Nedeljom U DBA
U pravilu se u diktatore danas često broje i oni koji održavaju izbore, ali namještene, uz potpunu kontrolu tiska i obilno kršenje ljudskih prava, poput Putina, no za Tita nije potrebno spuštati kriterije, on to jest i po najliberalnijoj definiciji diktatora, kamoli onima strožima.
Živ je Tito, umro nije dok je Ace i njegove emisije. Hrvoje Klasić novi je član trija, uz Jakovinu i Markovinu, jugoslavenskih povjesničara zaduženih da diktaturu prikažu kao demokraciju, a demokraciju kao diktaturu.
On nas je podučio kako najveći sin nipošto nije bio diktator. To je svakako povijesno otkriće vrijedno počasnog doktorata na Oxfordu, a bilo bi i Nobelove nagrade kad bi se dodjeljivala za povijest. Otkriće je tim značajnije jer mijenja sve dosadašnje definicije diktatora, koje kažu da je diktator čovjek koji prigrabi sebi velike, gotovo neograničene ovlasti i ukine demokratske izbore i višestranačje. Od monarha se razlikuje uglavnom po tome što njegova vlast nije nasljedna. U pravilu se u diktatore danas često broje i oni koji održavaju izbore, ali namještene, uz potpunu kontrolu tiska i obilno kršenje ljudskih prava, poput Putina, no za Tita nije potrebno spuštati kriterije, on to jest i po najliberalnijoj definiciji diktatora, kamoli onima strožima.
No Hrvoje Klasić tumači da Tito nije bio diktator, jer nije sam pisao zakone. Možda bi se sa svojim otkrićima trebao javiti uredništvu Encyclopediae Britannice, Wikipedije i svih ostalih relevantnih publikacija koje Tita kvalificiraju kao diktatora, a njegovu vladavinu tipiziraju kao “komunističku diktaturu”. Možda je ipak bio demokratski lider, izabran na izborima, koje je ubuduće održavao svake četiri godine?
Na druge nebuloze izrečene u emisiji, poput one da na Bleiburgu nisu stradali nedužni ljudi jer je među njima zacijelo bilo i ponešto ustaša, zapravo se nema smisla niti osvrtati. Isto bi se onda moglo reći za žrtve Jasenovca, među kojima je zacijelo bio i poneki četnik, a ostali su tek kolateralna šteta, slijedom iste logike. U civiliziranom svijetu, još od antičkog Rima, kao temeljno pravno načelo važi da nema ni zločina ni kazne ako nije bilo suđenja po zakonu, odnosno da se svatko ima držati nedužnim dok mu nitko nije sudio. Na Bleiburgu je presuđeno mnogima, ali suđeno kako znamo nije nikome, pa se tako svi ubijeni imaju držati nedužnim žrtvama režima, barem dok se ne promijene principi rimskog prava.
Putovanja malih Riječana: Dan dječje gadosti u organizaciji SAB-a
Mini-skandal je izbio u antifašističkoj Rijeci. Tamošnji učenici sedmog razreda OŠ ‘Čavle’ su s nastavnikom povijesti trebali otići na posve besplatni izlet, koji je uključivao prijevoz i hranu, u “etno-selo Kumrovec”. Posjeti etno-selima su, rekla je ravnateljica Stanković, običaj, pa su tako đaci nedavno bili na eko-sajmu u Istri. Ono što nije običaj je da se na izlet ide subotom, i da se ide u Kumrovec upravo u subotu 23. svibnja, za kada je tamo zakazana proslava “Dana mladosti”, odnosno proslava rođendana pokojnog diktatora koji to, navodno, nije bio.
Nakon što su neki počeli postavljati neugodna pitanja poput, zašto se djecu vodi na manifestaciju kulta ličnosti pod firmom “posjeta eko-selu”, ravnateljica je odustala od putovanja, no ogradila se da škola nije organizator, već je to – Udruga antifašističkih boraca Čavle. Ispada da sad “antifašisti” organiziraju djeci i školske ekskurzije. Riječ je o selu odmah do rodnog sela predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, pa se može pretpostaviti i da je to infantilni inat Kolindi Grabar-Kitarović zbog micanja Titove biste s Pantovčaka. Tako nešto već smo vidjeli nedavno u Pazinu, gdje su Predsjednicu, u pokušaju infantilnog tjeranja inata, dočekali s Titovom bistom u sali gdje je držala govor u povodu 70 godina pobjede nad fašizmom, onakvom kakvu je pomela odande gdje bistama diktatora nije mjesto – iz Ureda predsjednika demokratske države. Vjerovali su da će ju tim prizemnim činom isprovocirati i naljutiti, no ona im je sasvim mirno rekla “da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali ne i na povijesne činjenice.”
098/477-911 -“Zovite ministra za posao”, 2,79 kuna po minuti + PDV
Premijer je ponovo briljirao u Gunji, mjestu nekih od njegovih najjačih provala. Nezaposlenoj učiteljici Kati Huber, koja mu se požalila da ne može naći posao jer svi zapošljavaju samo na određeno vrijeme, a radna mjesta za stalno čuvaju za odabrani partijski kadar kako bi bili ponovo izabrani na svoja ravnateljska mjesta, dao je mudar savjet: neka se bavi politikom. Ona, naravno, nije od njega tražila posao, već raspravu u Saboru o tom problemu. No, on joj je rekao da se oni (SDP) ne bave zapošljavanjem ljudi, praveći se (?) glup ili gluh.
Nekoliko dana kasnije, iscurio je u javnost mobitelom snimljen video njegovog ministra Orsata Miljenića. On je potvrdio premijerove riječi o bavljenju politikom kao preduvjetom za dobivanje posla, ali ga je demantirao u dijelu u kojem je premijer rekao da se oni ne bave zapošljavanjem. Nezaposlena je ovaj put – već 15 godina – kći stanovitog Dane Milobare, a sa srednjom ekonomskom i bez staža u stvari bi malo gdje imala šansi za posao.
No, u Hrvatskoj ima šansi i za nju. Jer se bavi politikom. U snimci emitiranoj u “Bujici” se čuje kako Miljenić savjetuje Milobaru, koji mu je rekao da mu je kći u SDP-u i nezaposlena, da mu se kći javi na natječaj za pravosudne policajce koji će se raspisati u lipnju, a zaposlenje će dobiti u rujnu, te da će on kontaktirati svog kolegu Bauka “da to pogura”. Usput je dao Milobari svoj broj mobitela.
Ministar i Milobara su kasnije ispričali barem tri verzije priče, pretvorivši sve u još veću farsu. Prvo je Milobara slagao da nije nikada tražio ministra da mu zaposli kćer i da ga uopće ne poznaje, a zatim je ministar ispričao drugu verziju priče – da se znaju i da ga je ovaj tražio posao za kćer, ali da mu nije ništa obećao. Iako smo jasno mogli čuti kako mu obećava da će proći na natječaju i da će on to pogurati. A u utorak je rekao kako ne kani podnijeti ostavku zbog objavljene snimke, te kako je njegova jedina greška to što nije ranije prekinuo sporni razgovor. “Jer uvijek je pametno takve razgovore prekinuti prije nego vas snime s prstima u pekmezu. Dođete nekad u nezgodnu situaciju, to su neka dječja natjecanja, ljudi vas opsjedaju s desetinama zahtjeva, nekad možete nekome reći ne. odmah”, rekao je. Pa kad ne možete odmah reći ne, onda odmah kažete – da. A potom još Šprajc na TV kaže da je to nesretan splet okolnosti.
Sve skupa me podsjetilo na riječi jednog znanca iz HDZ-a nakon što je SDP došao na vlast: “Diletanti, ni natječaj ne znaju namjestiti da se ne vidi, nego otvoreno zapošljavaju svoje”. Ako ništa drugo, znate koje vam kvalifikacije trebaju za posao u državnoj službi u Hrvatskoj: partijska knjižica, broj ministra, a dobro dođe i manjinsko prezime. Naciji ostaje samo sprdati se s izjavama iz 2011. poput, “nismo svi isti” i “ljestvica je visoko podignuta”. I žaliti što više nije dostupna snimka s početka godine, kada je Orsat tumarao TV studiom poput ličkog medvjeda u kavezu tražeći izlaz, dokazujući time onu staru latinsku – “Nomen est omen”. Orsat na talijanskom znači – medvjed.
Crni mercedes
Bez pomoći Zorana Milanovića, Karamarko bi teško došao na vlast. Barem sudeći po postupcima koje on vuče. Viđen je kako je starog oca doveo u bolnicu u više od pola milijuna kuna vrijednom mercedesu ML. Mnogi su se zapitali, odakle čovjeku čija je plaća nekih 18.000 kuna, a usto ima i ponešto kredita, novac za takav auto i zašto nije u imovinskoj kartici? HDZ se prvo spetljao, a potom je dao objašnjenje kako je vlasnik mercedesa, Karamarkova životna partnerica i buduća supruga, Ana Šarić. “Nije točno da je Karamarko kupio mercedes, niti bilo koji drugi automobil, pa je logično da on nije upisan niti u imovinsku karticu”, kažu u HDZ-u. Auto je registriran na tvrtku Ane Šarić. koja ima pravo uporabe i za sve svoje privatne potrebe. No, to neće Karamarku puno pomoći u kampanji, kao što ni Sinčiću nije pomoglo što je viđen u posuđenom jaguaru. Bilo bi vrijeme da naši političari ponešto nauče o PR-u. Vozikanje crnim mercedesima pred izbore, jednostavno nije naročito popularno. Možda bi mu bilo pametnije da je koristio svoj auto. Jer, vijest o Karamarkovom mercedesu su pročitali svi, a demanti će pasti u oči malo kome.
Čiča Dražina koliba
Rehabilitacija Draže u Srbiji izazvala je ogromnu zabrinutost kod antifašistički orijentiranih političara u Hrvatskoj. No, naravno ne onako kako bi, recimo, u Izraelu reagirali da je netko rehabilitirao kakvog nacističkog lidera koji je ubijao Židove. Za očekivati je bilo diplomatsku notu u kojoj se izražava zabrinutost Hrvatske zbog jačanja četništva u Srbiji. No, naše političare ne brine četništvo kao takvo, već mogućnost da to povuče rehabilitaciju Ante Pavelića ili kakvog ustašoida u Hrvatskoj! To je njima jedini razlog za zabrinutost! Četništvo kao takvo je OK, samo da se ustaše ne dosjete!
U Hrvatskoj, jasno, nitko neće sudski rehabilitirati Pavelića, niti to može, jer on nije nikad niti osuđen. No, za Vesnu Pusić je sve manje-više u redu. “Nema razloga da Hrvatska zbog Draže Mihailovića blokira Srbiju na europskom putu”, rekla je ona. S Dražom u Europu! Izgleda da su Vesna Pusić i Vučič jedini kojima je stalo da Srbija što prije uđe u EU. Pa iako nama, zapravo, ta rehabilitacija i odgovara – čisto zato jer Srbiji politički šteti i ometa planove o regionalnoj antifašističkoj ljubavi – red bi bio reagirati i podsjetiti Srbiju na zločine četnika nad Hrvatima i Bošnjacima. Ako ni zbog čega drugog, onda zato jer oni ne propuštaju priliku podsjetiti nas na Jasenovac. A standardno se bune se i zbog proslave godišnjice Oluje.
Stockholmski gay sindrom
Slogan ovogodišnjeg gay pridea u Zagrebu biti će: “Glasnije i hrabrije: Antifašizam – bez kompromisa”. Radi li se o “stockholmskom sindromu?” Homoseksualnost je u “katolibanskoj” Austro-Ugarskoj bila legalna, dok su je antifašisti kriminalizirali, pa se za krivično djelo protuprirodnog bluda išlo u zatvor i do pet godina, otprilike kao za ubojstvo. Jasno je da ovakav agresivni i ispolitizirani pristup može tihu većinu samo odbiti od pokreta za gay prava – osnovno je pravilo, kad prosvjedujete zbog nekog konkretnog prava, da na to ne dodajete u paketu još deset drugih stvari koje bi mogle odbiti one koji bi vas inače možda i podržali. Dok u Americi gay pokret ide za asimilacionizmom uz povike: “Primite nas u svoje veliko pravedno društvo, mi smo patrioti, mi nismo poput onih promiskuitetnih s aidsom, mi želimo živjeti u svetom kršćanskom braku, želimo sudjelovati u vašim pravednim ratovima u Iraku i drugdje, mi smo patrioti”. To je zapravo izdaja korijena gay pokreta, a kod nas homoseksualci i dalje vide svoju budućnost vezanu na propali “antifašizam” koji ih je proganjao kao bijesne pse i viču: “Volim Srbina!”, dok Srbi pak s druge strane homoseksualce otvoreno preziru. Zašto ne – “Volim Nijemca?” Jer ne bi nikom smetalo? Ili bi to bio klerofašizam? Djetinji inat i ordinarna ignorancija.
Odakle ta ljubav dojučerašnjih neprijatelja homoseksualaca i jugo-antifašista? Vjerojatno je odgovor u tome što je i jednima i drugima, Crkva najveći trn u oku i neprijatelj broj jedan. Iako u crkve ionako ne idu, niti ih se tiče. Ali smeta im zbog zagovaranja vrlina i vrijednosti koje jednima priječe apsolutnu vlast – iako nema sumnje da bi postupali s homoseksualcima isto kao i prije, jednom kad bi imali vlast – a drugima, jer im se jednostavno ne sviđa da netko smije govoriti nešto što oni ne odobravaju. Naime, danas gay aktivisti smatraju da imaju ekskluzivno pravo na držanje moralnih propovijedi o ljubavi i toleranciji, što je nekoć bila domena Crkve. Osobno, ako mi se ikad u životu budu slušale moralne propovijedi, ipak ću radije otići u crkvu nego na pride. Politizacija tog pokreta i vezanje za jednu političku opciju jednostavno je osudila taj pokret na propast u Hrvatskoj, dugoročno.
Bleiburg vs. Jasenovac
Na komemoraciji u Bleiburgu skupilo se oko 30.000 ljudi, po nekim procjenama i više. Ali nije bilo nikoga iz državnog vrha. U Jasenovcu je bilo obratno – skupio se cijeli državni vrh, ali vrlo malo posjetitelja. Nešto kao Titov i Tuđmanov i pogreb: prvom su došli svi svjetski političari, a drugom njegov narod i vojska (dobrovoljno, ne kao Titu). U Bleiburgu nije bilo političkih govora, ali su jasno osuđeni svi totalitarni režimi, bez muljanja. U Jasenovcu je osuđen ustaški režim, ali uz brojne pokušaje relativiziranja komunizma i njegova prikazivanja kao – “antifašizam”. U Bleiburgu je održana misa za poginule, a Bozanić je rekao kako nam je “potreban otklon od svih ideologija zla, fašizma, nacizma, komunizma”. Dok se hrvatska desnica davno distancirala od ustaške ideologije, s izuzetkom poneke minorne strančice, SDP se i dalje ne odriče Tita, što je jedan od većih problema hrvatske demokracije.
Autor: Marcel Holjevac /7 Dnevno
