Agitpropovska kolumnica bivšeg Ive Josipovića
U svojoj kolumnici kod svog toplog prijatelja Drage Pilsela (podrijetlom iz Prnjavora, pripadnici češke manjine) bivši Ivo Josipović nesmiljeno se ruga Zdravku Tomcu i Zvonimiru Šeperoviću i etiketira ih jeftinim konvertitima. Zapravo oni su za Josipovića od one najgore vrste: partijski izdajnici i zato im nema milosti.
Za takve je najbolji lijek i stara prokušana komunistička receptura: vruće olovo i nek im Tito bude na pomoći. Kako bi osnažio svoju argumentaciju, „bivši“ u svojoj kolumni citira panegirike socijalizmu i samoupravljanju koje su ova dvojica pisala u svojoj aktivnoj komunističkoj karijeri. To nije nikakva tajna i nitko svoju prošlost ne može prebrisati, sve će doći na red, sve ono napisano i učinjeno. Počelo je u Münchenu, Hrvatska će se zacrvenjeti od crvenih uhidbenih naloga.
Ako je i od Ive Josipovića, mizerno je i nedostojno bivšeg predsjednika države, jer nisu ni nikad ni Zdravko Tomac ni Zvonimir Šeparović zanijakali svoju komunističku prošlost; isto tako oni stariji znaju kako su ti hvalospjevi Titu i Partiji izgledali, oni mlađi mogu ih čuti od tzv. antifašista, a iste komunističke hvalospjeve i dan-danas piše bivši Ivo Josipović, kalinjingradski doktor. Nimalo se nije odmaknuo od stare staljinističke doktrine po modelu Katynske šume. Nije li 18. prosinca 2011. kao predsjednik Hrvatske, tada već članice NATO-a (od 1. travnja 2009.), poslao brzojav sućuti sjevernokorejskom narodu povodom smrti „dragog vođe“ Kim il Jonga, pravim imenom Jurij Irsenovič Kim!? Kojim pravom, i to (ne)čovjeku koji je cijelu državu pretvorio u koncetracijski logor?
Nije teško sprdati se s komunističkom prošlošću Tomca i Šeparovića – uvredljivo i otvoreno sumnjati u nihovu katarzu – monstruozno je međutim ustrajati na povijesnim i svjetonazorskim lažima i zabludama. Čak i nakon sloma jugoslavenskog komunizma otvoreno podržavati njegova zlodjela od Bleiburga, slovenskih grobišta do Križnog puta; opravdavati nacionalizaciju, ekspropiraciju, rekviraciju i progon Hrvata sve godine komunističke tiranije. Komunizam je u poraću ubio preko 400 000 Hrvata! To su slovenski izvori, a kod njih su najveća hrvatska stratišta pa usprkos još uvijek snažnoj komunističkoj indoktrinaciji, slovenski povjesničari znaju stanje stvari! Koliko još nula u brojci likvidiranih Hrvata treba dodati da bi bivši Ivo Josipović došao pameti i učinio nešto sa sobom? Koliko je Ivo Josipović spreman sam učiniti kako bi se broj ubijenih Hrvata povećao ili je za bivšeg predsjednika „sve Hrvate“ dovoljno okrugla brojka za konačno riješenje hrvatskog pitanja?
Tomac i Šeparović su pokajnici, bivši Ivo Josipović je veleizdajnik, jer sigurno nije dobio povjerenje građana i predsjednički mandat sa zadaćom da poništi rezultate Domovinskog rata i da restaurira komunizam, a Hrvatsku podvede pod srpsko-srbijansku hegemoniju! To je stanje stvari u Josipovićevoj kolumni: veleizdajnik se ruga pokajnicima.
Gubitnik Ivo Jospiović je toliko inatljiv i okorjeo u svojoj komunističkoj ideologiji, da je našao načina da se petokraka naruga svastici i nije teško pogoditi tko stoji iza nacrtane kukastog križa na poljudskom travnjaku, aktivisti iz San Sira? On želi na svaki način ocrniti Hrvatsku kako bi opravdao svoj veleizdajnički govor u Knesetu, svoje recitacije o ustaškoj guji. Zato istraga tapka u mraku, Milanović još nije siguran koliko (pre)daleko treba ići u „fizlikovanju“ bivšeg partijskog druga i koliko se i SDPartija može okoristiti Josipovićevim djelcem na Poljudu. I SDPartiji i Josipovićevoj strančici od tri pijanca i dva i dva olinjala marksistička manekena potrebna je neprestana „ustaška opasnost“ kako bi na njoj gradili predizbornu kompanju za Sabor.
Tada još predsjednik, Ivo Josipović je razlog zašto MUP nije nikad smio objaviti imena i prezimena uhićenih „hrvatskih“ navijača na San Siru. To su Josipovićevi štićenici, grupa za posebne namjene: Hrvati samo po hrvatskim putovnicama, prigodno „Hrvati“ kad treba kompromitirati Hrvatsku, i ratoborna srpska manjina kad treba opstruirati funkcioniranje hrvatske pravne države. O njima govori SOA kad u svom godišnjem izvješću piše i upozorava na umnožavanje četničkih skupina u Hrvatskoj i premrežavanju istih s istim i sličnim skupinama u BiH i Srbiji. To četništvo je za nacionalnu sigurnost objektivna opasnost, i zato kao i 1991. Hrvati moraju doista biti spremni ne samo pozdravom.
Novopečenog političara koji kreće od svoje nule, i njoj pridodaje slične nule, ne smeta komunističko znakovlje pod kojima su komunistička vlast i drug Tito ubijali Hrvate ili ih žive bacali u jame i rudarska okna, ali mu smeta „Evo zore…“, svaki domoljubni refren, sve što podsjeća na davno izgubljenu povijesnu i građansku Hrvatsku. Nimalo mu ne smeta ni i stan od tri stotine kvadrata u koji je otac ušao krvavih čizama. Bivši predsjednik jednako brani „ratni put“ svoga oca kao i propalu komunističku ideologiju i nije se nikad upitao što s komunističkim klupkom zmija u njegovim grudima, što sa silnim znakovljem komunističkog terora?
Josipović i drugovi tzv. antifašisti, i pravi jugokomunisti, žele vidjeti svastiku tamo i gdje je nema; ako je nema narisat će je, ali ne žele vidjeti crvene petokrake obasrane po cijeloj Hrvatskoj, „lijepe titovke“ pod kojom se sustavno ubijao Hrvatski narod i pod kojom je 1991. Izvršena agresija na Hrvatsku. Da su socijaldemokrati, a tako se vole predstavljati, jednako bi digli glas protiv svastike i crvene petokrake, jednako se usprotivili crnoj i crvenoj tiraniji! Ali nisu nego su ostali komunistički jurišnici. Josipović je odvjetnik onih što su silovali i klali nad jamama i rudarskim oknima, sustavno strijeljali i pljačkali; podupiratelj svih koji su se okoristili nacionalizacijama i agrarnim reformama. Osnovao je stranku nadajući se će ga ona skloniti od političkih vjetrometine, uzalud jer ta stračica frustriranih nemoćnika neće moći zaštiti ni njega ni njegova oca pred povijesnom nužnošću.
L. C./hrsvijet.net
