UTJERIVANJE ĐAVLA
Nema kraja ni konca potrazi za ustašama i uopće fašistima nove generacije. Josipovićevu “ustašku guju” Mesić je prisnažio tvrdnjom o “fašizaciji koja se nadvila nad Hrvatskom”. Prizemnim i podzemnim bićima sada su se pridružila i ona zračna, nadzemna.
Nekako su se ničevski spojili zmija i orao i izgleda kako nam nema spasa. Branko Mijić, komentator i urednik riječkog Novog lista, detektira da je fašizam, globalno i lokalno, tek djelomično pobijeđen, sada je upakiran u domoljublje, čak i u ljudska prava pa antifašisti nemaju izbora. Borba se nastavlja, uzvikuje ovaj borbeni antifašist zavidne fizičke snage.
Svi smo sumnjivi
Zarazno ludilo ide dalje i kao da nema granica. Marica Bodrožić, relativno mlada žena, uspješna njemačka književnica rođena u Svibu, u Imotskoj krajini, nema lijepe riječi za vlastiti narod, čak ni za vlastitog oca u čijem je novčaniku otkrila sliku pokojnog poglavnika. Piše ona nekakav putopis po Hrvatskoj na njemačkom i, kako nam donosi Gojko Borić u “Hrvatskom tjedniku”, zaključuje da je ovdje, u zemlji njezina oca, na djelu rehabilitacija fašizma, a Ante Pavelić je iznova postao uzor nacije. Bože dragi, gdje li je ona sve to otkrila?
A koliko poznaje Hrvatsku, najbolje govori pojedinost da pišući o rimskoj baštini na našim prostorima Salonu imenuje kao Solanu i još dodaje kako je na tom antičkom gradu izrastao Split! Bit će da je ova navodno uspješna i nadarena književnica ideološki formirana u krugu njemačkih ljevičara, notornih, frustriranih političkih idiota, što im je zajednička crta s nacistima.
Bivša voditeljica “Gonga”, sada aktivistica “Iskoraka”, one udruge u kojoj je i Zoran Stevanović, čovjek što pomno bilježi nezgodne pokliče na stadionima i prijavljuje ih UEFA-i, pronašla je čak u Poznanu skupinu navijača iz Stuttgarta s grbom koji započinje krivom bojom prvog polja “šahovnice”. Oliver Frljić cijelo je jedno kazalište, pa i cijelu državu, proglasio ustaškim, čak i Titovu unuku.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović tiho se, bez pompe, poklonila žrtvama Jasenovca s primjerenom porukom u kojoj je izrazila pijetet prema nevino stradalima i u kojoj je osudila ideologiju u ime koje su zločini počinjeni, kao i režim koji je zloupotrijebio jednu legitimnu političku ideju. Ali to nije bilo dovoljno. Naprotiv, izazvala je salvu napada. Nije rekla točno ono što bi njezini kritičari htjeli da kaže niti je otišla tamo onda kad bi oni htjeli da tamo ode. Ali i tada bi bila sumnjiva. Možemo misliti što će joj činiti ode li u Bleiburg pokloniti se žrtvama koje nisu vrijedne pažnje.
Juriš na vjetrenjače
I splitski gradonačelnik Ivo Baldasar opasno koketira s fašizmom čim je položio vijenac na spomenik poginulim pripadnicima HOS-a. A još ranije je zabranio romsku glazbu na Rivi za Božić, na zgražanje Milorada Pupovca. Zbog tog koketiranja, iz prosvjeda, ogorčeni je Inoslav Bešker istupio iz programa izrade kulturne strategije grada. Problematičnim bi mogao postati i sam Marin Jurjević koji je izmislio takvog Baldasara. Srećom, Jurjević ima besprijekoran partizanski pedigre.
Nedavno osnovana Liga antifašista, koja je svojim jurišima na vjetrenjače nadmašila Cervantesova Don Quijotea, povela je žestoku borbu protiv fašista svih boja i oblika. Po stupnju aktivnosti, po uzbuđenim pozivima na sveti rat, stječe se dojam da je zemlja naprosto pod fašističkom okupacijom i da je došlo vrijeme novog ustanka.
Aleksandar Stanković je u “Nedjeljom u dva” izvrgnuo nesmiljenom optužujućem ispitivanju kolegu Tomislava Čateža, koji se nekim čudom našao u medijskom neprijateljskom okruženju, vjerojatno zahvaljujući činjenici da ne piše izravno o politici, nego o kazalištu pa nije na vrijeme prepoznat. Tako ga je Aca ispitivao o obitelji Zec, o kritikama na račun Olivera Frljića i Rade Šerbedžije, o mračnim devedesetima, o Tuđmanu i Šušku koji su simpatizirali ustaški pokret.
Nije mu se očito svidjelo ni to što je Tomislav zajedno sa svojim ocem uzeo pušku i sišao u rov braniti domovinu od osvajača i zavojevača, htio je provjeriti što misli o Merčepu, Glavašu i pozdravu “za dom”, a na kraju je uslijedilo jedno ubitačno pitanje: “A gdje vam je bio djed 1941. godine?”, i onda ono još ubitačnije: “A gdje biste vi bili te godine da ste tada živjeli!?”
Kolektivni egzorcizam
Ivici Kosteliću je urednik Dragan Nikolić zabranio nastup na HTV-u jer je na sebi imao dres reprezentacije s crveno-bijelim kvadratićima. Suspektni su postali ne samo ono “za dom”, nego i “u boj, u boj”, “lijepa li si” i slične pjesme, a mogli bi lako u arsenalu nepoželjnih simbola završiti i himna i službeni grb Republike, kojega se, uostalom, namjeravalo za početak maknuti s automobilskih registracijskih pločica.
Narod je opet postao nesiguran što se smije, a što ne smije. Trebalo bi stoga konačno naciji objaviti koje se pjesme smiju pjevati, kakvi pozdravi izgovarati, kakvi simboli isticati, koje knjige čitati, čemu se radovati i nad čim tugovati da se narod zna ravnati.
Nad narodom se primjenjuje metoda kolektivnog egzorcizma, a mislili smo tako naivno kako je nametanje krivnje i straha, na čemu su vladajuće kaste gradile i branile svoje pozicije, definitivno, ozbiljenjem ideje nezavisnosti i suverenosti, pripalo prošlosti. Prijeti nam, međutim, opasnost da se istjerivanjem nečastivog nečastivi doista i pojavi. Kad je netko u policijsko-psihološkom tretmanu izvrgnut maltretiranju i optužbama da je ubojica ili lopov, ne preostaje mu ništa drugo nego da to prizna, pa da to čak i postane.
JOSIP JOVIĆ/S.Dalmacija
