NE POSTOJE PODJELE KADA JE UDB-A U PITANJU, POSTOJI SAMO KOMUNISTIČKA PODVALA O PODJELAMA!
Suđenje prošlosti u Njemačkoj probudilo je duhove, na svjetlost iz tame protjeralo sablasti koje su uvijek bile tu negdje, prikrivene, no, itekako ih se moglo osjetiti. Danas, na svjetlosti, aveti prošlosti vrlo jasno možemo vidjeti i upoznati njihovo pravo lice. Koliko će nam to pomoći da ih napokon i zauvijek vratimo odakle su došli?
Činjenica da su se pripadnici, šefovi, ‘killeri’, zloglasne jugoslavenske tajne službe, UDB-e, našli na jednom mjestu, ili će se naći, prije ili poslije, govorimo o glavnom gradu Bavarske, Munchenu, uzburkala je strasti u Hrvatskoj. Budući da je Hrvatska nesposobna provesti lustraciju, odnosno da nema političke volje za takav ‘zahvat’, barem zasad, to umjesto Hrvatske više nego jasno radi Njemačka, iako komunisti u Hrvatskoj zapravo žele prikazati suđenje u Njemačkoj tek kao suđenje za konkretan zločin, u konkretnom slučaju, to je ipak puno više od toga i komunisti to, dakako, vrlo dobro znaju.
Naime, da se radi o puno širim razmjerima nego što je to jedan sudski proces u slučaju koji je itekako strašan dokazuje način na koji je reagirala čak i Hrvatska televizija, koja očito više nije mogla ignorirati činjenicu da se u drugoj državi sudi jugoslavenskim potencijalnim zločincima, koji su ujedno i Hrvati, odnosno, hrvatski državljani. Odavno je slučaj na sudu u Bavarskoj, na kojem se sudi udbaškim kapitalcima, Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću, prešao razmjere ‘običnog sudskog procesa.’ Nije, dakako, slučajno to što udbaške kapitalce brani bivši jugoslavenski tužitelj i nasilni odvjetnik, Ante Nobilo, kao što sasvim sigurno nije slučajno Hrvatska prošla kroz najveću sramotu u hrvatskoj povijesti, govorimo o povijesti Hrvatske kao samostalne države, pritom mislimo na skandal zvan ‘Lex Perković’ koji je našu zemlju dotjerao do provalije. Milimetri su nas dijelili od sankcija.
Franjo Tuđman je devedesetih riskirao sankcije Hrvatskoj zbog Oluje, odnosno, oslobađanja Hrvatske od velikosrpskog agresora, Milanović i Josipović su Hrvatsku na koljena bacili zbog UDB-e. Ne govori li to puno o današnjoj Hrvatskoj? Naime, nitko ne tvrdi da bi Perković i Mustač nešto mogli na sudu reći o Milanoviću, koji, sasvim sigurno, nikada nije bio udbaš, niti je to mogao biti, no da bi mogli opjevati partiju i temelje partije kao i onaj dio koji partija baštini iz takozvanih dobrih poteza velikog vođe, Josipa Broza Tita, nema nikakve dvojbe. Tvrditi da je UDB-a bila samostalna organizacija koja se odmetnula od partije, Tita, i svojih stvarnih šefova, potpuno je skandalozno, i, naravno, naivno. U to danas više ne vjeruje čak ni Stjepan Mesić, prvi komunist u Hrvata. UDB-a, prije toga OZNA, je stvorena kako bi štitila partiju i vlast te partije, dakle, režim, a ne državu i građane te države. UDB-a se uglavnom obračunavala s političkim neprijateljima režima i onima koje je režim držao nepoćudnim. Drugim riječima, UDB-a i partija dvije su strane iste kovanice.
Zar nije uvredljivo kada neki novinari jednog hrvatskog udbaša, da mu ne navodimo ime, uspoređuju s Jamesom Bondom, fiktivnim britanskim agentom? Bez obzira na metode, bez obzira na trivijalnosti i fikciju, James Bond, barem deklarativno, uvijek se bori na pravoj strani, UDB-a nikada nije bila na pravoj strani, pa čak ni onda kada se infiltrirala u obranu Hrvatske kako bi zauzela pozicije i stekla privilegije, što je, nažalost, jednom dijelu udbaša, a onda i samoj UDB-i, uspjelo. Ovo je važno naglasiti budući da je UDB-a itekako bila svjesna da se Jugoslavija raspada, tome se prilagodila.
Tvrde komunisti da u Hrvatskoj postoji podjela, i to otprilike pola-pola, na one koji su za lustraciju i traže kažnjavanje jedne zločinačke organizacije kao što je to bila UDB-a, i na one druge koji su protiv, to, naravno, nije istina. Takav privid žele stvoriti komunisti, a kada govorimo o komunistima onda su se oni sami razotkrili posljednjih tjedana kada je u Hrvatskoj počela kakva-takva, zahvaljujući predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, demontaža Titove ‘svetosti’. Takav privid žele stvoriti i neki mediji, u jednom dijelu medija bez ikakve sumnje rade bivši udbaši i doušnici, prokazivači, spomenute razbojničke družine.
Kako bi se to pučki reklo, nema ih puno ali su fantastično raspoređeni, nikada u Hrvatskoj nije bilo puno komunista, unatoč tome vladali su 45 godina, djelomično pod čizmom i danas drže državu koja je članica Europske unije, dakle, asocijacije protiv koje su se komunisti borili svim sredstvima tijekom hladnog rata. Na sam spomen NATO pakta u Moskvi su sedamdesetih palili tenkove. Končno, oko sedamdeset posto Hrvata bez ikakve je dvojbe za obračun je s mračnom ostavštinom prošlosti koje smo i danas taoci. Podvale o podjelama u Hrvatskoj kada je UDB-a u pitanju, a onda i komunizam, su tek podvale kakvim su UDB-a oduvijek koristila, radi se o poznatim metodama, srećom i prepoznatim. Kada govorimo o obračunu onda mislimo o ‘moralnom’ obračunu, za ostalo će se pobrinuti – Nijemci.
Za kraj, naravno, ne sudi Njemačka udbašima zbog strastvene ljubavi prema Hrvatskoj, ili samilosti, čini to isključivo zbog činjenice da se radi o uređenoj državi koja kad ima konkretne dokaze za procesuiranje nekih zločina počinjenih na svom teritoriju, bez obzira kada su se dogodili i tko ih počinio, kreće u procesuiranje zločinaca i pritom koristi sve legalne metode koje su joj na raspolaganju. Dakle, nema tu ni ljubavi, ni mržnje, ni ideologije, ni zavjere, iako, naravno, Njemačka smatra Tita diktatorom. Činjenica da se mi svemu ovome čudimo dokaz je da nismo posve demokratska zemlja, odnosno, da smo država o kojoj je sanjao Josip Perković nakon što je oplakao Jugoslaviju.
Ivana/Tinolovka-news
