Debilna ravnodušnost na rehabilitaciju Draže Mihailovića
Ne postoji granica „novom” velikosrpskom orgijanju sada kada je „neumrli čiča” rehabilitiran – pretprošli tjedan (14.05. 2015.) uz delirijum oduševljenja u dvorani i pljesak nazočnih predvođenih Šešeljom, Viši sud u Beogradu donio je odluku o rehabilitaciji vođe četničkog pokreta i ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, Dragoljuba Draže Mihailovića. Rehabilitacijom Draže Mihailovića Srbija je neizravno rehabilitirala i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH iz devedesetih godina prošlog stoljeća, koja je vođena na platformi četničke ideologije iz 2. svjetskog rata.
Time je poslala jasnu poruku svojim susjedima, u prvom redu Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, kako ne odustaje od pretenzija na njihov teritorij. Hrvatska, kojoj je velikosrpski projekt preko četničkog pokreta nanio golemu štetu u dva posljednja rata i prema kojoj je Srbija u prošlom stoljeću imala najviše pretenzija, trebala bi biti ozbiljno zabrinuta takvim potezom svog najopasnijeg susjeda.
Opće uvjerenje kako je raspadom bivše Jugoslavije i porazom Miloševićeve velikosrpske agresije u Domoviskom ratu ideja širenja Srbije na susjedne zemlje zauvijek uništena u svijesti srpskog naroda, sada se pokazalo samo kao naivna, uzaludna želja. Izgleda da je velikosrpstvo, isto kao i jugoslavenstvo – mentalna bolest za koju nema lijeka.
Noćna mora bolesne velikosrpske stvarnosti još je dakle jednom neugodno zapljusnula Hrvatsku u lice i prema njoj projicirala prijeteće sjene iz mučne jugobalkanske prošlosti. Rehabilitacija četničkog vođe i ratnog zločinca iz 2. svjetskog rata čija je vojska počinila grozne masovne zločine u Hrvatskoj i BiH nedvojbeno će otvoriti vrata ‘novoj’ političkoj dinamici u ‘Regionu’. Prvenstveno revanšizmu i sada ‘legitimnom’ zahtjevu ojačalih pročetničkih krugova iz Srbije za povratkom’od ustaša okupirane’tkz. Krajine.
Presuda Višeg suda u Beogradu dodatni je motiv i novo pogonsko gorivo četničkom vojvodi Šešelju i njegovim sljedbenicima da s još većim iracionalnim ludilom traže upravo to. Ako se zna da je drugi četnički vojvoda, trenutni predsjednik Srbije, Tomislav Nikolić, u intervju njemačkom tjedniku priznao kako, unatoč porazu u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, nikada nije odustao od granične crte Virovitica, Karlovac, Karlobag, to bi u jednom zgodnom budućem trenutku, moglo dovesti do ponavljanja već viđenog scenarija. Iako je zbog svog trenutnog položaja i višeg cilja ‘regionalnog povezivanja’ te ulaska u EU Nikolić nešto ublažio retoriku, očito kako su u ćudi jednog i drugog četničkog vojvode Knin i Vukovar bili i ostali Srbija.
Zvijeri
Najstariji ljudi koji su iskusili strahote Drugog svijetskog rata, poglavito u onim dijelovima Hrvatske koji su bili najviše izloženi udarima i teroru četničkih hordi, ostavili su potresna svjedočanstva o njihovoj nezamislivoj brutalnosti. Kao djeca koja su odrasla u bivšoj Jugoslaviji i obrazovala se u bivšem jugokomunističkom sustavu naslušali smo se, te u partizanskim filmovima i TV serijama nagledali, mnoštva krajnje okrutnih i duboko dirljivih scena o zločinima ‘okupatora i njihovih sluga ustaša i četnika’.
Meni je iz tog jugokomunističkog repertoara duboko ostala urezana u sjećanjejedne fotografije koju sam za vrijeme služenja vojnog roka početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća vidio na izložbi povodom nečega, u tadašnjem Domu JNA u Šibeniku. Na toj fotografiji bio je prikazan neki nesretnik kojem su četnici proturili glavu između jednog rašljastog drveta i dok ga jedno bradato čudovište drži za kosu da ne može izvaditi glavu iz rašalja, druga dvojica, s onom dugom pilom s rukohvatom na svakom kraju, pile mu vrat. Ispod fotografije je pisalo: ‘Četnici na djelu u Hercegovini’.
Kada se takvim fotografijama i pričama ljudi čiji su članovi obitelji u Drugom svijetskom ratu bili žrtve četničkog pokolja dodaju scene zvjerskog iživljavanja nad stanovnicima razorenog Vukovara i masakra nad ranjenicima iz vukovarske bolnice, dobije se jasna slika kakvu vrstu ljudi i ideologijeje Viši sud u Beogradu nedavno rehabilitirao. I što srbijansko društvo ponovo želi.
Hrvati, kao mali narod kojem je velikosrpstvo i četništvo, zaogrnuto u plašt jugoslavenstva, već nanijelo puno dubokih i razarajućih rana nikada ne smiju prestati biti oprezni iotvoreno davati do znanja svima,da tako nešto, zamotano u bilo kakav ‘novi'(regionalni ili EU) plašt, u Hrvatskoj više neće proći. Svima mora biti kristalno jasno da je bolesna velikosrpsko-četnička želja širenja na hrvatski teritorij i stoljetna opsjednutost Srba idejom izlaska Srbije na Jadransko more, bila i ostala temeljni uzrok svih dosadašnjih hrvatsko-srpskih sporova, sukoba, mržnje i ratova.
Da nije bilo brutalnog velikosrpskog terora i srbizacije Hrvatske u tamnici prve i druge Jugoslavije nikada ne bi bilo ni ustaša ni Jasenovca ni Bleiburga ni Vukovara ni Oluje ni hrvatsko-srpske mržnje. Pa prema tome ni nebrojnih žrtava na jednoj i drugoj strani.
To je još prije 84 godine i te kako bilo jasno velikim umovima Albertu Einsteinu i Heinrichu Mannu, koji su zgroženi krvavim terorom velikosrpskog režima nad hrvatskim narodom, skupa s brojnim drugim svjetskim intelektualcima, u peticiji objavljenoj u New York Timesu od 6. svibnja, 1931. godine, između ostalog napisali : ‘Činjenica je da se nehumana okrutnost koja se primjenjuje nad Hrvatima stalno pojačava. Likvidacije kao političko oružje ne smije biti tolerirano i od srbijanskih političkih ubojica ne smiju se praviti nacionalni heroji….’.
Takav potresan apel, nakon što su velikosrbi, preko Puniše Račića, ustrijelili mirotvorca Stjepana Radića i nekoliko drugih hrvatskih zastupnika kao pse na podu beogradske skupštine,pa nedugo nakon toga na ulici toljagama brutalno zatukli i čuvenog hrvatskog intelektualca Milana Šufflaya,jasno je naznačio tko je krvnik, a tko žrtva. I što će se na kraju iz toga izroditi.
Debilna ravnodušnost
To na žalost ni danas nije (ili se prave da nije) jasno mnogim velikosrpskom i jugotitoističkom promidžbom ispranim mozgovima u Hrvatskoj. Čovjek ostane zaista neugodno iznenađen kada vidis kakvom su debilnom ravnodušnošću (umjesto da budu s razlogom alarmirani) ovi današnji hrvatski političari i mediji popratili rehabilitaciju Draže Mihailovića u Srbiji. Iako to dramatično povećava opasnost od razbuktavanja ‘bivših’ velikosrpskih apetita prema Hrvatskoj i mogućih novih sukoba oko “spornih teritorija”. Srbija osokoljena tako revidiranom povješću uđe u EU.
Možete li zamisliti s kakvom bi političko-medijskom grmljavinom u Srbiji danas bila dočekana rehabilitacija ustaškog krilnika Jure Francetića? Iz razloga što je recimo sa svojim legijama uspio zaustaviti genocidni pokolj i etničko čišćenje muslimanskog stanovništva iz Istočne Bosne, koje su četnici počeli masovno provoditi početkom 2. svjetskog rata. I kakav bi bijes i izljeve zgražanja to izazvalo kod Milorada Pupovca, (veliko)srpskog etnobiznismenai spin-doktora iz Hrvatske, koji se specijalizirao da od hrvatskih Srba pravi vječite žrtve a od hrvatskog naroda i branitelja vječite fašiste i zločince. Vidite, taj ponosni ‘antifašista’ se recimo ovih dana uopće nije uzbudio niti osudio rehabilitaciju vođe četničkog pokreta Draže Mihailovića. Već je samo onako usput, mlako izjavio ‘da nema razumijevanja za nju’. Ali zato ima puno razumijevanja i elana za stalno ocrnjivanje fašizmom Hrvata. Koji ga kao ‘hrvatskog’ političara svojim novcem hrane i preko plaćanja poreza, sponzoriraju njegovu Samostalnu srpsku demokratsku stranku. Kao i njegove stranačke novine u kojima gorljivo pljuje po svemu što u Hrvatskoj domoljubivo diše.
Iako za ‘ugroženog Srbina’ zauzima nevjerojatno visoku poziciju predsjednika Vanjskopolitičkog Odbora Hrvatskog Sabora, on još uvijek ne sudjeluje na proslavama Oluje. Ali se koristi svim mogućim političkim lukavstvom i vezama da bi se u Hrvatskoj ponovo uspostavilo stanje kakvo je bilo prije ‘Oluje’. Zanimljivo kako na internetskim stranicama svoje stranke (www.sdss.hr) on uopće ne predočava hrvatskim Srbima činjenice i posljedice velikosrpske pobune u Hrvatskoj. Niti zagovara drugačiji, blizak odnos i suživot s hrvatskim narodom i državom u kojoj žive. Nego i dalje, uz ‘bivši’ politički moto – Srbija i Srbi iznad svega, kao da se ništa nije dogodilo, promovira svesrpstvo i isti, kao u vrijeme bivše Jugoslavije, odvojeni i privilegirani status građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj.
Pupovčeva geografija
Još je zanimljivije kako na internetskim stranicama Pupovčeve stranke,koje inače vrlo precizno odražavaju njegov politički profil i namjere, možete pronaći vrlo poučne bisere iz džepnog priručnika velikosrpske promidžbe. Tako na primjer možete saznati kako je u organizaciji Glavnog odbora njegove stranke poslana pomoć ‘bogosloviji Tri Jerarha u manstiru Krka, duhovnom središtu – Srpske Dalmacije'(!). Ili recimo da je Vukovar- ‘sremski grad’, a Kordun i Banija (Banovina) ‘dve međusobno povezane –krajiške regije’…
Ima li dakle neke razlike između Pupovčeve geografije i politike u Zagrebu, od one četničkih vojvoda Šeselja i Nikolića u Beogradu? Osim naravno, što njegova ima malo uglađeniji, ‘europski’ štih. Vidite kako i koliko se Pupovac (u pauzi između pisanja pisama međunarodnim organizacijama u kojima stalno upozorava na ‘ponovo buđenje fašizma u Hrvatskoj’) zalaže za izgradnju ‘tolerancije i mirnog suživota’ u Hrvatskoj. I ne dao Bog da mu netko u Hrvatskoj, a posebice ne neki hrvatski političar, javno dovede u pitanje takvu vrstu ‘bivše’ promocije’tolerancije i mirnog suživota’. Odmah bi, kao smrtno uvrijeđeni i ‘ugroženi Srbin’, žurno aralmirao sve EU i međunarodne organizacije kako je u Hrvatskoj došlo do ‘nepodnošljive eskalacije mržnje prema Srbima’. Očito se Pupovac ne miri s raspadom Jugoslavije i gubitkom privelegiranog položaja u Hrvatskoj. Kojeg usput rečeno,on i srpska zajednica i dalje neopravdano uživaju.
Pogrešno je naime inzistirati da neka društvena skupina ili manjina ima posebna ili veća prava zbog njihove rasne ili nacionalne pripadnosti. Prošlost nam je jasno pokazala kuda to vodi. Takve vrste apartheida danas nema ni u jednoj civiliziranoj i demokratski uređenoj zemlji na svijetu. Samo u Hrvatskoj. No, Pupovac koji svako malo trči na punjenje baterija u Beograd, upravo na tome inzistira. I to mu nekim čudom u Hrvatskoj još uvijek uspijeva. On jednostavno ne želi da se hrvatski Srbi integriraju u hrvatsko društvo i tretira ih se kao sve druge građane. Već kao zasebnu zajednicu koju se uvijek mora pitati u vezi sa svime što se u Hrvatskoj događa.
Zbog čega mu se, isto kao u vrijeme bivše Jugoslavije, i današnji političari na vlasti u Hrvatskoj klanjaju i pužu pred njim. Iako su izabrani da predstavljaju hrvatsku državu i narod u cijelini, oni još uvijek smatraju kako se moraju konzultirati s Pupovcem i drugim čelnicima hrvatskih Srba i dobiti njihovo dopuštenje za svoje političke poteze. Zbog čega još uvijek često mijenjaju ili donose zakone u skladu s njihovim željama.
Svi mi znamo da je hrvatska članica NATO saveza i da njene granice više nije moguće mijenjati tenkovima ni njena područja okupirati vojnom silom. Ali isto tako znamo da je danas za tako nešto dovoljno ciljano područje demografski i gospodarski kontrolirati. To izgleda od svih hrvatskih političara najbolje zna moćna, siva eminencija ‘hrvatske’ politike iza kulisa, vrlo aktivni lider hrvatski Srba dr. Milorad Pupovac. Koji je u interviju za beogradski B-92 već prije više od 5 godina izjavio: ‘ Za 20 godina, sasvim sam siguran, ljudi će znati ono što treba znati… za 20 godina će hrvatsko-srpski odnosi i prostor od rumunjske granice do Sutle (slovenske granice) biti bitno, bitno drugačije uređeni….”
Pametnome dosta.
U hrvatsko-srpskim odnosima u posljednjih se stotinjak godina i nakon krvavog raspada dvaju bivših zajedničkih ‘Regiona’ toliko toga jasno iskristaliziralo da ne treba biti moderni Nostradamus kako bi se predvidjelo (ukoliko se ta jasna kristalizacija ne zanemari) što Hrvate u ‘novoj’ EU regionalnoj zajednici s Srbima i rehabilitiranim četništvom čeka. No, povijesno iskustvo ne vrijedi ništa ako se jedne te iste grješke maloumno ponavljaju.
Željko Dogan/hkv.hr
