UPAD S ORUŽJEM: Komunistima crkva nije sveta
Čak ni 71. narodna milicija nije pokušala upasti na sveučilište, poštujući njegovu autonomiju! – Pokušajem ulaska u crkvu policija je grubo prekršila zakon. Istovremeno, mainstream mediji iznistiraju da policija rastjera branitelje iz Savske i s Trga sv. Marka, iako oni, suprotno medijskim izvješćima, ne krše neprijavljenim okupljanjem baš niti jedan zakon, tek su u komunalnom prekršaju u rangu pogrešnog parkiranja. I to samo zato jer im vlada ionako prosvjed – nije odobrila, a da neće su i prije znali pa nisu morali ni tražiti odobrenje za prosvjed.
Jučer smo prisustvovali sceni koja je izgledala kao iz srednjeg vijeka: skupina naoružanih specijalaca je pokušala ući u crkvu! Zašto? Da bi uhitili nekog tamo? Temeljem čega, kojeg to prekršaja zakona? Branitelji su se uredno povukli s Trga svetog Marka u crkvu s “ustaškim” grbom s bijelim prvim poljem preko cijelog krova prije 22 sata, a u crkvi mogu biti kad god žele i dok god žele – to ne regulira država svojim propisima, nego je to stvar dobre volje svećenika. Vlada može propisati policijski sat na Markovom trgu, ali ne može nikom zabraniti da boravi u crkvi. Zašto su policajci uopće htjeli ući u ckrvu? Pomoliti se, uzeti malo svete vodice? Slobodno mogu, samo onda moraju odložiti oružje na ulazu. Tako je i u ratu bilo, župnici nikad nisu braniteljima dozvoljavali da uđu u crkvu naoružani – oružje je ostajalo ispred crkve. A kamoli da bi ikad ikom bilo dozvoljeno ući u crkvu da bi nekog tamo uhićivao. To se radi izvan crkve, i kad ima razloga za uhićenje. A uhićivanje ljudi bez naloga od suda je inače skandal i izvan crkve, ako ne čine ništa kažnjivo u tom trenutku.
Danas mediji – što iz neznanja, ignorancije, ili zlonamjernosti – pišu da su tim pokušajem upada u crkvu prekršeni ugovori s Vatikanom. To nije točno, i otvara prostor za zlonamjerna tumačenja kako “druga država ima teritorijalne ingerencije u Hrvatskoj” i kako je “crkva izuzeta od zakona”. Niti jedno nije točno. Hrvatska s Vatikanom kao državom nema potpisane nikakve ugovore, a usto je u svakoj državi pa i u Hrvatskoj dužna poštivati sve zakone države, što važi za njen kler, vjernike, i nju kao instituciju. Ali ima potpisana četiri ugovora sa Svetom stolicom, koja je subjekt međunarodnog prava sui generis, no ona ne predstavlja državu Vatikan, već samo i jedino katolike u cijelom svijetu. Katolička vjera je, kako joj ime kaže, univerzalna, nema nacionalnih organizacija kakve imaju pravoslavne i protestantske crkve, pa je stoga Sveta stolica međunarodno tijelo koje ih predstavlja i štiti njihove interese. Papa još od 1870. nije teritorijalni suveren, niti svjetovni poglavar. Sveta stolica jest međutim subjekt međunarodnog prava, i to je razlikuje od ostalih vjerskih zajednica koje također imaju ugovorima uređene odnose s Vladom RH. U anglikanskoj crkvi, engleska kraljica je vrhovni poglavar crkve, recimo.
Ti ugovori jamče upravo ono u što se ova vlada i oni koji je podržavaju kunu – sekularizam. Neovisnost svjetovnih vlasti od crkve, i obratno, neovisnost crkve u svom djelovanju. Papa Ivan Pavao II rekao prilikom sklapanja tih ugovora: “Načela vjerske slobode, odvojenosti Crkve od države i potreba međusobne suradnje kao dio demokratskog pravnog sustava, sada stupaju na snagu i u Republici Hrvatskoj, poštivajući vaše povijesne, kulturne i vjerske posebnosti. Ne radi se nipošto o povlasticama danim Katoličkoj crkvi, nego o redovnome načinu uređivanja međusobnih odnosa Crkve i države na korist svih građana. Jasno je da uređivanje pravnog položaja omogućuje Crkvi da se, s više sigurnosti, posveti svojem vlastitom djelovanju. Crkva samo traži da može nastaviti svoje poslanje služenja novim poletom, žarom i stvaralaštvom, u zoru trećeg kršćanskog tisućljeća”.
I dok mediji iznistiraju na “poštivanju zakona” kad se radi o zabrani braniteljskih prosvjeda, zlonamjerno zanemarujući to što je još 2011. godine Vrhovni sud RH presudio kako neprijavljenost prosvjeda NE MOŽE biti razlogom njihove zabrane i nasilnog prekida istih, dakle da policija apsolutno nema nikakvih ovlasti potrpati u marice prosvjednike zato jer prosvjed nije prijavljen – ti isti mediji apsolutno podržavaju grubo kršenje zakona kad se radi o upadu “narodne milicije” u crkvu! Čak ni 1971., u jeku Hrvatskog proljeća, kad je izbio štrajk na sveučilištu koji je predvodio Ivan Zvonimir Čičak, “narodna milicija” se nije usudila upasti na sveučilište i “hapsiti” po fakultetima jer sveučilište ima – autonomiju! I policija ne može vršljati po njemu kako joj se dopadne. Isto kao što vam bez naloga za pretres ne može upasti u vaš stan. Ne morate ih pustiti. Kao što jučer uostalom svećenici nisu pustili naoružane policajce da uđu u crkvu i tamo krenu uredovati. Crkva je jednostavno – izvan njihove nadležnosti. Policija ima pravo ući u crkvu samo pod određenim uvjetima, ali oni u ovom slučaju nisu ispunjeni. Zato je bilo lijepo vidjeti jučer svećenika kako prstom vraća natrag kordon specijalaca koji je naumio uletjeti unutra: do stepenica crkve je vaše, dalje niste nadležni! A i da nema ugovora sa svetom stolicom, uostalom, poznato je da sotona i njegovi sljedbenici ne smiju ući u crkvu, takav je crkveni propis.
No od crvenih se može svašta očekivati. Još davno su preteče SDP-a, komunisti, upadali u crkve i samostane kako bi silovali časne i ubijali župnike. Jedan od primjera je i ubojstvo blaženog Miroslava Bulešića, kojeg su ubili 1947. godine sred crkve. U jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru u Istri. Predavao je vjeronauk u školi, organizirao pučke misije i karitativnu djelatnost. Komunisti su ga žestoko napadali, ali nije htio pobjeći u Italiju: ”Ako me ubiju, ubit će me za Boga i vjeru,” govorio je. A tako je i bilo. Komunističke bande su pokušale spriječiti krizmu u Buzetu 23. kolovoza 1947. organiziranjem izgreda i nasiljem, ali su krizmanici i kumovi prema uputi svećenika otišli u crkvu u obližnjem selu Črnici. Idući dan su komunisti došli pred župnu kuću u obližnjem Lanišću, opet pokušavajući spriječiti krizmu. Mještani Lanišća su složno čuvali crkvu i svećenike u Lanišću, sve dok nije došla Narodna milicija; potom su se razišli kući vjerujući da neće biti daljnjih nereda. Kada je župnik Cek otvorio vrata župnog dvora komandiru milicije, banditi su upali su pred očima milicajaca i njihovog komandira u župni dvor, pretukli nasmrt mons. Ukmara (tek je liječnik – mrtvozornik prepoznao da svećenik još diše), te brutalno pretukli i naposljetku ubodom nožem u grlo zaklali Miroslava Bulešića. Zidovi župnog dvora su bili poprskani krvlju koja je tekla sve do predsoblja, ali “Narodna milicija” nije reagirala.
Srame li se “antifašisti” takvog svog odnosa prema crkvi? Ne, nimalo! Bulešić je beatificiran i proglašen blaženim 2013. Antifašistima je to ponovo zasmetalo, pa je Predsjedništvo saveza antifašističkih boraca Istarske županije izdalo priopćenje povodom napisa o beatifikaciji u Glasu Istre: oni su rekli kako je Bulešić bio “tamna gvozdena ruka, koja upravlja svim nitima reakcije u Istri” te kako nije istina da su komunističke bande došle spriječiti krizmu i prebijale vjernike, već kako je bilo – obratno! Po njima, komunisti su htjeli ići na misu, a mještani su ih napali i krenuli tući! Oni su citirali navode iz knjige “U krvi rođeno” svog kolege partizana Zvane Črnje, koji u njoj opisuje se kako su mještani Lanišća koji su čuvali crkvu i svećenike – on navodi da je “popovskih stražara” bilo 40, uglavnom žena – tukli goloruke komuniste, koji su samo htjeli ići na misu! Zamislite tu scenu: partizani eto baš žele na misu, ali ih pretuče grupa postarijih seoskih žena, u doba kad su ti isti partizani imali apsolutnu i svu vlast! Po Črnji, “popovski stažari” su se povukli tek kada se pred crkvom okupilo “oko 500 pripadnika naroda” koji su bili protiv “popova” (str. 240. – 241.) i nakon što je došla milicija da zavede javni red i mir. A antifašisti su u priopćenju pred samo dvije godine napisali kako “do nepotrebnog ubojstva svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću u kolovozu 1947., ne bi došlo, da nisu upravo svećenici Stjepan Cek i Miroslav Bulešić režirali i izvjesili oglas na crkvenim vratima da partizani ne mogu biti kumovi na krizmi, a niti mogu krizmati svoju djecu.”A partizanima je toliko bilo stalo do krizme u crkvi da su poklali svećenike. Po njima, “to je bila teška provokacija i uvreda nenarodnog svećenstva, napaćenom i totalno stradalom kraju u ratu. Sva su sela Ćićarije temeljito spaljena, mnogo nedužnih ljudi, djece, žena i staraca izmasakrirano i poubijano. Narodni revolt bio je spontan, masovan i nekontroliran. U tom metežu (psihologija mase) nije nitko očekivao, da će se desiti ubojstvo. To nije ubojstvo političkog sustava već zločin pojedinca i njegove samovolje.”
Ako na takav način i dan danas razmišljaju hrvatski antifašisti, možemo li očekivati nove upade u crkve, ili je 1947. ipak iza nas? Argumenti kojima se danas u medijima pravdaju napadi na branitelje i pokušaji da im se oduzme osnovno građansko pravo na miran prosvjed su otprilike na istom tragu, pa se tako i protiv njih u više navrata pokušalo organizirati “spontani revolt naroda”. Od antifašista se svašta može očekivati, pa možda i Erceg odluči s pratnjom stotinjak antifašista naoružanih toljagama otići u crkvu na Markovom trgu, pod izlikom da se baš tamo žele pomoliti. Uostalom pogledajte samo potpis agencije ispod fotografije na naslovnici: naoružana policija pokušava silom ući u crkvu, a tekst ispod slike kaže kako su “Branitelji na ulazu u crkvu sv. Marka fizički nasrnuli na jednog od pripadnika interventne policije”! Ista priča kao i 1947, zar ne?
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
