M. Marušić: Kako su ubojice sebe proglasili osloboditeljima
Antifašizam: istrošeni trik povratka komunističke vlasti
Dvije stvari o prevarantskome značaju suvremenoga ‘hrvatskog antifašizma’ razmjerno su dobro poznate: prvo, danas u Hrvatskoj nema fašista i onda je potpuno nepotrebno postojanje antifašističkoga pokreta i drugo, tradicija hrvatskih komunista i partizana nije antifašistička borba, nego borba za sovjetsku vlast, po ideologiji, tehnologiji i diktatu Sovjetskoga Saveza iz doba Staljina.
Suvremeni hrvatski ‘antifašisti’ danas su jedini antifašisti na svijetu; oni su izmislili sami sebe da se ne bi morali predstavljati kao komunisti, a da za svoje komunističke ideje ipak stvore politički prostor u civilizaciji u kojoj komunizam gotovo nikome nije prihvatljiv. No pođimo redom.
1. U Hrvatskoj nema fašista pa je antifašističko organiziranje apsurdno
U današnjoj hrvatskoj zbilji nema fašista, i oni koji ih vide, bezočno lažu naciji u oči. No bezočnost jest ružna, ali manje je važna; važnije je da antifašizam u sljedećem koraku izmišlja fašiste, a zatim traži da ih se progoni. Shema je ista kao ona prema kojoj su nakon II. svjetskoga rata pobijene stotine tisuća nevinih ljudi. Pobili su ih komunisti ‘zato što su bili fašisti ili s fašistima povezani’, a ustvari su ubijali stanovnike Hrvatske koji bi bili glasovali protiv njihova dolaska na vlast (v. ‘višestranačke’ izbore 1946.). Pa su došli na vlast. Pa su izmislili da nisu bili Staljinovi ubojice koji ubojstvima, zastrašivanjima i progonima dolaze na vlast, nego su se proglasili narodnim pokretom, osloboditeljima i prosvjetiteljima.
Zatim se komunizam pokazao zločinačkim i u miru, neuspješnim u organizaciji života i nesposobnim da bude na vlasti, a da silom ne zatvara usta onima koji kažu da nešto nije u redu… Međutim, istodobno je napredovao međunarodni sustav obavještavanja preko javnih medija i – nije se više moglo zatvarati i ubijati, a da se to ne dozna. Porastao je ugled demokratskoga ustroja društva i sve je više ljudi željelo demokraciju i za sebe; više se nije moglo bez sramote i osude zabranjivati stranke koje nisu bile komunističke; razvila se i proširila koncepcija ljudskih prava, ne samo u teoriji nego i na osobnoj razini i ljudi se više nisu dali ni ubijati, ni zatvarati ni ušutkivati, ni lagati; čak su ih i drugi branili (tu svaka čast poštenim civilnim udrugama).
Neprirodan u svakome pogledu, komunizam je pao sam od sebe. To zapravo uopće nije bilo političko, nego civilizacijsko pitanje! I nisu ga srušili njegovi ‘smrtni’ neprijatelji fašisti (tu ‘pripada’ i kapitalistički Zapad), nego se srušio sam od sebe, jer je bio suprotan osnovnim prirodnim zakonima.
Kad odjednom 2015. – jaki antifašizam u Hrvatskoj! Otkud to? Od tuda, kažu njegovi nositelji poput Josipovića, Pusića i Pupovca, što Republici Hrvatskoj – prijeti fašizam. Stjeran u kut u dijalogu u izbornoj kampanji, najjači argument fašističke prijetnje naveo je Ivo Josipović, rekavši da se ‘svašta piše po portalima’, ali nikad nije identificirao te portale, ni autore ni članke na koje je ciljao. S druge strane, komentari na internetu uglavnom su anonimne poruke osoba koje svoje niske motive i nedostatan kućni odgoj iznose zaklonjeni iza internetskih nadimaka. A kad je, pak, identificirano nekoliko autora takvih prljavština, pokazalo se da se radi o mladeži koja pripada Josipovićevu svjetonazoru.
Dakle u odnosu na suvremene hrvatske ‘antifašističke udruge’ treba stalno raditi barem tri stvari:
a) Treba te osobe ismijavati, jer s njima se ne može voditi dijalog na osnovi argumenata; kad se dođe do argumenata, oni potežu ‘ustašluk’.
b) Treba ustrajati da govore konkretno, tko, kada, kako i kojim se dokumentom pokazao fašistom.
c) Čim koga optuže da je fašist, taj ih treba tužiti za klevetu. Fašizam jest bio neljudska ideja – ubilački, nedemokratski, lažljiv i rasistički; radi se, dakle, o teškoj uvrjedi i to častan čovjek sebi ne smije dopustiti. Tužiti treba uporno, sve do Strasbourga ako treba, jer Strasbourg zna što je fašizam i koliko je to teška uvreda.
2. Tradicija hrvatskih komunista i partizana nije bila antifašistička borba nego borba za sovjetsku vlast
O tome se već gotovo sve zna. Hrvatski (jugoslavenski) komunisti bili su ekspozitura, vojnici moskovske centrale, a Staljin je s nacistima službeno surađivao od 23. kolovoza 1939., kad su tjedan dana poslije, Hitler otvoreno, a on prikriveno, napali i zauzeli Poljsku, do 22. lipnja 1941., kad je Hitler napao Sovjetski Savez.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH) proglašena je 10. travnja 1941., ali hrvatski se komunisti nisu protiv nje pobunili 11. travnja, nego 22. lipnja – kad im je to izričito naređeno iz Moskve. Ustanak, dakle, nije bio otpor fašizmu, nego obrana Sovjetskoga Saveza i prilika za dalje nasilno proširenje komunizma. Postoji izričit naputak Kominterne hrvatskim komunistima da ‘iskoriste okupaciju kako bi pokrenuli oružanu borbu za preuzimanje vlasti’.
3. Što je stvarno bio antifašizam i kako su ga komunisti prisvojili
U odnosu na antifašizam uvijek sam imao dvije nedoumice: zašto se to ne zove antinacizam, jer je nacizam bio mnogo opasniji i pogubniji od fašizma, i zašto se izvan komunističkih zemalja taj izraz uopće ne spominje!
3.1. Fašizam i antifašizam u Italiji
I onda sam polako shvatio: antifašizam nema veze s Drugim svjetskim ratom, a napose ne s poraćem, nego je to krinka obrane komunizma, nikad ugasle težnje da se osvoji vlast. Potječe iz vremena stvaranja talijanskoga fašizma i svojega vrhunca u španjolskome građanskom ratu 1936.-1939. Prema Wikipediji (poveznica); Katolička se Crkva vrlo rano sukobila s fašizmom, negdje 1930.! Fašistički totalitaristički sustav vlasti te odnos radnika i kapitala bili su suprotni stavovima Katoličke Crkve o rješavanju društvenih pitanja. Na talijanske fašističke proglase Sveti je Otac je reagirao riječima ‘u fašističkim organizacijama ne mogu se provoditi vjerske dužnosti istodobno s ostalim vježbama koje se tamo provode’. Zato su već 1931. fašisti proganjali i napadali talijanske katoličke organizacije.
3.2. Španjolski građanski rad ključ je slavljenja antifašizma
Antifašističke ideje najjasnije su bile izražene u Španjolskome građanskom ratu 1936. – 1939. Upravo je u tom ratu leži tajna ideologije i instrumentarija današnjega ‘antifašizma’. U Španjolskoj su na izborima 1936. pobijedili komunisti i anarhisti (anarhisti su jako važni; sasvim su zatajeni, ali ovdje i sada ne mogu o njima), a onda je skupina generala, koju je vodio Francisco Franco, pokrenula pobunu i nastao je rat koji je uzrokovao oko 600.000 žrtava. Franco, koji je smatran fašistom (ne znam je li sam o sebi tako mislio), pobijedio je, uveo diktaturu, proglasio pomirenje, podigao zajedničke spomenike žrtvama i vladao do smrti.
Taj poraz komunisti nikad nisu prežalili. Oni i danas pjevaju tadašnje revolucionarne pjesme i sanjaju pobjedu svjetske komunističke revolucije. Španjolski se građanski rat, naime, odmah pretvorio u neobjavljeni međunarodni sukob. Franca su pomagale Njemačka (Hitler) i Italija (Mussolini), a komuniste Sovjetski Savez i svi komunisti svijeta. Hitler i Mussolini slali su opremu i vojnike, Sovjetski Savez oružje, a komunisti dragovoljce; oni su činili tzv. internacionalne brigade, kojima se i danas ponose svi komunisti svijeta.
U to je vrijeme komunizam plamtio Europom u nastojanju da provede ‘svjetsku revoluciju’, tj. da preuzme vlast u cijelom svijetu. Zarazio je mnoge ljude, koji su živjeli ili gledali patnje siromašnih i obespravljenih. Brat je bio spreman ubiti brata, a goloruki su mladići jurišali na tenkove. Mnogi su se europski intelektualci pridružili komunističkoj ideji i – svi oni – odjednom su se u Španjolskoj našli na bojištu gdje su na sudbinsku odluku došli svi najvažniji ideali! Sad ili nikad! Komunističkoj je ideji španjolski građanski rat bio prekretnica od koje će pobijediti u cijelom svijetu, izvan Sovjetskoga Saveza i teritorija koje je on vojno osvojio. Na osnovi zaključaka Komunističke internacionale (Kominterna, sjedište u Moskvi) iz ranih 30-ih, komunisti su trebali ujediniti sve snage i stranke u borbi protiv fašizma i pritom tu borbu predvoditi tako da im to bude izlika za revolucionarno preuzimanje vlasti.
S istom nadom svjetskoga proširenja komunizma, europski lijevi intelektualci dižu bitku za Španjolsku na oltar bitke svih bitaka. Nadareni, pametni i obrazovani, oni se na sve načine uključuju u borbu na strani komunista. Skladaju se pjesme, pišu knjige, slikaju slike, a onda i filmovi, mediji, pamfleti, krilatice… Sve će to ostati naslijeđe komunističke borbe za vlast do današnjih dana.
Indikativno je ponašanje najjačih Velike Britanije i Francuske: ono je sasvim drukčije od ponašanja fašističkih i komunističkih zemalja: u španjolskome građanskom ratu ostale su neutralne, a kad je Franco pobijedio nisu ga napale. U II. Svjetskom ratu Francova je Španjolska bila neutralna, ali ‘Antifašistička koalicija’ (koja je rušila Mussolinija i Hitlera) nije dirala Francov režim. Možda ga je držala branom komunizmu, ali to bi samo dodatno potvrdilo da zapadnoeuropski i sovjetski ‘antifašizmi’ nemaju apsolutno ništa zajedničkoga.
3.3. Antifašizam u Europi
Dana 14. kolovoza 1941. na jednome brodu u zaljevu Placetia na Newfoudlandu sastali su se američki predsjednik F. D. Roosewelt i britanski premijer W. Churchill i donijeli Atlantsku povelju. Njome se oni protive teritorijalnim promjenama bez pristanka stanovništva; narodi imaju pravo izabrati vladavinu kakvu žele; svima se mora omogućiti nabava osnovnih sirovina za gospodarski razvitak; treba organizirati međunarodnu suradnju radi ostvarenja napretka; treba osigurati život slobodan od straha i bijede; mora se omogućiti slobodnu plovidbu morima; narodi se moraju odreći uporabe sile i treba razoružati države opasne za mir.
Današnji komunisti zakrinkani u antifašiste povezuju stvaranje Atlantske povelje s nazivom ‘Antifašistička koalicija’, što je (njihov) naziv za savezničke zemlje i vlade koje su se u II. svjetskome ratu borile protiv Sila osovine. U enciklopedijama piše da je Antifašistička koalicija ‘naziv za’ – ali nije naziv koji bi same sebi dale članice te koalicije. U toj povelji nema ‘antifašizma’, nego, u navedenih osam načela, sjeme budućih Ujedinjenih naroda. Čini se da su komunisti, preuzimajući krinku antifašizma – sebi i drugima dali ulogu koju u stvarnosti nikad nisu imali; sebi, jer su s fašistima surađivali kad im je odgovaralo, a s njima ratovali kad im je priječio proširenje ‘na sve zemlje svijeta’ (Španjolska), odnosno kad ih je napao (Sovjetski savez).
U rang prve značajke francuske i britanske borbe s Hitlerom gurnuli su ‘antifašizam’, a budući da se borbi s nacizmom silom prilika pridružio i Sovjetski savez, njegov su španjolski ‘antifašizam’ pripisali i Britaniji i Francuskoj. Lijevi intelektualci, glasni u demokratskim državama koje su ratovale s Hitlerom, trik su objeručke prihvatili, jer je prva značajka ‘lijeve’ orijentacije i onda i danas bilo svjetsko proširenje komunističke vlasti. Churchill o tome nije razbijao glavu, nego je nastojao u borbu protiv Hitlera dobiti što više snaga, bez obzira na njihove poslijeratne planove i opći ideološki stav. Kad je rat završio, ispalo je da su Roosevelt, Churchill i Staljin (a time i Tito i drugi komunistički vođe) jednako zaneseni borci protiv ‘antifašizma’, a iza kojega je vrebala ideja međunarodne pobjede komunizma. Zato pitanje odnosa između Atlantske povelje i antifašizma kakvim ga prikazuju i kojeg svojataju komunisti, stručnjaci trebaju detaljno provjeriti i razjasniti stvarne motive svake države za borbu protiv Mussolinija i Hitlera. Ispast će da se ni jedna od njih nije primarno vodila idejom ‘suzbijanja odvratnoga fašističkog režima’, nego obranom od Hitlera, s tim da su od toga komunisti napravili ideologiju koju su pripisali i sebi i Zapadu.
4. Današnji ‘antifašisti’ su komunisti
U poslijeratnome komunističkom bloku antifašizam postaje nedodirljivi pojam koji pozitivno legitimira svaku ratnu i poratnu djelatnost komunističkih režima. Antifašizam se neraskidivo povezuje s komunističkim učenjem i terorom u praksi i gubi svoju prvotnu demokratsku poruku. Nakon posve jasnoga odbijanja Zapada da popusti komunizmu ili padne na njegove propagandne trikove, u komunističkim je zemljama naziv ‘antifašizam’ dodatno zlorabljen na način da se ustanove i ideje liberalne demokracije u zemljama Zapada, a napose svaki oblik domoljublja ili vjere (navlastito katoličke), prikazivalo kao – fašističke. Komunisti su se postavili kao da pravo na naziv ‘antifašist’ imaju samo oni i nitko drugi. Primjer je da su vlasti Istočne (komunističke) Njemačke podigle Berlinski da spriječe bijeg vlastitoga stanovništva na Zapad, a nazvale su ga „antifašistički obrambeni zid„ (njem. ‘antifaschistischer Schutzwall’, poveznica). Budući da Zapad nije popuštao, nacionalne države nisu proglašene glupošću 19. stoljeća, a vjera nije zabranjena, pojam fašizma dobiva značenje demona, a antifašizam status religije.
Lijevi u Španjolskoj doživljavaju vojni poraz 1939., a ubrzo izbija i II. svjetski rat. Bijedni talijanski fašistički režim gubi sve bitke i protiv mnogo slabijih (Etiopija, Albanija, Grčka) te nestaje 1943. No strašni nacistički njemački ratni stroj zauzima Pariz, bombardira London i dolazi do Moskve i Kavkaza; slobodoljubiva, demokratska Europa usredotočuje se na uklanjanje nacizma i uspijeva. Hvala Bogu.
No kako to da se taj strašni napor odjednom i samo u komunističkim režimima naziva antifašizmom? Kako to da se pjevaju one pjesme iz Španjolske, tiskaju knjige i snimaju filmovi o stvari manje važnoj od II. svjetskoga rata i davno prošloj i svršenoj? Kako to da skupina država koju komunisti nazivaju ‘Antifašističkom koalicijom’ nije obračunala s fašističkim Francovim režimom, koji je u hladu španjolskih slatkih smokava preživio Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam?
Eto kako: sve je bila laž! Svoju glad za osvajanjem svijeta komunisti su zakrinkali u antifašizam i vješto krivotvorili povijest. I to smo onda desetljećima učili kao povijest, kao istinu … A kad je ujedinjena Europa donijela deklaraciju koja jednako osuđuje fašizam, nacizam i komunizam – komunisti ju jednostavno nisu prihvatili. To je posebno izraženo u Hrvatskoj. I vrijeme je i nužno da se konačno i zauvijek raskrinka taj zadnji ostatak komunističke podmuklosti, tvrdoglavosti i – nade za svjetskim preuzimanjem vlasti.
5. Antifašizam u današnjoj Hrvatskoj
Povijest kaže da se upravo Katolička Crkva prva suprotstavila fašizmu! To su nam komunisti tajili! I sada, u 21. stoljeću, u časnoj, namučenoj, tek osamostaljenoj Hrvatskoj dođu ti i kriptostaljinisti i – Katoličku Crkvu, njezine biskupe, svećenike, redovnike i pastvu nazivaju – klerofašistima! Kao – Crkva je fašistička, a oni su antifašisti! Doista, njihovi su neposredni pretci ubijali svećenike i redovnike i redovnice kako bi ‘spriječili fašizam’, ali o tome se ne smije govoriti, to je ‘revizionizam’. To je ‘mijenjanje povijesti’ – povijesti koju su oni krivotvorili, napisali, nametnuli i danas hladnokrvno tvrde ‘ne može se mijenjati povijest’. Može se i mora se! Jer radi se o laži, strašnom izvrtanju činjenica i nametanju neistine brojnim generacijama nevinih učenika u svim komunističkim režimima.
Hrvatski su komunisti i danas na tragu komunističke propagande iz španjolskoga građanskog rata i prevarantske, lažljive vlasti koju su imali nakon II. svjetskoga rata. Po vlastitoj su ocjeni genijalno, plemenito i humano osnovali ligu protiv fašizma, jer ‘fašizam je tu, guja ustaška, nacionalisti se bude, a Katolička je Crkva najopasnija’! Treba provjeriti postoje li danas u razvijenim zemljama zapadne demokracije antifašističke udruge poput ove u Hrvatskoj. A ako se koja i nađe, treba dobro pogledati čine li ju antifašisti svih svjetonazora, ili je komunistička.
Danas, kad samo krajnje iracionalni ljudi ustraju na komunizmu ili fašizmu, hrvatski komunisti, zajedno s četnicima i hrvatomrscima svih boja navlače tu istu antifašističku masku i ciljaju na uništenje nacionalne države, zatiranje religije i nestanak vjere. No mi prepoznajemo da su njihovi ciljevi svjetska komunistička revolucija, osvajanje vlasti. Vrijeme trika s antifašizmom prošlo je prvo nakon poraza komunista u španjolskome građanskom ratu, a potom s padom nezakrinkanih komunističkih režima. Današnji je hrvatski ‘antifašizam’ primitivna subverzija u cilju oživljavanja komunističkoga ustroja društva, jednostavno jadna maska ljudi nedoraslih stvarnome životu i najjednostavnijem razumijevanju povijesnoga trenutka u kojemu živimo.
Dr. Matko Marušić
Hrvatski tjednik/hkv.hr
