PODZEMNA, STOLJETNA OFENZIVA PROTIV HRVATSTVA
Što još može ova vlada dati Hrvatskoj? Ništa, baš kao i dosad. Osim loše reputacije i pada standarda, sad kada smo izašli iz recesije o čemu svjedoče cijene goriva – ah, zaboravili smo, te samo ”ovise” o kretanju cijena na svjetskoj ili mediteranskoj tržnici – ova će vlada i dalje promicati snažnu i ponosnu Hrvatsku.
Zoran je Milanovič, nakon što je otvorio sezonu lova na političku oporbu svojim razdjelnim pokličem ”ili mi ili oni”, nastavio pucajući iz dvocjevki, kubura, komunikološke teorije i svoga teško stečenoga političkog kapitala. Koliko ga je još ostalo? Toliko koliko nečega može biti na samome dnu, u talogu sužene političke svijesti, koja sve što se na nju samu odnosi beskrupulozno pripisuje svojoj političkoj nemezi. Ali, i to je ljudski.
Kako bi i moglo biti recesije u zemlji gdje ovršni teror bankara i pridruženih snaga udara po hrvatskom puku valjda iz zabave, jer ljudi koji su sami krivi za svoje financijske probleme – jer su ”previše trošili” – podnijet će ne pisnuvši sve što im Maras i Grčić serviraju, a Hajdaš Dončić i Vrdoljak predlože. S takvim formatom ekspertize u području gospodarstva odnosno ekonomskih znanosti a i šire, nije ni čudo da smo tako brzo iskliznuli iz ralja te dosadne, uporne, napastne recesije. Posve sigurno će i birači to znati honorirati, uvažiti Milanovićevu snažnu i zdravu retoriku kojom plijevi trulež iz našeg – čitaj svojeg — političkog prostora dok ga mnogi, poput neumornog Slavka Linića, optužuju za čine kakvih u Zoranovom ogledalu jednostavno nema. Jer Milanovićeva Hrvatska brodi nezadrživo, kamo već ide.
Gerilski rat protiv hrvatskoga nacionalizma te ostalih neželjenih pojava, poput goropadnog ”ustaštva” te ostalih kontrarevolucionarnih fenomena na koje je još Partija, jedina i nezamjenjiva, budno pazila pod još oštrijim očima svojih naprednih rukovoditelja koji su trijebili i plijevili sve što je bilo detektirano kao nezdravo za Jugoslaviju, nastavlja se nesmanjenom žestinom. Nesumnjivo će predstojeće proslave raznih velikosrbskih obljetnica.razumijevanju i uklanjanju tih nesnosnih podjela, kojima ta nekorektna politička oporba truje Milanovićevu progresivnu politiku silovitog rasta BDP-a, porasta broja odbjeglih mladića i djevojaka te bespovratno uništenih radnih mjesta kao i stalnog zapošljavanja, politički sigurnih i podobnih kadrova. I da, veličanstvenoga, bezgrješnoga postkomunističkog morala. Čisto antifašističke provenijencije, bez primjesa bilo kakvih povijesnih zločina, genocida, zvjerstava.
Neće to previše smetati Pupovca i Pusića, predvodnike gerilskih aktivnosti koje plaća ova vlada i ova država, kako bi ovi i mnogi drugi neimari usisavali državni novac, uz mnoge druge značajne potpore koje namiču, ponekad iz izvora opisivih blago opskurnima. Ljudima Hrvatske koji su ionako dovoljno ogorčeni, jer svakoga se dana lista uhljeba, usisivača, krvopija i ostalih zaslužnih revolucionara produžuje, prečesto prelazi preko usana oznaka ”veleizdajnika”. Istina je, ima i tih, i previše. Ali – budimo iskreni – veleizdajnika ima toliko, jer izdajnika, običnih i svakovrstnih, ima oko nas, u državi i u okruženju, na ”bacanje”. Čak ih je nemoguće sve nabrojiti, kamoli locirati, identificirati, itd.
Jugoslavija je bila politički primitivna zemlja strahovlade intelektualnih osmanlija, koji su – kako već to biva, vječito ironizirano kroz povijest – sačuvali zemlju čuvajući je za sebe i potomke, daleko bolje od današnje garniture koja je postkomunističku realnost transformirala u kvazikapitalističku depresiju s tendencijom razračuna s vlastitim stanovništvom, onim istim bez kojega jugoslavenstvo ne bi moglo ni funkcionirati ni toliko se dugo iživljavati, jer su ”proizvodne snage” jednostavno bile na takvom stupnju ”razvoja” da drukčije nije išlo. Putem rasprodaje raznovrstnog blaga što su im majke i očevi namrli, aktualni politički geniji naumili su provoditi prilično sumanute planove.
Naravno, ne radi se o Planu 21 ili sličnim budalaštinama. Radi se o globalnoj perspektivi, gdje je Hrvatska, još od prije 100 godina, topovsko meso namijenjeno eksperimentiranju svjetskih moćnika. Svako moguće tehnološko rješenje, čitava paleta političkih poteza, služi toj neprekidnoj zabavi, pri kojoj je hrvatski narod, jasno, tek kolateralna šteta. Egzekutori su mnogi; uz političku gerilu i stvarne gospodare koji se mogu zibati na jahtama ili valjati po penthouse-ima, naši ”domaći” bankari dosljedno provode pomno razrađenu shemu ispijanja krvi. Čak i doslovno, krvotok je naroda ugrožen, što ilustrira i slika Imunološkoga zavoda, bolje od tisuću, ili mnogo više tisuća puta tisuću riječi, prolivenih na i oko dotične hrvatske institucije, jedne od mnogih koje su zapele za oko svjetskim krvopijama, uz suradnju, razvidno, sa spomenutom domicilnom, protuhrvatskom gerilom, izdajnicima svih vrsta i formata.
Konačno, Milanović je u pravu – nemoguće je da čovjek ne detektira zadah truleži oko sebe. Taj se osjeća kroz sve pore i kroz stvarni prostor te još više preko medijskog, tog odavno – kako se čini – bespovratno zatrovanoga virtualnog etera i preko raznih mreža. Dok se po partijski dirigiranim medijima i mrežama nepogrešivo detektira narastajući nacionalizam i ugroze stabilnosti Partije te perspektivama ”razvoja” pod okriljem revolucionarnih ”tekovina”, tih vrijednosti koje nam je namro drug JBT i mnogi drugi koji su pali za petokraku (neman) i slične protunarodne simbole počinivši nebrojena zvjerstva nad hrvatskim narodom, naši profinjeni vlastodršci će, razračunavši s recesijom, vjerojatno nastaviti svoju neumornu borbu, unatoč tim ludim gljivama koje vrve u njihovom okruženju, podržani ”hrvatskim” medijima, nadahnuti ”antifašizmom”, inspirirani četr’espetom, i vođeni, ponešto, interesima.
Protunarodna politika
Dakako, ne hrvatskima, o čemu svjedoče i puna usta spominjanja nacionalnog interesa uz ekonomsku situaciju i potrebne gospodarstvene mjere kojih nema a na kojima im pozavidio ne bi baš nitko. Vječite reforme – koliko ih je samo bilo za Jugoslavije, koja se kontinuirano ekonomski stabilizirala pa reorganizirala kako bi napredovala krupnim koracima prema obrascima preporučenima po najboljim marksističkim umovima čijim (ne)djelima svjedočimo i dan danas – ponovno su prisutne, ovoga puta osnažene prihodovnom bujicom iz nepresušnih EUropskih fondova, kojima su se, uz vladajuću kastu, osladile i ”političke elite” mnoge vrste i kova, na svim razinama vlastiunutar ove čvrsto ”centralizirane” i stegom okovane zemlje-grada od nešto preko 4m stanovnika, raspršenih uzduž i poprijeko u svim smjerovima, a sve više i ponovno, i preko granica i tko zna gdje.
Što i jest cilj, svake protunarodne politike pa tako i one, izrazito poslovne i bez političkog predznaka ili nazivnika, kakvu provodi ova vlada uz povratnu podršku čitavoga bankarskog sustava, meljući stanovništvo žrvnjem virtualnih metoda i preciznih računa s učinkom obračuna, s ”vlastitim” pučanstvom kojemu spasa teško da ima. Za razliku od jugoslavenskoga sivila svijetle budućnosti, ovaj put važnost puka odnosno bivše radničke klase iščezava i nebitno je tko će preostati, hoće li raditi, preživiti ili ne, biti tu ili negdje drugdje ili ne biti nigdje, što je teoretski posebno poželjno. To je ta Hrvatska o kojoj guguče Milanović, a koju slavi Leko, mudro gledajući unaprijed, zboreći kako zemlja izlazi iz ”krize”, pa još mnogi drugi apologeti i eksperti koji žive u Hrvatskoj potpuno, savršeno zadovoljni, nedotaknuti, okrenuti prema budućnosti, podebljanih bankovnih računa i sigurnih stolica pa osiguranih mirovina.
Jedino se ne zna o čijoj se budućnosti radi. Ona slavna, partijska svijetla događa se već danas. Potmula, podzemna, stoljetna ofenziva protiv hrvatstva i istinske hrvatske države odvija se isto tako dan danas, pred očima svih nas, svake vrsti i boje pa svim načinima koji stoje na raspolaganju. Pobjednici u ratu, gubimo u miru. I to bi bilo to, ”mi ili oni”. Oni koji tako govore, misle i rade, to je taj djelatni trulež koji je zapahnuo čitavu Hrvatsku, i nema mu kraja. I još k tome, sve je to EUropski, regionalno, suradnički i podanički legitimno. U Vukovaru je na primjer oko 5 i pol tisuća nezaposlenih, gdjegdje drugdje slični postotci i brojke koje govore da ne izlazimo nego – odlazimo.
Kamo, reći će nam Leko, Milanović, Maras, Jakovina. I naravno, Jakovčić, koji nema ništa s tom čuvenom Hypo Bank, kako sam kaže. Treba mu vjerovati, ta ipak nas on zastupa u EU-u. Bilo bi prestrašno kad to što Jakovčić govori ne bi bilo istina. Ipak je on dio vladajuće koalicije, profesionalaca najviših moralnih kvaliteta, a Istra je pod njegovom palicom naprosto procvjetala. Za uzor ostatku Hrvatske. S takvim izlaskom iz ovakve krize, zaista nam nema izlaza, osim odlaska po izboru.
dr. Slaven Šuba/hkv.hr
