BISKUP BOGOVIĆ: Predsjednički izbori daju naslutiti bolja vremena (intervju)
Biskup Bogović: Predsjednički izbori daju nam naslutiti kako hrvatsko društvo od kaosa kreće prema uređenijem sustavu
Prenosimo razgovor s gospićko–senjskim biskupom, mons. Milom Bogovićem, koji je povodom 15. obljetnice ustanovljenja Gospićko-senjske biskupije (25. svibnja 2000. – 25. svibnja 2015.), objavljen na portalu Hrsvijet.net.
HRsvijet: Oče biskupe, slavimo 15. godišnjicu od kada je sveti papa Ivan Pavao II, 25. svibnja 2000. uspostavio Gospićko – senjsku biskupiju, a Vas imenovao prvim biskupom. Možete li nam ukratko opisati događaje koji su prethodili uspostavi nove biskupije?
Biskup Bogović: Na području koje danas zaprema Gospićko-senjska biskupija u srednjem vijeku bilo je više biskupskih sjedišta. Najstarije je ono u Senju, gdje je bila biskupija već u 5. stoljeću, zatim u Krbavi (Udbini), Modrušu i Otočcu. Uz to valja istaknuti da je područje od Perušića na jug bilo u to vrijeme u Ninskoj, a lapački kraj u Kninskoj biskupiji. Sve je to pometeno, osim Senja, u vrijeme turske najezde. Oslobođenjem tih krajeva od Turaka planiralo se obnoviti neko od spomenutih sjedišta s ove strane Velebita, ili osnovati neko novo, ali su se svi pokušaji izjalovili. Bolji uvjeti su nastali osnivanjem samostalne Hrvatske. I crkvene i svjetovne vlasti i ustanove radile su na tome te je tako 2000. godine uspostavljena nova biskupija sa sjedištem u Gospiću. Dakako da je trebalo i za to odraditi ogroman posao, no bilo je ramena koji su taj teret ponijeli. Svakako je jedno od tih ramena i ovo moje.
HRsvijet: Koliki je značaj imala uspostava biskupije za Liku i Senj?
Biskup Bogović: Nije bilo ni za jednu biskupiju takav konsenzus među Hrvatima kao što je bio za osnivanje ove biskupije. Lika sa cijelim područjem današnje Gospićko-senjske biskupije središnje je područje Hrvatske, a na širokom prostoru između Zagreba i Zadra, Rijeke i Banjaluke nije postojalo biskupsko sjedište. Sve je to postalo još jasnije kada je 1969. biskup iz Senja prešao u Rijeku, odnosno kada je uspostavljena Riječko-senjska nadbiskupija. Da se to nije dogodilo, ne bi bila toliko očita potreba biskupije „iza Velebita“. Tako da je taj nepovoljan korak preseljenja biskupije iz Senja pomogao da poraste svijest o potrebi osnivanja biskupskog sjedišta u Lici, na prostoru koje je jednako udaljeno i od Vukovara i od Dubrovnika. Povijesni razvoj više je pogodovao rješenju da se uspostavi novo biskupsko središte, nego da se obnovi neko od prijašnjih kao što su Senj, Udbina, Modruš ili Otočac.
HRsvijet: Jednom ste rekli da je nova biskupija trebala imati trojaki značaj: da biskup konačno prijeđe Velebit na ličku stranu, da se Lika duhovno obnovi i da biskupija bude pokretač nove demografske obnove. Je li se to ostvarilo?
Biskup Bogović: Ciljevi su dobro postavljeni, ali njihovo ispunjenje nije se ni moglo očekivati tako brzo, odnosno nije se ni mislilo da je to zadatak isključivo nove biskupije. Biskupija je svakako na tom području već do sada mnogo učinila, ali daleko od toga da bismo bili zadovoljni učinjenim, odnosno da bismo mogli reći da su postavljeni zadaci ispunjeni. Biskupija je doista prešla Velebit, radi se na duhovnoj obnovi, ali za demografsku obnovu potrebno je uključiti državne institucije. One međutim previše rade stranački, a ne državnički. Valjda i ta škola ima rok trajanja, da će Hrvati već jednom naučiti živjeti u svojoj državi i znati kako se ona pametno „drži“.
HRsvijet: Kakvo je danas stanje u biskupiji? Znamo da je stanovništvo sve starije, mladi se iseljavaju, reflektira li se to i na duhovna zvanja u biskupiji?
Biskup Bogović: Naša biskupija je jedna od najprostranijih hrvatskih biskupija, ali cijela biskupija ima stanovnika nešto više od grada Karlovca. Područje nije ni tako siromašno ni bez mogućnosti razvoja. Tu su ravnice, šume, rijeke, jezera; tu su Velebit i Plitvička jezera. Mudrom gospodarskom politikom područje može procvasti u gospodarskom smislu, a onda su postavljeni zdravi temelji i za demografsku obnovu. Daleko od toga da bih mislio kako su materijalni uvjeti jedini pokretači demografske obnove. Ne treba smetnuti s uma da su i danas siromašni krajevi vitalniji i žilaviji od onih u blagostanju, ali smo nažalost i mi Hrvati postali mekušci koji ne mogu rasti bez dobre materijalne „dohrane“. I u tome postajemo sve više dio Europe koja sve više djeluje kao neka ugledna stara dama koja ne može živjeti bez infuzije, bez dotoka svježe krvi iz mlađih i mlađahnijih naroda. Što se tiče Like, to je područje sada zapostavljeno i zapušteno. Nimalo nije neka utjeha što takvu sudbinu dijele i mnoga druga područja u Hrvatskoj. Ne treba ni govoriti da se sve to reflektira i na duhovna zvanja.
U crkvenom smislu na tom području imamo 86 župa u šest dekanata (Gospić, Senj, Otočac, Ogulin, Slunj i Udbina). Udbinski dekanat obnovljen je 2012. Naime, područje toga dekanata u Drugom svjetskom ratu gotovo je ispražnjeno od katolika. Sada je broj katolika ondje porastao dolaskom prognanih Hrvata iz Bosne. Tim dolaskom bosanskih katolika obnovljene su župe u Plaškom, Korenici, Udbini, Boričevcu (Lapcu) i Gračacu. Nisu ondje župe bile formalno dokinute, ali sada su oživjele i kao zajednica vjernika.
HRsvijet: Napunili ste životnu dob koja od Vas zahtjeva odreknuće od operativne službe. Svetom Ocu ste pisali da Vas umirovi. Nakon Vas, kakav biskup treba ovoj mladoj biskupiji?
Biskup Bogović: Treba dobar biskup. To vrijedi za svako područje i za svako vrijeme. To znači da novi biskup treba biti svjestan što traži biskupska služba i da voli narod koji predvodi – kao pravi pastir. Ja sam razradio povijesnu dimenziju biskupije, u moje vrijeme uspostavljene su ključne institucije za funkcioniranje biskupije pa će pod tim vidom mom nasljedniku biti lakše.
HRsvijet: Idejni ste začetnik Crkve hrvatskih mučenikana Udbini? Odakle ta ideja i zašto baš na Udbini?
Biskup Bogović: Ovaj kraj je zemljopisno središte prostora Hrvatske. Može se govoriti da je on i u prošlosti bio poveznica hrvatskog sjevera i hrvatskog juga. Nekako u polovici naše povijesti na ovom prostoru hrvatski narod je doživio tragediju na Krbavskom polju (1493.). Dimenzije te tragedije očituju se i u tome što na cijelom Krbavskom polju nismo našli nijedno slovo koje bi putnike podsjećalo na taj tragični događaj. Kada sam s povjesničarima i arheolozima pješačio po tom području, pitali smo se kada će doći vrijeme da možemo obilježiti nečim stradanje tih naših predaka, odnosno podignuti im spomenik. To je okvir unutar kojeg je rasla ideja Crkve hrvatskih mučenika. Ona u tom okviru raste i dalje jer cijeli projekt još nije dovršen.
HRsvijet: Kad smo kod mučenika, Crkva u Hrvata očekuje skoru kanonizaciju kardinala Stepinca. Kakav je danas njegov značaj i kako gledate na pokušaje da se Stepinca ponovno kompromitira lažnim optužbama?
Biskup Bogović: Jedan povjesničar je napisao da je u vrijeme Francuske revolucije na Crkvu nabacano toliko blata da se prekrivena njime na pojedinim mjestima nije mogla ni vidjeti. Ali kada su bujice tu naplavinu odnijele, pokazala se Crkva još veličanstvenijom. Tako nešto možemo reći i za Stepinca. On je prava veličina i svaki pokušaj kompromitacije samo će tu veličinu još više istaknuti. Kad sam djelovao u okviru zaklade „Pro oriente“ u Beču, vidio sam kako ta zaklada znade organizirati istinski znanstvene skupove. Jednom je sa srpske strane došao prijedlog da se znanstveno prikaže djelovanje Alojzija Stepinca. Neki naši članovi nisu to rado čuli, ali sam ih uvjerio da je upravo to važno za afirmaciju Stepinca, da se o njemu znanstveno i stručno progovori. Na koncu smo se svi složili da je to dobro. No, nakon toga se protivna strana pokolebala i povukla prijedlog. I od toga nije bilo ništa. Zato mi je drago čuti da je kardinal Bozanić potaknuo organiziranje znanstvenog simpozija na temu Stepinac i Srbi.
HRsvijet: Ovih dana, obilježili smo 70. obljetnicu bleiburške tragedije. Jednom prigodom i Vi ste komemorirali nevine žrtve na Bleiburškom polju, 2004 godine. Jesmo li nakon 70 godina kao društvo spremni reći da su tamo ubijani nevini ljudi?
Biskup Bogović: U govoru o „nevinim ljudima“ u Drugom svjetskom ratu opet je jedna zamka. U pravnom smislu nevin je onaj koji nije pravomoćno osuđen. Ti ljudi nisu imali nikakve presude, ni nepravomoćne ni pravomoćne, i u tom smislu njihova je nevinost neupitna. Tim više što su stradali nakon što je potpisan mir. Koliko su oni nevini u moralnom smislu, to samo Bog znade. Jasno je da žrtve na Bleiburškom polju i na Križnim putovima nisu stradale ni po pravnim ni po ikakvim moralnim načelima. Ondje su prekršeni i ljudski i Božji zakoni. Time ne želim reći da su se na drugim mjestima i od drugog političkog režima ti zakoni uvijek poštivali, ali kad govorimo o Bleiburgu i Križnim putovima, valja reći što su oni u sebi, bez obzira na neke druge situacije. U nas je o toj „nevinosti“ govor toliko besmislen da je jasno kako je po srijedi manipulacija. Ide se tako daleko da se antifašizam tipa Josipa Broza Tita smatra kao nešto nevino, a stav njegovih protivnika grješan. Vjerujem da će konačno i širi slojevi uvidjeti bezočnost te podvale. U tome je prednost naše situacije od prijašnjih. Negdje treba udariti grom da se očituje kako cijela instalacija nije dobro postavljena. Danas je toliko iracionalnih udara s „antifašističke“ strane da je lakše spoznati što je krivo nasađeno. U tome je prednost našega vremena. No, ne treba očekivati neki opći konsenzus. Ima i danas ljudi koji misle da se sunce okreće oko zemlje. Nije čudno da ima ljudi koji komunistički teror i represiju smatraju istinskom demokracijom. Ako su činjenice drukčije, to gore po činjenice – rekli bi oni. No, i ta laž ima kratke noge.
HRsvijet: Lijevo – liberalni mediji Vas, biskupe Ivasa, Župana, Jezerinca i Košića rado nazivaju desnim krilom katoličke crkve i jastrebovima. Osjećate li se Vi jastrebom ili desničarem i što je zapravo u pozadini toga?
Biskup Bogović: Nametnuto je mišljenje da onaj koji je desno taj je na krivoj strani. Desno znači loše. Ovaj se s nama ne slaže pa ćemo ga svrstati među desničare. Ako biti desničar znači biti vjeran svome Bogu i narodu, to mi je čast i oko toga se trudim. To mi se više sviđa nego biti bez veze i ne imati stav koji se javno očituje.
Zahvaljujem svim svojim kritičarima. Bez njih zacijelo ne bih napravio ni onoliko koliko sam uspio. Mene više nerviraju bezvezne pohvale nego bezvezne kritike. Kada negdje moram podnositi dulje vremena hvale, osjećam se poslije kao isprebijan. Najradije bih pobjegao dok se to ne završi. Druga je stvar kada se oda priznanje nekom mom projektu. Onda znam da ono oko čega sam se trudio ide naprijed. Vidim da se nisam uzalud trudio. Neprijatelj će ti pokazati na grešku koju činiš da te uvrijedi, ali ti je pomogao da uočiš što ne valja; prijatelj će šutjeti da te ne uvrijedi i vući ćeš kraj njega greške cijeli život.
HRsvijet: Već smo naglasili da ste povjesničar. Kakav je Vaš pogled na trenutačne podjele u hrvatskom društvu?
Biskup Bogović: Današnje hrvatsko društvo nije podijeljeno nego je razdijeljeno, ili bolje – kaotično. Snage koje će povući već su na sceni, ali još se nisu dobro „smjestile“. Ipak je i to bolje nego čista polarizacija nedefiniranih stajališta. Predsjednički izbori su dali naslutiti da se iz kaosa kreće prema kozmosu, uređenom sustavu. Loše bi bilo kad bismo to shvatili da smijemo zauzeti položaj promatrača kako se to odvija, odnosno kako to netko drugi odrađuje. Treba svatko na svom mjestu odraditi savjesno svoju ulogu. Uvjeren sam da tu Crkva neće zakazati.
HRsvijet: Što ili tko nas može ponovno ujediniti?
Biskup Bogović: Moje je uvjerenje da treba poći od vraćanja dostojanstva žrtvama. Zato sam krenuo s Crkvom hrvatskih mučenika. Kršćanstvo ujedinjuje pobjednička žrtva, žrtva za velike i svete ciljeve. Mi smo danas tako stranački podijeljeni da se i žrtve cijene prema tome kojem su narodu ili stran(c)i pripadale. Nije ni to toliko tragično koliko stav koji se Europom širi da patnja nema vrijednosti. Kad nastupi vrijeme patnje, možeš prekinuti život. Kada narod izgubi osjećaj za vrijednost žrtve i patnje, kada se okrene prema onome što je sada ugodno i lagodno, taj narod gubi kartu za budućnost. Žrtva i patnja postanu besmisleni, nema više budućnosti ni čovjeku ni narodu. Kršćani prvih stoljeća mogu nam ponuditi mnogo bolje (kršćanske) kriterije. Onda ćemo vidjeti da istinske žrtve (koje treba cijeniti) nisu samo u jednom narodu i jednoj politici (stranci). One su opća i trajna vrijednost. Zajednica je bila bogatija ako je imala više mučenika.
HRsvijet: Kakva je budućnost hrvatskog naroda i države?
Biskup Bogović: Svakako je hrvatski narod pokazao svoju žilavost kada je preživio sve agresije koje su išle za njegovo uništenje. Nadam se da ta otpornost i žilavost nisu potrošene. Veliki papa Ivan Pavao II. uočio je tu žilavost, kršćansku i humanu ukorijenjenost našeg naroda. Europska civilizacija je ostarjela, i na putu je prema umiranju kao i sve drugo ostarjelo. Mi se volimo hvaliti svojim europejstvom, ali ipak vjerujem da ćemo u tom umiranju Europe postati svjesni da sve ono što se u Europi prakticira i preporučuje ne vodi prema njezinu jačanju i da ćemo se početi učiti u distanciranju od nekih koraka Europe. Time bismo se uključili među one kojima pripada budućnost. Pritom želim istaknuti da se još uvijek od Europe može mnogo naučiti, samo treba shvatiti što je to.
HRsvijet: Kako zamišljate umirovljeničke dane? Poznavajući Vas, sumnjam da ćete baš mirovati?
Biskup Bogović: Mene je biskupska služba zatekla kad sam najintenzivnije radio na formuliranju većih cjelina mog povijesnog rada koje sam planirao „ukoričiti“ u posebne knjige. Taj posao je zaustavljen i sada ću ga nastaviti. Taj posao sam već započeo. Povodom svoje zlatne mise Lici sam podario ukoričene plodove svoga znanstvenog rada o tom području. I tako je nastala knjiga: Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti. Tu je i sustavna povijest Like, napose ona crkvena, ali su prikazane i pojedine teme koja nam pokazuju na suvremene zadatke. Tu je uspostava biskupije, Crkva hrvatskih mučenika, stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću i sl.
Već je pripremljena slična knjiga o Vinodolu. Vinodolom sam se bavio u vrijeme 700. obljetnice Vinodolskog zakona. Tada sam ga pročešljao od početka do naših dana.
Za Dan Grada Slunja vjerujem da će ugledati svjetlo knjiga: Slunjski kraj i njegova Crkva u prošlosti i sadašnjosti. Ja sam Slunjanin pa sam se osjećao dužnim dati svome kraju knjigu o Slunju.
Imam dakako još planova. Ne mislim se upuštati u neka nova istraživanja nego skupiti i staviti u korice ono čime sam se već bavio. Tu je pitanje glagoljice, biskupa, odnosa s pravoslavljem, Senj i dalje dokle se Bogu bude svidjelo. Ipak ne vjerujem da ću stići nadbiskupa Srakića koji je nedavno otišao u mirovinu i već objavio 13 debelih svezaka.
HRsvijet: Hvala Vam na ovom razgovoru. U ime redakcije HRsvijeta i naših vjernih čitatelja, želim Vam dobro zdravlje i da Vas prati Božji blagoslov po zagovoru Vašeg nebeskog zaštitnika, sv. Mihovila.
Biskup Bogović: Vama, cijeloj redakciji i svim čitateljima udjeljujem Božji blagoslov s ohrabrenjem da se borite za istinu i pravdu.
Razgovor uredio i vodio: Tomislav Stipić
Izvor: hrsvijet.net
