IVAN BLAŽIČKO: Istina o ženi koja mrzi Hrvatsku
Blažičko u novoj kolumni o Vesni Pusić i ”tutleku koji je pokušao doći do pet TV minuta slave i džumbusu kada je provaljeno da je rizničar mladeži HDZ-a”
Jedan je mladić, student, sasvim prosječan provincijski jebivjetar, prošli tjedan silno uzburkao hrvatske javne duhove. On je Anđelo Berković, prijavio se na igru znanja HTV-a, jednu od posljednjih emisija koje gledatelji još rado prate u programu javne TV kuće, provjeravajući svoje riznice nepotrebnih znanja i informacija, sakupljanih godinama i potrošenih zaludu u raznim „reformiranim“, a nikada, zapravo, formiranim sustavima hrvatskog obrazovanja.
Anđelo je igrao loše, znao je malo, možda mu je tako pao grah i dopala ga područja o kojima ne zna mnogo, a onda je još i igrački postupio kukavički, nije se borio za osvojenih 3.500 kuna, već je uzeo nižu ponudu, nula kuna. Ni to nije bilo dovoljno malo, lovkinja ga je sustigla i izbacila iz igre. Nije on ni prvi, a bogme, izgledno, niti posljednji slabo obrazovani i još slabije načitani i informirani tutlek koji je pokušao na ovaj način doći do svojih pet TV minuta slave i pokoje kune. Džumbus je nastao tek kada je provaljeno da je aktivno zainteresiran za politiku, te da je, kolika slast – rizničar mladeži HDZ-a.
Slijedili su obračuni po međumrežju, nabijeni nevjerojatnom količinom mržnje i iracionalnog trijumfalizma, pa umne analize novinskih kolumnista koje se sve mogu svesti pod zajednički nazivnik – evo, ovo je slika i prilika HDZ-a, ovo su ljudi koji će vam uskoro doći na vlast.
Nekako sam naviknut da pojave i probleme vidim na malo drugačiji način. Stoga, nisam vidio baš niti jedan razlog za hinjeni trijumfalizam SDP-ovih juniora, ili, možda, seniora, iskazivan ispod tekstova koji su se bavili junošom Berkovićem. Berković je, po meni, paradigma političkog uspjeha u Hrvata. U aktualnoj vladi, na ministarskim pozicijama, sjedi barem pet ili šest Berkovića. Valja malo zagrebati po površinama ministarskih biografija, posebno, primjerice, u ljetnim mjesecima kada ne rade baš ništa. Tada ih se lako navede da laprdaju o svojim „opuštanjima“ i „hobijima“ na stranicama ženskih magazina, misleći da će tako steći nepodijeljene simpatije čitateljica, te ponekog čitatelja koji će štivo prolistati kod frizerke. Doznati ćete tako da je, primjerice, naš ministar uprave, beskrajno štedljivi Arsen Bauk, pasionirani pratitelj sportskih natjecanja, posebno najvećih, Olimpijskih igara. Čuva bilježnice u koje je godinama upisivao sve rezultate. Doznati ćete i da je s 18 ušao u Partiju. I da, zapravo, nema nikakvu profesionalnu biografiju, ali da je u stanju danima blejati u televizor i upisivati rezultate dizanja utega. Slično su profesionalno stasali i Opačićka, Maras, a bogme i gospon premijer – drug Zoki. Anđelo Berković svojim je neznanjem i nekorektnom igrom možda zaslužio da bude predmet sprdnje. Ali ta bi sprdnja trebala biti zajednička, nazovimo ju – općenarodna, jer posljedice političkih trijumfa Anđela, Bauka, Marasa, Milanki, Zokija i sličnih – ma koliko se to ne sviđalo juniorima Partije – na svojim će figurativnim leđima osjećati i oni, prije ili kasnije. Od aktualne vlade prepune Berkovića odustaju i njihovi najglasniji zagovornici. Laž sustiže laž, primjerice, posljednja je iscurila iz ministarstva turizma i otkrila da lanjska sezona nije bila baš takva kakvom ju je prikazivao kumpanjo Lorencin. I tako je jedna mala „Potjera“ istjerala na čistac veliku istinu o kojoj, ukoliko uistinu žele dobro Hrvatskoj, moraju početi razmišljati i Karamarko i tko god naslijedi tužnog lutka Milanovića, nakon debakla na izborima. Ne može se s Anđelom, ne može ni u Čazmi, niti na županijskoj, a još manje na državnoj razini. Anđelo je, vjerojatno, dobar čovjek, dobar stranački vojnik, sasvim svejedno, crveni, plavi ili žuti – kladim se da je, u biti, i njemu svejedno – i to mora ostati. Ako bilo koja stranka ima snage istrpjeti njegovo neznanje i slab karakter, u svojim firmama ili organizaciji – svaka im čast. Za Karamarka koji neumorno češlja teren, Anđelo je strašno upozorenje. Vlada koju će formirati, ali i niže razine uprave jednostavno si ne mogu dopustiti niti jednog Anđela i to bi svim stranačkim Anđelima jasno trebalo dati do znanja. Šarene tablete s kojima tri godine prčkaju Zoki i veselo društvo u kutu, ne mogu i neće izliječiti bolest hrvatskog gospodarstva. Nova vlada morat će se baviti kirurgijom, a za to su potrebni pravi liječnici.
„Muškarci koji mrze žene“ bila je prva knjiga iz hit trilogije pokojnog švedskog pisca, Stiega Larssona. Fantastičan prikaz svijeta skandinavskih patoloških ubojica i silovatelja čitao se bez daha, sve tri Larssonove knjige. Uskoro izlazi i četvrta – glavni su junaci, novinar Blomqvist i čudesna Lisbeth Salander, dobili novog pisca i sada svi čekamo nove avanture. No, hoće li itko ikada napisati neku knjižicu, zbirka priča bila bi čak dovoljna, o ponešto drugačijoj glavnoj junakinji, čije avanture u Hrvatskoj ne bi smjele ostati nezabilježene i nezapamćene? Riječ je o gospođi Vesni Pusić, ministrici vanjskih poslova i, ovo je važno za bit priče – europskih integracija. Hrvatska ove godine neće nastupiti na EXPU u Milanu. Drugarica Vesna bila je, u sebi svojstvenom stilu, britka i odriješita – „nema novaca! Novac namijenjen nastupu na EXPU potrošen je za saniranje posljedica poplava u Hrvatskoj“. Budući da je izgovorila golemu, prijesnu, zastrašujuću laž, možda sam vas u priču trebao uvesti preko najslavnijeg književnog lašca – baruna Munchausena. No, on je bio lažac dobričina, drugarica Pusić laže iz patologije mnogo bliže onoj skandinavskoj, pa ćemo ostati u duhu naslova prve Larssonove knjige. Drugarica Pusić laže jer je nastup na EXPU trebalo prijaviti mnogo prije no što su udarile poplave i to, tada, nije učinjeno. Žena koja mrzi Hrvatsku, odlučila je – zemlja kojoj sam ja ministrica europskih integracija – neće na EXPO! Kao jedna i jedina članica EU koja neće u Milano! Organizatori EXPA nisu bili ni slijepi niti gluhi na prirodne katastrofe. Srbija je stradala mnogo teže, dobila je popust od pola milijuna eura i IDE na EXPO. Isto je ponuđeno i Hrvatskoj. Ali Hrvatska neće u Milano. Tema ovog EXPA je – „Feeding the Planet, Energy for Life“. Srbija odlazi u Milano kao dio, pazite – mediteranskog klastera ( dobro, to će razveseliti Predraga Matvejevića ), a Hrvatska – nema novaca. Istovremeno, ministarstvo koje vodi drugarica Pusić, dalo je 1.200.000 kuna drugarici Teršelić, Pusićkinom burazu Zoranu zvanom Moša, Documenti, Antifašističkoj ligi bedaka. Vlada ove zemlje potpisala je ugovor i dala 700.000 kuna otpremnine nekakvom birokratu iz HBOR-a, Vlada ima love za 187 agencija koje troše 70 milijardi kuna godišnje. I, da slučajno ne zaboravim, dat će lovu za proslavu četničkog ustanka u Srbu i za Trnjanske kresove!!! Ali pokazati Hrvatsku, njezine potencijale, njezine prednosti upravo u temama ovogodišnjeg EXPA – nećete, prokleti Hrvati, dok sam vam ja ministrica spoljnih poslova – nećete!!!
Pokušao je stvar spasiti Milan Bandić, uskočio bi grad Zagreb ( nemojte sada vrištati – opet s našim novcima – pa sve se u ovoj zemlji događa ( ili ne događa ) – s našim novcima ), ali su ga, preventivno, zbuksali. Navodno su, na cugi u Taču, Zoki, Maras i Bauk ocijenili da je to populističko – državnički potez. Grčić nije prvo dobro čuo, a kasnije se više nije htio miješati. „Nek to riješi Vesna, ona se kuži u integracije, dobacila je Opačićka“, ali jadna, ne razumije da se Vesna kuži samo u jedan smjer integracije – tamo gdje mi više nikada ne želimo biti integrirani. A hrvatski nastup na EXPU, više sreće sljedeći put, dragi Hrvati. Kako je bilo u Milanu – pitajte Srbe, ugledne članove mediteranskog klastera!
Autor: Ivan Blažičko/direktno.hr
