Srpska kultura laži (I.)

Postoji zgodan, noviji, dokumentarni film srpskog P.E.N-a naslovljen “Intimno o književnosti” koji je zamišljen tako da deset živih srpskih književnika govori o deset klasičnih, mrtvih srpskih autora.

Film je titlovan na engleski pa se vidi ambicija producenta da predstavi srpsku književnost i publici koja uglavnom ne zna puno o tome. Dokumentarac počinje filmskim ulomcima sa slavnog XI. kongresa P.E.N-a (kratica od “Poets, Esseyist and Novelist” – “Pjesnici, esejisti i romanopisci”) 1933. godine u Dubrovniku – iz čega logično slijedi da je Dubrovnik kamen temeljac srpske književnosti! Na tom XI. kongresu P.E.N.-a u Dubrovniku, organiziranom pod predsjedanjem tada izuzetno popularnog H. G. Wellsa (“Rat svjetova”, “Vremenski stroj”, “Nevidljivi čovjek”), bio je osuđen njemački nacizam, pa dokumentarac srpsku književnost odlučno stavlja na stranu globalnog Dobra.

Iz tih davnih godina između dva svjetska rata datira i prekrasno napisan putopis “Black Lamb and Gray Falcon” (“Crno janje, sivi sokol”, 1941.- nije preveden na hrvatski!) Rebecce West koja je dala sliku južnih Slavena na 1.200 stranica, poslije studioznog šestotjednog boravka u Kraljevini Jugoslaviji 1937. godine.

Rebecca West bila je dugogodišnja ljubavnica već spomenutog H. G. Wellsa, prijateljica Allena Dullesa (utemeljitelja CIA-e), vozila je vlastiti Rollce Royce 1940. i pisala je na neodoljivom engleskom – iako nije imala nikakvo formalno obrazovanje! Njena knjiga – koja je bizaran hvalospjev srpstvu i pravoslavlju, te istovremeno krajnje negativan prikaz Hrvata i katoličanstva – početkom Domovinskog rata (!) bila je glavni priručnik površnim europskim i američkim političarima o tome što je u svojoj suštini Jugoslavija i tko ju ruši! Ponekad su stvari za koje mislimo da pripadaju davnoj prošlosti i dalje tu, s nama. Godine 2008. u Beogradu je objavljeno drugo izdanje te “mnogo lepe i poučne knjige”!
Slobodan Prosperov Novak, predsjednik hrvatskog P.E.N-a od 1990. do 2000., napisao je odeblju knjigu “Slaveni u renesansi” (Matica hrvatska, Zagreb, 2009.) u kojoj, između brojnih tema, piše o nečem što ne postoji – a to je srpski udio u zapadnoeuropskoj renesansi.

„U Srbiji se predhumanistički proces, srodan onom na tlu Grčke, nije mogao dogoditi najviše zbog slavenskog etničkog pripadništva koje je onemogućilo domaćim intelektualcima da, kad iz Srbije pred Turcima pobjegnu na zapad, budu helenski jezični resurs prvim talijanskim humanistima. Bilo je to nemoguće zato jer srpskih intelektualaca, koji bi pred Turcima izbjegli na zapad, osim u slučaju janjičara književnika Mihailovića ili nekoliko sasvim izoliranih primjera na Korvinovom budimskom dvoru ili još kasnije u Transilvaniji za vrijeme Ivana Zapolje, nije niti bilo.“ (str. 240)
„U vrijeme vladavine Đurđa Brankovića, ali i još ranije pod Stefanom Lazarevićem, u srpskim se gradovima razvijala književnost koja je već u značajnoj mjeri bila oslobođena bizantske teokratičnosti i mističnosti. Ipak, ta je književnost još uvijek desetljećima bila udaljena od humanističke poetike koja se u to vrijeme širila Europom.“ (str. 249)

S. P. Novak organizirao je 59. kongres P.E.N-a u Dubrovniku 1993. godine. Kad to znamo moramo malo pojasniti što je zapravo P.E.N. Tu bizarnu udrugu utemeljila je C. A. Dawson Scott (tko?!) s ciljem da širi bratstvo i razumijevanje među intelektualnim kovačima ratova – što su književnici u svojoj suštini. Ozbiljni pisci uvijek su bili sumnjičavi prema angažmanima tipa svi će ljudi biti braća, jer to pomalo podsjeća na izbore za Miss na kojem slatkaste udavače objašnjavaju da će se boriti za mir u svijetu. Ne iznenađuje da na legendarni Kongres PEN-a u Dubrovniku 1933. nisu došli Benedetto Croce, Romain Rolland, Paul Valery, Thomas Mann, Heinrich Mann, Maksim Gorki… Mudar čovjek kloni se nekih klubova, iako je na listi članova.

Kako je Srbija zemlja bez ozbiljnijih kulturnih temelja, tako to nastoji prikriti na različite načine. Između ostalog “vekovni srpski grad Dubrovnik” dobio je i veliku naučnu i književno-istorijsku sintezu “Istorija dubrovačke književnosti” (Matica srpska, Beograd, 2014.) profesora Filološkog fakulteta u Beogradu dr Zlate Bojović. Plod višedecenijskog istraživanja, u blizini profesora Dragoljuba Pavlovića i Miroslava Pantića, gđa Bojović daje svestrani i pouzdani pregled velike književne kulture starog Dubrovnika – u epohama humanizma, renesanse, baroka i prosvetiteljstva. Obrađeni su svi žanrovi, pogotovo poezija i drama, koje cvetaju na Mediteranu od 15. do 18. veka. Duh ovog grada na jadranskoj obali bio je evropski duh.” (?!?)

Ako znamo da se turski Beograd stoljećima nazivao “Dar-al-jihad” (“Vrata Svetog rata”!), da je ta blatnjava mahala s 15.000 stanovnika sredinom XIX. stoljeća imala 14 džamija, jasno nam je da Srbije nije ni mogla imati europsku renesansu, ni barok.

Ali zato se u Beogradu uredno izdaje “Rečnik SANU: Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika. Ovo je najveći opisni rečnik savremenog srpskog (!) jezika – u njemu je za sada obrađeno više od 200 hiljada reči iz književnog i narodnog jezika. Poslednja obrađena reč je glagol očarati. Izdavač “Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika” je Institut za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti. Do sada je objavljeno 18 tomova ovog rečnika: prva knjiga objavljena je 1959. godine, a osamnaesta 2010. godine. Pretpostavlja se da će Rečnik SANU kada bude bio završen imati oko 30 tomova i oko pola miliona reči. Rečnici koji imaju više od deset tomova u srpskoj leksikografiji nazivaju se tezaurusi.”
Ko nas bre zavadi?!

I.K./hrsvijet.hr

Odgovori

Skip to content