. Razumijem da je kriza i da je teško naći posao, ali od vas se i oko sitnica jadikuje. Ako je vruće, kukate da je prevruće, ako je zima kukate da je prehladno – smije se Anastasya.
Prilagodba je svejedno dobro prošla. Krajem 2012. zaposlila se u Institutu za razvoj i međunarodne odnose, a Bedekovčinu je nakon godinu dana svakodnevnih putovanja vlakom zamijenila Zagrebom po klasičnom hrvatskom scenariju.
– Uzeli smo kredit i kupili stan u Vrapču – veli Anastasya koji je prije godinu dana postala mama male Fride.
– Obožavam ovaj kvart, družim se sa susjedima, drugim mamama… Lijepo nam je, ali vidim i neke razlike u odnosu prema djeci. Ja uopće nemam kolica, kod nas se malu djecu pretežito nose. Puno smo bosi, ne samo u stanu, nego i vani, na travi. Sad kad sam išla na dogovor za vrtić kažu mi da donesem i papučice za Fridu. Meni to baš nije najjasnije, u sobi je toplo, što će joj obuća?
Zagrebačka Indonežanka sretna je što je sa svojom djevojčicom provela punu godinu. U Indoneziji bi imala pravo na samo tri slobodna mjeseca, a tijekom pet hrvatskih godina zaljubila se u i hrvatski Jadran – puno plavlji, kaže, od mora kod kuće. Zavoljela je sarmu i ćevapčiće, otkrila zimnicu – sve joj je kiselo i ne sviđa joj se, a posebne simpatije ima za ZET.
– Ovako ugodan, redovan javni prijevoz mi je otkriće. U mom rodnom gradu Malangu na Javi, koji poput Zagreba ima milijun stanovnika, ne poznam nikoga tko na posao ide autobusom. Promet je kaotičan, tramvaja ni nema, a razlika je da Malang nema ni zgrade, samo kuće – opisuje Anastasya.
Nostalgije se svejedno nije dokraja riješila. Prišulja joj se najčešće zimi, ali mogućnost povratka na Indoneziju je otvorena. I to prvenstveno zahvaljujući suprugu koji mašta da na Baliju jednom otvori pansion za turiste.
– Obožava Indoneziju i takav je dugoročni plan. Bit će mi žao rastati se s Hrvatskom i hrvatskim prijateljima. Ali, neću se protiviti, uvijek je lijepo ići doma… – iskrena je Anastasya.
Izvor: vecernji.hr
