Je li slučajno da Vatikan, čiji je poglavar golemoj većini Hrvata Sv. Otac, dopušta u ime milenijskih teoloških interesa, nastavak pljuvanja svetinja hrvatskoga naroda, radeći bezbožne i neapostolske kompromise sa SPC-om, koja u hrvatskom nacionalnom sjećanju i iskustvu nikada nije bila prvenstveno Crkva, već – politička velikosrpska institucija?

Meni osobito drag dečko tada, zvali smo ga Pita, laganim korakom je prošao s naše strane ulice, zastajkivao pred svakom terasom, a kafić je visio na kafiću, pa je gotovo stajao hodajući, pažljivo pogledavao na terase i uz smiješak kad bi mu netko uputio dobronamjeran ili začuđen pogled, ili pozdrav, nastavio dalje. Nakon dvadesetak minuta Pita je naišao s druge strane ulice, jednako zastajkujući, razgledavajući kioske, prolaznike, tipove koji su izlazili stepeništem iz lokalne tržnice. Na licu je stalno imao poluozbiljan, poluvragolast izraz, oči su mu se smiješile, jer je bio vedrog duha, a ja sam siguran i danas da je to bilo jer je shvaćao da smije tako nadmoćno šetati, razgledavati, istraživati i pokazivati u konačnici pred svima, kao mladi “ustaša”, otvoreni neprijatelj komunističkoga režima, da je konačno njegovo vrijeme. Znao je i on da ga tada nitko neće uhapsiti, pogotovo stoga što su ga najponiznije pozdravljali tadašnji lokalni čelnici, kako se već udomaćilo nakon izbora u Hrvatskoj i očekivanih izbora u BiH.

Pita nije mogao da se ne okrene prema nama “komunjarama”, a ja nisam mogao izdržati da ga ne pozovem. Dobro smo se poznavali jer smo zajedno radili čitav niz incijativa HDZ-a.

Pita, ‘ajd na kavu!
Neću, bojim se netko će me vidjeti s vama – vrckavo je dobacio, istodobno prelazeći ulicu.
Bez brige, ove prave komunjare su kod vas na sjednicama ili tuku janjetinu kadrovirajući, neće naići još, nisu se najeli – odgovorio sam mu.
Ne bojim se ja njih, imamo mi sve podatke – izletio je Pita poluozbiljno.
Ma vraga vi svoga imate, nego, što tražiš?
Ništa, ‘nako hodam, malo gore dolje.
Ma nemoj. Imam za tebe vrlo važnu informaciju – rekao sam ozbiljno.
Gdje ćemo, ‘ajmo u naš ured, nema nikoga – reagirao je munjevito.
Ma kakvi, ovo su naši, zaboga, zar ti ne smijem pred njima reći – pokazao sam pogledom kolege “komunjare” koje je poznavao.
Sumnjivi ste mi vi, sumnjivi – smijući se vrtio je glavom Pita odobravajući. – Reci!
Gle, važno je. Vi morate voditi računa o svakom čovjeku danas, znaš da smo pod povećalom, posebno ova dva kafića ovdje. Kužiš?
Jebi ga, ne zavlači. Reci – s ozbiljnim pogledom i smiješkom na licu pomalo nervozno reagirao je Pita.
Gle, najvažnije je otkriti udbaše i kosovce. Oni su nama problem…
A jesi mi otkrio pametnu stvar, majke ti – smijući se odgovorio je Pita i napravio poluokret poći.
Ma čekaj, ozbiljno ti govorim. E, vidi, sad pažljivo nastavi, opet se okreni i čim vidiš tipa da mu na čelu piše KOS ili UDBA zovi svoje, opasan je – zaključio sam ozbiljno.
Od tebe drugo ništa nisam smio ni očekivat, znao sam odmah da zajebaješ – prasnuo je u smijeh Pita i zaprijetio mi – Vidjet’ ćeš ti svoga Boga kad dođe narodna vlast. Prvi si na redu.

Stvaranje hrvatske države

Pita, a ni ja, tada nismo znali, zapravo nismo mogli vjerovati da stvarni kosovci i udbaši, sjede za stolom i uz nove narodne nade, prave spiskove udbaša i kosovaca.

Ovo je istinita zgoda. Pita je danas ozbiljan čovjek koji je kao mladić uz tisuću vršnjaka dao veliki doprinos obrani svog naroda i naravno, ne traži više udbaše i kosovce zagledavajući što im piše na čelu. Naime, tada nismo bili članica EU-a, pa se deklaracije nisu morale staviti na proizvode, ni na čelo ni na leđa. Iako je trebalo, jer danas su deklarirani kao europejci, antifašisti, borci za ljudska prava. Ne vidiš dok ne otvoriš konzervu, a onda je obično prekasno.

Imam dojam da je ova zgoda s mojim Pitom, prava slika hrvatske obavještajne zajednice, vrha današnje hrvatske države i ukupne hrvatske politike danas. Pita tada sigurno nije imao zle namjere, bio je iskreni dečko koji je uživao u osjećaju kako mu konačno nitko ne može ništa iako slobodno šeta i otvoreno izgovara svoje prohrvatske stavove nasred ulice. Nije se bojao špija. Naravno, onih kojima na čelu nije pisalo KOS i UDBA, a taj su žig nosili u novčaniku i na srcu, za koje je on tada bio ustaša, to je i danas, iako ni on ni tisuće sličnih mladića o sebi nisu tako razmišljali. Jednostavno, bili su samo obični Hrvati. I, naravno, nisu se stidjeli svojih djedova jer je pitanje elementarne časti u našemu mjestu 1941. godine bilo biti ustaša, kao i na Korčuli partizan ili 1991. godine u Hrvatskoj – dragovoljac.

Prije svega pokušati ljudima otvoriti oči da stvaranje hrvatske države nije završeno vojnom operacijom Oluja. Tada je, zapravo, moglo tek ozbiljno započeti u kontekstu realnih tuzemnih i prije svega međunarodnih okolnosti. Iz tisuća razloga Tuđman nije mogao završiti započeto djelo, iako je napravio realne povijesne bedeme, zgradurinu koju su njegovi nasljednici morali i trebali usavršiti, urediti optimalan interijer i definirati svoje interese i ciljeve. Gdje smo danas?

U zemlji divlja antifašistička religija silno potpomognuta državnim aparatom pod firmom poštivanja zakona koje, kao i sve zakone u povijesti donosi onaj tko ima prevlast. Bio rimski imperator dok ga ne ubiju, bio car, bio kralj, bio predsjednik republike, bio predsjednik vlade, bio Hitler, Pavelić ili Tito. Vremena su se mijenjala, ali zakoni su se u svakoj državi poštovali sve dok država ne propadne. Zašto bi onda današnja Hrvatska bila u golemoj opasnosti kako sam naglasio u naslovu ovoga teksta?

Jer je u svjesno kreiranom mraku. Jer njene vlasti ne bira većina njenog naroda kome je to političkom voljom manjine onemogućeno, jer je postala surogat inozemnih politika, posebno britanske i jer uopće hrvatska država nije država njenog naroda i još bitnije, nije izvorište sveukupne hrvatske državnosti. Sve dok netko bolji od mene i Pite ne poveže događaje koji naizgled nemaju veze jedan s drugim u političku, društvenu i konačno, stratešku zakonitost.

Je li slučajno da aktualna Vlada usprkos svim mogućnostima pristupa Europskoj uniji i NATO savezu nije ni blizu iskoristila te mogućnosti, je li slučajno da je aktualna hrvatska Vlada zapravo jedina zemlja u EU-u koja je dvije godine nakon pristupanja, iako prilično siromašna i iscrpljena golemim ratnim i upravljačkim štetama te štetama komunističkoga naslijeđa, više novca uplatila u EU proračun nego povukla za razvoj svoje zemlje? Je li slučajno da smo jedina zemlja u NATO savezu, čiji glavni partneri od nje zahtijevaju, a ona izvršava, urušavanje svojih interesa? Nije.

Je li slučajno da je Hrvatska danas jedina zemlja u povijesti svjetskoga ratovanja i međunarodnih sukobljavanja koja ima u svojoj državnoj, javnoj i institucionalnoj hijerarhiji, većinu koja njene poražene ratne neprijatelje dovodi na javnu i političku scenu kao moralne, kulturne i političke pobjednike? Nije.

Je li slučajno da je Hrvatska danas na jugoistoku Europe jedina zemlja koju suvremeni svijet percipira kao neonacističku, s vrlo podmuklim i opasnim narodom, narodom u kome je većina društvenih skupina neprihvatljive antisemitske, antisrpske, antimuslimanske i anticivilizacijske naravi, iako je upravo hrvatski narod vojno porazio zadnji evidentni europski nacizam, onaj srpski, kako u Hrvatskoj tako i presudno za opstanak u BiH? Nije.

Je li slučajno da je Hrvatska danas jedina zemlja u EU-u koja nema nikakav definirani nacionalni cilj, interes, koja nema nikakvu izgrađenu politiku prema otvorenim pitanjima trajnijeg definiranja regije u okviru europskih standarda, iako doslovno hrvatska državnost i budućnost ovisi o definiranju statusa BiH? Nije.

Je li slučajno, na koncu, da danas u Hrvatskoj na čelu apsolutno najvažnijih medija, pri čemu apostrofiram nacionalnu televiziju, sjede i faraonski upravljaju bivši komunistički moćnici pod dubokom sumnjom za suradnju s otvorenim neprijateljima hrvatskoga naroda, da na čelu države petnaest godina imamo dvojicu ljudi koji su učinili sve što su mogli u realnim okolnostima ocrniti same temelje suvremene hrvatske državnosti, svoj narod i osakatiti ga u izboru alternativa? Nije.

Sve je determinirano

Je li slučajno da bivši ministar pravosuđa nakon sramnih činjenica otkrivenih u međunarodnoj aferi Wikileaks, postane visoki dužnosnik UN-a, da aktualna ministrica vanjskih poslova koja nije u stanju riješiti ni jedan jedini vanjskopolitički problem, a izravno sudjeluje u blamaži s lex Perković i u svakome drugome urušavanju državnosti, ima smjelosti kandidirati se na mjesto generalnoga tajnika UN-a u ime svoga naroda i države? Nije.

Je li slučajno da dok Davor Šuker napreduje u Uefinim institucijama osobno, reprezentacija njegove zemlje bude izbačena iz europskih i svjetskih natjecanja, a hrvatska javnost ne zna što se krije u Uskokovim ladicama o njemu? Je li slučajno da hrvatska država, deklarativno tako osjetljiva na “fašizam” nema odgovora na slijed posve predvidljivih provokacija istih višegodišnjih počinitelja, nema odgovora na njih i nijemo gleda uništavanje nacionalnoga ponosa i ugleda na globalnoj tv sceni kao u slučaju splitske utakmice? Je li slučajno da se hrvatskome nacionalnome identitetu utiskuje Hitlerov znak? Nije.

Je li slučajno da Vatikan, čiji je poglavar golemoj većini Hrvata Sv. Otac, dopušta u ime milenijskih teoloških interesa, nastavak pljuvanja svetinja hrvatskoga naroda, radeći bezbožne i neapostolske kompromise sa SPC-om, koja u hrvatskom nacionalnom sjećanju i iskustvu nikada nije bila prvenstveno Crkva, već – politička velikosrpska institucija? Nije.

Ništa od ovoga što sam naveo nije slučajno. A ništa od ovoga što sam naveo nije nepovezano. Dapače. Sve je strahovito determinirano i određeno jedno drugim uz još tisuće sličnih, naizgled sitnica, koje izvjesno u jedinstvenom interesu određuju budućnost hrvatskoga naroda. Nema nikakve sumnje, izuzev za idiote, da se svjesno, plansko i ciljano uništavanje hrvatskoga naroda nakon propasti vojnoga porobljavanja i uništenja, ne radi samo na jednom području, već koordinirano na svim područjima koja ga određuju. Zbog toga nemamo funkcionalnu znanost, kulturu, obrazovanje, financijski sustav, monetarni sustav, zbog toga nemamo jasan plan razvoja ni jednoga segmenta hrvatskoga društva, time i naroda, zbog toga nemamo nikakav plan pristupa pitanjima BiH, zbog toga nemamo ništa izuzev sve slabije nade. Ili, bolje rečeno, imamo politike i protagoniste kojima na čelu ne piše KOS i UDBA, koji su danas borci za ljudska prava iako su do jučer bili predsjednici vojnih sudova komunističke vojske, imamo borce za slobodu koji su jučer svjedočili i hapsili dečke kao Pita, imamo “profesionalce” koji jedino profesionalno izvršavaju tuđe naloge, jednom Beograda, drugi put Londona u ime Beograda.

Hrvatski nacionalni interesi nisu ni izbliza definirani uspostavom i obranom današnje Republike Hrvatske. To je bio prag s kojega se moralo početi, ali, točno onoliko koliko to nisu znali razni “državotvorci” koji su naslijedili Tuđmana, toliko su to znali oni koji ga nisu mogli usprkos svemu omesti u uspostavi države. Ključno pitanje je, usprkos vojnoj pobjedi nad srpskim agresorom, ostalo i dalje pitanje hrvatsko – srpskih odnosa, pri čemu valja istaći da je trošenje goleme nacionalne pozornosti i energije na Pupovca zapravo usmjeravanje lovačkih pasa za zecom umjesto za krvoločnim vukom. Pupovac ima zadaću, silno ojačan kolonom navodnih antifašista koje plaća London izravno ili putem svojih satelita, držati za vrat autentične nacionalne snage u Hrvatskoj, te fokusiran interes hrvatskoga naroda nad svojim postupcima i provokacijama, dok se iz ureda državne vlade po nalogu Londona, tzv. pitanje BiH rješava u korist velikosrpskih interesa.

Nametnuta floskula o tome da su odnosi u BiH unutarnje stvari te države, koja niti stvarno niti formalno, izvan banalnih međunarodnih formi, ne postoji, kojom se sprječava jasno definiranje i aktivnost hrvatske nacionalne politike prema tom prostoru i zemlji, samo je nastavak medijske, političke i svekolike kampanje kojom se ta ključna noga hrvatskog državnoga tronošca odsjecala već početkom devedesetih godina.

Slučaja u ozbiljnim državama i politikama nema. Samo budale mogu misliti kako je nevezano Josipovićevo izlaganje u Knessetu o ustaškoj zmiji, pojava nekakvoga Stevanovića, Teršeličke, Jovanovića, zatim Šimunićevo kažnjavanje i kažnjavanje reprezentacije zbog povika “Za dom spremni” o kojima svijet ne zna ništa izvan onoga što im hrvatske vlade kažu, do svastike na Poljudu.

I samo službe u funkciji stranih politika i antihrvatskih interesa smiju zanemariti da je moguće očekivati novu provokaciju na globalnoj sceni, koja će “zds” globalno očitati Hitlerovom svastikom, a hrvatski narod definitivno predstaviti – problematičnim na etničkoj i gotovo genetskoj razini. Prepoznajete li to?

Samo budala može očekivati od aktualne Vlade primjeren odgovor na takve enigme, jer njihova funkcija nije nikada bila, definirati autentični hrvatski nacionalni interes već, ili moć kao kod Milanovića, ili izvršavanje dugoročno planiranih ciljeva, kao kod Pusić i prije nje Josipovića.

Umni je slijepac biti, a ne vidjeti da je sve ovo zajedno državnička obveza i izazov, odnosno ispit zrelosti i legitimiteta za Kolindu Grabar Kitarović koja, ili će adekvatnom reakcijom pokazati da je autentični hrvatski državnik, ili površnim postupcima populističke naravi da je običan igrač nečijih stranih politika i interesa čiji je posao sladunjavim porukama i postupcima kupiti vrijeme za dovršetak započetih strateških procesa.

A do tada ćemo Pita i ja tražiti kosovce i udbaše, dok oni ne nađu nas.

Autor: Marko Ljubić/7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save