ZAŠTO JE TUĐMAN PAO U NEMILOST ŽIDOVSKOG LOBIJA?
Tuđman je pao u nemilost židovskog, a time i svih drugih važnih lobija kad je napola u šali izrekao da mu “fala Bogu” žena nije ni Srpkinja ni Židovka, dok je Mesić stekao veliku naklonost istih lobija kad je izjavio da mu žena “fala Bogu” nije Hrvatica.
Odbor za ljudska prava Europarlamenta ovih dana je odlučio izbaciti iz komisijinog prijedloga mogućnost da se teret dokazivanja prebaci na obranu. Naglašeno je da se na temelju presumpcije nevinosti nikome neće moći predbaciti krivnja prije pravomoćne presude. O tome govori i čl. 28. Ustava RH. Jednostavnije: ne dokazuje se nevinost, nego se isključivo dokazuje krivnja. Sjetite se briljantnog pravnika Stipe Mesića koji je slao stručne poruke Vladimiru Zagorcu neka se vrati u RH te neka na sudu dokaže svoju nevinost. Dobro, dok je Stipe studirao pravo, još nije bilo afere “Index“… Intenciju Odbora za ljudska prava, da se na temelju tzv. presumpcije nevinosti nikome ne može predbacivati krivnju prije pravomoćne presude, prva je shvatila i podržala Ivanka Toma u Večernjaku. Ivanka se dugo druži i zato kuži pravo. Ogorčena je slučajem Glavaš i sva je u čudu zašto se suci ponekad zapitaju kako se osjećaju Glavaševe žrtve. Kaže premudra Toma: “A suština je u tome da je Glavaš osuđen za strašne ratne zločine u kojima su žrtve bili civili“. Ivanka se istesala kao novinarka u Jutarnjem pa se i dan-danas kod nje osjeća utjecaj lijevih senatora progresivnog novinarstva Davora Butkovića, Jelene Lovrić, Mladena Pleše i drugih boraca protiv deset godina mraka te stvaranja države Hrvatske.
Ajmo polako da Ivanka shvati: Glavaš je prvostupanjskom presudom osuđen na deset godina zatvora. Vrhovni sud Hrvatske je tu presudu za ratni zločin potvrdio, ali je djelomično usvojio Glavaševu žalbu na visinu kazne. Smanjio je kaznu s deset godina na osam godina zatvora. Rješavajući Glavaševu ustavnu tužbu, Ustavni je sud ukinuo drugostupanjsku odluku Vrhovnoga suda tako da danas postoji samo prvostupanjska presuda Županijskoga suda u Zagrebu. Ona od deset godina. A o tome i govori odluka Odbora za ljudska prava Europarlamenta. Dok nema pravomoćne presude, ne može se nikome predbacivati kazneno djelo. Ivanka misli da može. Pa ta će presuda i tako jednoga dana postati pravomoćna, a Glavaš je osuđen za strašne ratne zločine. Bez pravomoćne presude!!! Ivanka očio ne “šmeka“ Ustavni sud. Čudi se kako se sud upustio odlučivati o pitanjima koja nisu u nadležnosti Ustavnoga suda. To je, misli ona, ”preispitivanje dokaznog postupka i utvrđivanje činjenica u sudskom postupku.“ A što je sa “jednakošću oružja“ o kojem Ustavni sud itekako mora odlučivati, a što je vezano uz utvrđivanje pravno relevantnih činjenica. No, Ivanka je u nečemu u pravu. To je “hrvatski pravni specifikum”. Da Ustavni sud nije tako munjevito reagirao i nakon 4,5 godine ukinuo drugostupanjsku presudu Vrhovnoga suda, Glavaš bi 18. ožujka o.g., bio na uvjetnoj slobodi. Ne bi morao štrajkati glađu, a Toma bi ga “lege artis” tj.po pravilima struke mogla prozivati za “strašne ratne zločine“. Stoga se ne veselite unaprijed ako vam “upali“ žalba ili tužba na višim sudskim instancama. Iz Lex Glavaš je vidljivo da vas uspjeh može odvesti ravno u Remetinec.
U načelu je Gradska uprava spremna jedan zagrebački trg nazvati Trgom žrtava komunizma, ali je skoro nemoguće pronaći tako ogroman prostor.
Naravno da nam nije potreban obvezni vojni rok. Jedva smo raspustili “ustašoidne“ Tuđmanove gardijske brigade, a sad bi Kolinda našu mladež opet u vojsku. Zašto? Ako nas, ne-daj-Bože napadne Vatikan, tu je NATO. Dobro kaže Boris Vlašić u Jutarnjem: “Vojni rok je uvijek gubitak vremena.“ Uvođenje vojnog roka, zna Boris, koštalo bi nas oko 500 milijuna kuna. Zna se da na kulturu dajemo godišnje oko 900 milijuna, a za šport oko 80 milijuna. Športaši nas samo sramote, a kultura promovira u svijetu. Kakve sjajne uspjehe, koji su nam osvjetlali obraz po svijetu, su postigli recimo Ante Tomić u Češkoj i Oli Frljić u Poljskoj. Oli je nedavno u Austriji imao krasnu predstavu koju su zavidni Austrijanci proglasili pornografijom. Zato procjenjujem da je onih Borisovih 500 milja bolje dati za kulturu. Ako dođe do iznenadne frke tu su Frljić, Dežulović, Mile Kekin, Ante Tomić, Jergović i gledatelji Žikine dinastije. Čak ni Adrea Zlatar ne bi morala “pogriješiti“ s osnivanjem bankomata u kulturnom ministarstvu. Međutim, bacati lovu na vojsku, uz ovako miroljubljive susjede, notorna je glupost. Ne tako davno OESS nas je upozorio na “prespori povratak Srba…“ Valjda u odnosu na brzinu kojom su pobjegli! Kad su nedavno Rusi i Srbi imali vojne vježbe uz samu hrvatsku granicu nitko se nije uzbuđivao. Rade ih je navodno htio sve pozvati na Brijune da vide njegovu obiteljsku dramu. Ali se je odustalo zbog bojazni da ih više ne bi pustili natrag. Pa bi svi nazivi u Istri morali biti višejezični, na talijanskom, srpskom, ruskom, a negdje i na hrvatskom jeziku.
Onda se komšijama dogodio vojvoda Voja Šešelj. Uz miroljubiv i diplomatski riječnik, Voja bi tu i tamo zapalio pokoju hrvatsku zastavu. Više kao umjetnički performans. Bez zle namjere. Pa hrvatska zastava i služi kao inspiracija. Recimo u Rijeci. Vojvoda, mudar i vispren, dobro je pazio da ne zapali američku zastavu. Ameri su prijatelji. Ono bombardovanje NATO-a je izuzetan ekces koji je već zaboravljen. USA-zastavu zapalili su svojevremeno Nemanja Šarović i Ratibor Trivunac pa su završili trenutno u apsani. A Vojo se zadovoljan i ponosan vratio kući. Stoga slučaj Šešelj pokazuje da u Srbiji imamo miroljubivog i lojalnog susjeda. Još da im izručimo ustašu Gotovinu da mu sude zbog genocida, odmah bi nam poklonili još jedan reprint predratnog Zenita kojeg će Vesni da donese lično ministar rada Vulin. Stoga zaboravite obvezni vojni rok. Nema veze ako i postoje indicije da bi nas komšije mogle ROKNUTI jednom u budućnosti.
Za vrijeme nedavne inaguracije Predsjednice Kolinde i dolaska premijera Vučića došlo je incidenta jer neprijatelji i prijatelji nikada ne miruju. Tako je Aleksandar Vučić sretno preživio atentat cvijećem kojim su ga srbofili i jugonostalgičari zasuli te skoro ugušili pa je, uz toliko cvijeća, skoro trebala i pokoja svijeća. Dokaz da se i poljubcem može ugušiti voljenog!
Slučaj Gorana Radmana očiti je dokaz da za lustraciju nikada nije kasno. Neki dan mi je u ured opet došla Karolina Vidović Krišto. Novinarka koja je unutar kuće gmailom upozorila na protuustavnost Etičkoga kodeksa HRT-a. Zbog toga je majka četvero djece dobila izvanredni otkaz i našla se na ulici. Sad mi je donijela Radmanovu tužbu kojom zahtjeva isplatu 30 000 kuna jer ga je uvrijedila kad je napisala da je u sukobu s demokratskim standardima jer je u vrijeme komunizma bio direktor ondašnje TV-Zagreb. Radman je nedavno imao spor s hratskim publicistom i esejistom Markom Franciškovićem. Taj je spor, na opće iznenađenje, dobio. Gospođa Vidivić-Krišto upozorila me je da je i njezin predmet dobila ista sudkinja koja je u sporu s Franciškovićem presudila u korist Radmana. Radmanov odvjetnik je bivši sudac Općinskog građanskog suda pred kojim se vodi postupak. Pokušao sam uvjeriti svoju klijenticu da se radi o čistom slučaju!!! Suci se određuju kompjuterski, po abecednom redu te skoro ne postoji mogućnosta da isti sudac opet dobije parnicu druga Radmana u tako kratkom vremenskom intervalu. “Ipak se upravo to sad dogodilo” uporno je tvrdila Karolina. “Dobro, recite kako vaša djeca, suprug, što kažete na sučaj Elizabete i Hloverke?” pokušao sam promijeniti temu. Vidovićka me šutke fiksira. Tipično za osobu koja svagdje oko sebe vidi teoriju zavjere. Eto, da je drug Radman na vrijeme lustriran, ne bi jedna sutkinja u relativno kratkom roku slučajno dobila njegova dva predmeta. Možda je ovo ipak početak hrvatske lustracije. Lustracije od koje se komunjarama, udbašima, KOS-ovcima od stresa diže kosa na glavi. Ovih dana Makedoniju trese slučaj urednice jednog tjednika koja je službeno lustrirana jer je otkriveno da je navodno godinama surađivala sa tajnim službama. Ali Bože, gdje smo mi po demokratskim diskursima od tamo neke Makedonije, Poljske, Češke, Slovačke, Latvije, Litve i Njemačke. Naravno sve te zemlje nisu imale Gorana Radmana koji drakonski partijski kažnjava svoje suradnike za izjave, a za programske propuste ne mari. Radmana, koji mrtav hladan, Europskoj federaciji novinara piše kako “novinari HRT-a mogu istupati bez prethodne dozvole nadređenih“. Nije Radman tako rigidan kako bi se to moglo zaključiti po otkazima novinarkama po sistemu “nevine bez zaštite“. Dražen Rajković, bivši zamjenik glavnog urednika Globusa, vrsni ekonomist, iznio je nedavno zanimljiv podatak. Dražen tvrdi da je po njegovim izračunima Radman oštetio HRT za milijardu i sto milijuna kuna. Opa! Zanima me hoće li ista sutkinja dobiti i ovaj predmet ako ipak jednom stigne do suda. Ili možda i neće biti nikakve reakcije Državnog odvjetništva?
Tuđman je pao u nemilost židovskog, a time i svih drugih važnih lobija kad je napola u šali izrekao da mu “fala Bogu” žena nije ni Srpkinja ni Židovka, dok je Mesić stekao veliku naklonost istih lobija kad je izjavio da mu žena “fala Bogu” nije Hrvatica.
Pred nekoliko tjedana jedna moja neakademska definicija ćelavosti izazvala je pravu lavinu negativnih komentara. U stilu – što se ti javljaš. Pogledaj si glavu. Ista guzica i sl., komentari mojih dragih “žikista“. Prihvaćam da ogorčeni “žikisti“ nisu ni čuli za autoironiju. Da nisu čitali što i kako autoironizira Vladimir Nabukov, Mark Twain, Kurt Vonnegut, David Sedaris, John Grisham i dr. Ali ne prihvaćam rezolutne zahtjeve nekih od njih da im izvolim objasniti što sam mislio. Neka se sami malo potrude. Za utjehu, ja ću još jednom ponoviti: mislio sam točno ono što sam i napisao. A je li to autoironija ? Recimo da jest! Možda neuspjela!
Autor: Zvonimir Hodak/dnevno.hr
