Do kada će Srpska pravoslavna crkva širiti laži o kardinalu Stepincu?
Kako to da je “ustaša i zločinac” pokopan u zagrebačkoj katedrali? Te noći više puta mijenjana je odluka Krašić ili Zagreb…na kraju je stvar ‘prerezao’ general Eisenhower! I rekaoje Titu – Zagreb
Kakva su bila suđenja i pravda 1945. i prvih poratnih godina zorno svjedoči i tragikomična, zapravo jadna i žalosna zgoda na suđenju Kerubinu Šegviću, gdje je njegov najveći grijeh bio ustrajavanje na gotskom podrijetlu Hrvata i na upit suca o takvom stavu, Šegvić je odgovorio da se, između ostaloga, poziva na popa Dukljanina, na što je sudac ingeniozno ispalio – uvedite i toga popa Dukljanina da ga čujemo!
Bilo je to vrijeme žestoke komunističke propagande i laži i loše bi prošao onaj tko bi dignuo svoju hrvatsku ili katoličku glavu – a za to je najbolji primjer zasad blaženik a uskoro svetac Katoličke crkve kardinal Alojzije Stepinac. Bilo je to vrijeme laži, uhićenja, premlaćivanja i brojnih drugih šikaniranja, dugogodišnjih zatvorskih kazni zbog verbalnog delikta ili krivog pogleda, ponajprije zbog ideologije protivne komunizmu, i napokon, bilo je to vrijeme brojnih ubojstava “u ime naroda”!
I odmah se postavlja pitanje: ako je Stepinac bio, kako su nam godinama govorili u žestokoj antihrvatskoj i antikatoličkoj propagandi koja je bila jedna velika laž, dakle, ako je bio “ratni zločinac i ustaški koljač”, zašto ga nisu odmah Tito i njegovi trabanti i poslušnici pod znakom petokrake uhitili kada su ušli u Zagreb 8. svibnja 1945.? Što su čekali do jeseni sljedeće godine kada je Stepinac uhićen? Postoje dva odgovora i momenta: vidjeli su da je Stepinac nesalomljiv karakter, a nije da nisu pokušali sve iz udbaško-oznaškog arsenala, i dakako da je trebalo vremena za lažnu optužnicu i montirano suđenje!
Francuz Branko Miljuš i tragač “crvene niti”
Svojedobno je u Parizu posebno mjesto u velikosrpskoj propagandi o Stepincu zauzimao stanoviti Branko Miljuš koji je pod pseudonimom, gradeći se kao Francuz, napisao krvožednu knjigu protiv Stepinca i Katoličke crkve, no da su njegovi, između ostaloga, intelektualni dometi bili ozbiljno limitirani, svjedoči ‘trenutak iskrenosti’ u predgovoru kada je napisao – “to su nam pričali francuski prijatelji, jedan od naših francuskih prijatelja pričao mi je…”
Ni naslov knjige nije baš bio u francuskom duhu i stilu, glasio je UBICE U BOŽJE IME i tako se Miljuš razgolitio do kraja. To što je bio deklarirani i aktivni četnik, istovremeno i mason, i nije bilo veliko iznenađenje…
Jedan od glavnih, zapravo glavni autor lažne optužnice protiv kardinala Stepinca bio je javni tužitelj Jakov Blažević, kome godinama ustaše, Stepinac i ‘crvene niti’ nisu dali mira, tako da je početkom 1981. objavio svoje četiri knjige (sjećam se zelenih korica) o partizanima, ustašama i Stepincu, u kojima je ponovio sve laži i klevete iz montiranog procesa 1946. protiv Stepinca, gdje je na žestokom udaru pored Stepinca bila i Katolička crkva! Partizansko-zločinački vuk je stario, no za razliku od pravog vuka, ovaj nije mijenjao ni dlaku ni ćud…
Razvidno je i logički očito – istina je uvijek jedna i obvezuje jednako i krvnika i žrtvu, krvnika na kaznu, žrtvu na moralnu ili pravnu satisfakciju. Krvnik Blažević izbjegao je ljudsku kaznu, no kako je prošao kod Onoga koji “ispituje srca i bubrege” odnosno dobro ili zlo počinjeno za života …
Žrtva odnosno mučeništvo kardinala Stepinca dobili su moralnu satisfakciju već na sramotnom suđenju, no i hrvatski Sabor svojedobno je Stepincu donio i moralnu i pravnu satisfakciju.
Za one kojima je istina jedini kriterij i mjerilo ljudskosti, vjere i morala, desetljećima je nakon 1945. glavno pitanje bilo – kako odgovoriti na laži i otrove komunističke i velikosrpske propagande i drugova s odredištem u Zagrebu, središte je bilo i ostaje u Beogradu, u potrazi za istinom o Stepincu, Jasenovcu i Bleiburgu? Istinom i jedino istinom! A ona je na Stepinčevoj strani! Zato što je istina uvijek jedna ili je nema. Tko se još sjeća Jakova Blaževića ili suca Žarka Vimpulšeka? S druge strane, mnogi pamte herojsku obranu Stepinčevih odvjetnika Ive Politea i Natka Katičića, koji su točku po točku obarali optužnici i dokazali Stepinčevu nevinost. I to 1946. godine!
Medijske laži i propaganda
Te 1998. godine kada je sveti papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio kardinala Stepinca blaženikom, nije dugo trebalo čekati na ono čime su nas bombardirali od 1945. – kako je Stepinac ustaša i ratni zločinac!
Tako je francuski Le Monde 1.listopada 1998. pisao da “Ivan Pavao izaziva srpsku javnost svojim odlaskom u Hrvatsku i proglašavanjem kardinala Stepinca blaženim”. Tvrdu liniju mržnje ublažavale su tvrdnje kako je Stepinac “ponešto rekao i riskirao, no kako je, bio blijeda figura, solunac, prebjeg i izdajnik Monarhije” i kako je papa činom beatifikacije “upao u nategnute i bizarne pretpostavke”. Međutim, istina je posve drukčija: Stepinac je puno puta govorio i riskirao, tako je za Jasenovac rekao da je “sramotna ljaga za hrvatski narod”, zauzimao se direktno kod Pavelića ili njegovih najbližih suradnika, kako za Srbe, tako i za Židove i Rome, mnogima je i život spasio; nije bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša, uostalom njegovog brata ubili su ustaše. Nitko ne poriče da je bio za samostalnu državu Hrvatsku, no kada je vidio što ustaše čine digao je svoj glas u obrani Boga i ljudskog dostojanstva, svakoga čovjeka, bez obzira na vjeru ili naciju! Također nitko ne poriče da je bio žestoki protivnik bezbožnog komunizma i to mu je bio jedan od težih grijeha iz partizansko-komunističke perspektive. U pitanjima vjere i morala bio je beskompromisan, postojan i dosljedan.
Prije podosta godina jedan Srbin pravoslavac posvjedočio mi je da je u vrijeme Drugog svjetskog rata živio u Zagrebu i da je Stepinac činio i pomagao ljudima koliko je mogao! I da je dosta učinio. Na sramotnom suđenju trebali su svjedočiti i neki Srbi no kako je optužnica i presuda već bila napisana, Jakov Blažević i sudac Žarko Vimpulšek nisu ih pripustili suđenju! Blagopokojni kardinal Franjo Kuharić koji je bio svjedok toga vremena iz prve ruke, u jednom mi je razgovoru na moj upit o kardinalu Stepincu kratko odgovorio – bio je pravednik i čovjek sveta života, sve lažu! Pokojni vozač kardinala Stepinca, Šepera i Kuharića Franjo Kranjčec ovako mi je jednom zgodom opisao trojicu kardinala: Stepinac bi rekao kamo idemo i nije puno razgovarao, uzeo bi krunicu u ruke i molio! Šeper me je davio kolutovima dima, a o Kuhariću ne bih još, živ je…
Kardinal Stepinac bio je čovjek duboke vjere i ustrajne molitve i može zazvučati patetično ili frazerski, no on je istinski ljubio Boga i svakoga čovjeka, bez iznimke! Tako su govorili i svjedočili oni koji su ga poznavali. Opet, bez iznimke.
Viktor Novak mnogima je bio jedini izvor i inspiracija
Mrziteljska i huškačka knjiga masona Viktora Novaka Magnum crimen, dakako uz ‘crvene niti’ Jakova Blaževića ili opskurne rečenice “Francuza” Branka Miljuša, upravo su bili glavna literatura onima koji nikad nisu prestali pljuvati i napadati kardinala Stepinca. Kada se tome još doda zagriženo nacionalno a ne vjersko pravoslavlje, kao i usmena predaja onih za koje je svaki Hrvat ustaša – ne treba se previše čuditi neumornim napadima na kardinala Stepinca.
Bilo je te 1998. godine i komičnih novinskih sadržaja: tako je riječki Novi list od 18.kolovoza 1998. prenio pisanje Il Manifesta pod naslovom ‘Petnaestak južnih Slavena poslalo pismo Svetom Ocu – Stepinac nedostojan beatifikacije’. I španjolski El Pais objavio je sadržaj pisma, pridavši mu veliko značenje. Pismo počinje riječima: “Mi, obični građani, balkanski Sloveni iznenađeni smo vešću, da smo verovali da se radi o nekoj drugoj osobi istog imena(!??)…” Posebna zanimljivost pisma je što se Stepinca “svi sećaju” i što će ova beatifikacija “zaoštriti odnose između južnih Slovena!” Pismo je potpisalo (bez osobnih imena i prezimena!??) 15-ak osoba rođenih u Istri, užoj Srbiji, Vojvodini, BiH, Hrvatskoj i Makedoniji – i ovo “pismo” je na intelektualno-moralnom tragu suca koji je “pozvao u sudnicu popa Dukljanina” ili stanovitog “Francuza” Miljuša! Tragikomedija do suza. Od Vardara pa do Triglava…
Uostalom, zašto i čemu se čuditi ako je za Le Monde glavni izvor bio Magnum crimen Viktora Novaka!?
Sramotna uloga CNN-a
Nije tajna kako ova američka, satelitska i globalna TV mreža medijski (in)formira cijeli svijet. Ali, pogled CNN-a uglavnom je pogled iz Beograda, na koji gotovo nijedna inozemna javnost s tradicijom dopisništva iz Beograda nije sasvim imuna. Srpske laži, stereotipi i predrasude prema Stepincu, Katoličkoj crkvi i Hrvatskoj, prema Hrvatima, tako postaju i ostaju baštinom svjetske javnosti, gdje bi Hrvatska morala opetovano i glasno reagirati, ne samo Katolička crkva u Hrvatskoj, zar i hrvatski Sabor nije rehabilitirao Stepinca?
Gdje je razlog toj moralnoj, duhovnoj i mentalnoj pomutnji u napadima na Stepinca? U izjednačavanju krvnika i žrtve, u povijesti koju su pisali i nametali partizani i komunisti kao i agresivna srpska propaganda gdje je glavnu riječ uglavnom vodila Srpska pravoslavna crkva uz SANU i Klub književnika iz Beograda, u dobro razrađenim metodama najprije OZNA-e a kasnije UDBA-e, u minoriziranju četničke emigracije, u nametanju kolektivne hipoteke hrvatskom narodu o genocidnosti, o imalo naglašenijem hrvatstvu kao žestokom ustašovanju, u političkoj samodopadnosti koja u Hrvatskoj traje od mandata do mandata, u hrvatskom samozaboravu i nametnutoj šutnji, u slijeganju ramena na laži i zločine iz Drugog svjetskog i Domovinskog rata, u činjenici da se o Jasenovcu “sve zna”, no koliko uistinu znamo o Stepincu i Bleiburgu?
Na CNN-u su prilozi o Stepincu montirani vrlo inteligentno, u tobože nevještoj dobroj namjeri: donosili su najlukavije metode optužbe i najstupidnije metode obrane, što su opet tobože – objektivno sučelili. Slučajna neobaviještenost novinara? Ma dajte…
Sveti papa Ivan Pavao II. uložio je vlastiti ugled i ugled Katoličke crkve u Stepinčevu beatifikaciju i taj čin govori sam za sebe. Zar je CNN pozvan davati savjete ozbiljnosti, odgovornosti i opreza Katoličke crkve u takvim situacijama? Zar su na to pozvani pravoslavni sveštenici, episkopi i patrijarh? Nažalost, kao i u Katoličkoj crkvi, makar jednako je i u Pravoslavnoj – mnogima koji su pozvani da propovijedaju evanđelje, carstvo zemaljsko milije je i srcu bliže od carstva nebeskog!
Svetost života kardinala Stepinca
Itekako su vagane sve okolnosti, bilo je i i “đavoljih odvjetnika”, svjedoka i neupitnih činjenica! Zašto CNN ne progovori o nekoliko stotina ubijenih katoličkih svećenika, o biranim i nahuškanim svjedocima, ili ucijenjenima i zastrašenima znanim udbaškim metodama na montiranom i sramotnom suđenju? Također je žalosna činjenica, bilo je i zastrašenih ili ucjenjenih katoličkih svećenika kojih se nećemo rado sjećati, koji su igrali u izdajničkom i mrziteljskom kolu, poput svećenika dr.Đuke Marića, Stepinčevog tajnika Ivana Šalića ili zvonara zagrebačke katedrale, kome je upravo Stepinac u gladnim danima svako jutro slao makar kruh i mlijeko da prehrani obitelj i djecu…
Zbog povijesne istine ponovimo još jednom: odvjetnici Ivo Politeo i Natko Katičić izložili su se i hrabro i znalački pobili točku po točku svih navode optužnice! Znaju li oni koji napadaju Stepinca da su mu Tito i Bakarić ponudili “da odvoji Katoličku crkvu u Hrvatskoj od Vatikana” nakon čega bi on bio nevin i slobodan!? Ta prljava igra i pritisci na Stepinca trajali su godinu i pol dana nakon ulaska partizana u Zagreb, no kada su uvidjeli da ga ne mogu slomiti uhitili su ga u rujnu 1946. i sramotno sudili. Stepinac nije slučajno odabran kao glavna meta, ciljano su ga udarali i danas udaraju, jer je upravo on bio i ostaje – jedan od najvećih boraca za katoličku vjeru, hrvatsko ime i jezik, opstojnost, povijest, ponos i nacionalno dostojanstvo. I nimalo nije pretjerano reći, osuda Stepinca bila je osuda i hrvatskog naroda. U ime koga i kakve ravnoteže? Ni ovdje nije potrebna prevelika mudrost…
Znaju li Stepinčevi mrzitelji da su tada kada i njega komunisti i u drugim zemljama nakon završetka Drugog svjetskog rata sudili kardinala Berana, Koreca, Slipyja, Wyszinskog, Mindszentyja? Znaju li da je američki predsjednik Eisenhower imao “razgovor ugodni u četiri oka” s diktatorom i zločincem Titom kako ne bi previše naudio Stepincu? Kako to da je “ustaša i zločinac” pokopan u zagrebačkoj katedrali? Te noći više puta mjenjana je odluka Krašić ili Zagreb…na kraju je stvar prerezao general Dwight Ike Eisenhower! Zagreb!
Jedini grijeh kardinala Stepinca bio je što je bio čovjek savjesti i duboke vjere, postojanosti, mirnoće, čistoće i nepopustljivosti u obrani Boga i čovjeka. Stepinac je u svakom čovjeku gledao i vidio sliku Boga živoga. Božja čast i ljudsko dostojanstvo bili su mu iznad svega.
Također je zanimljivo – postoje dokazi Titovih i Bakarićevih riječi kako oni znaju da je Stepinac nevin ali moraju činiti ustupke Beogradu i Srbima!!? U ovom kontekstu vjerojatno se dogodio i bleiburški pokolj, no Hrvatska je platila previsoku cijenu svih tih ustupaka! Zar i danas mora plaćati i dokad? Toliko dugo dok klevete i laži odjekuju iz dirigiranih centara moći, novca, politike i medija, dok se Hrvatskoj nameće kolektivna amnezija o Domovinskom ratu i balast genocidnosti u Drugom svjetskom ratu; toliko dugo dok Hrvatska sama sebi kopa grabe u koje upada, dok nijemo šutimo i time podstičemo širenje laži o žrtvama prvog i drugog reda, toliko dugo dok je o Jasenovcu poželjno govoriti, Stepinca baš i ne previše hvaliti da se ne bi zamjerili istočnoj braći, a Bleiburg? Tada nam kažu – ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti, no kako graditi zdravu budućnost bez neriješenih računa iz prošlosti, gdje su jedino nevine žrtve platile najskuplju cijenu dok krvnicima presuđuju Bog i biologija ili još uvijek grme o “pravednom” ili osvetničkom pokolju na Bleiburgu i brojnim drugim stratištima. Brojne neznane jame i masovne grobnice ionako šute a krvnici ili njihovi sinovi misle da je tako najbolje.
Istini o kardinalu Alojziju Stepincu ničija pomoć nije potrebna! Zar on nije na suđenju rekao da će mu povijest dati za pravo? Zašto? Zato što je znao da je nevin i da će konačna pobjeda pripasti istini. No u cijeloj priči o kardinalu Stepincu samo jedno je potrebno: suočiti se s vlastitom prošlošću u istini i koliko je ljudskoj i političkoj ograničenosti moguće – što čistijoj savjesti!
Odmjerene riječi mitropolita Porfirija
Prvi intervju nakon dolaska u Zagreb mitropolit Porfirije Perić dao je zagrebačkim NOVOSTIMA 28.listopada 2014. i tada je novinaru Saši Kosanoviću rekao: “Otkako živim u Hrvatskoj, uvideo sam da braća rimokatolici imaju veliko poštovanje prema ličnosti kardinala Stepinca. Tema kanonizacije nije nova. Papa Jovan Pavle II. još je 1998. kardinala Stepinca proglasio blaženim. Katolička crkva ima svoju proceduru proglašenja svetitelja, koja je različita od prakse Pravoslavne crkve. Mi tu ne odlučujemo. Želim samo da ponovim reči patrijarha Irineja da ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana.”
Očito je da mitropolit Porfirije ne pripada krilu jastrebova u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, kao i to da dobro važe riječi prije nego ih izgovori. Vjerojatno je to posljedica njegove duhovnosti i intelektualnog promišljanja, kako teologije tako i života oko sebe. Imajući na umu da je mitropolit Porfirije rođen godinu dana nakon Stepinčeve smrti, jasno je da je sve što je čuo ili pročitao o kardinalu Stepincu usvojio od drugih, dajući dakako svojim riječima i stavu pečat izgrađene osobnosti i odmjerenosti, ponajprije duhovnosti. Porfirijeva rečenica MI TU NE ODLUČUJEMO trebala bi biti polazište u svim razgovorima i promišljanjima Srpske pravoslavne crkve o kardinalu Stepincu, no isto tako trebala bi i morala biti jasna poruka onima iz SPC-e koji i danas žestoko napadaju kardinala Stepinca! I stoga je doista bio mudar potez SPC-e imenovati zagrebačko-ljubljanskim mitropolitom baš Porfirija Perića, koji će, vjerujemo u to, biti istinski graditelj ekumenskih odnosa, ne podliježući lažima i propagandi kojih se sigurno naslušao…
A njegova posljednja rečenica kako “ličnost svetitelja treba da bude poštovana i od drugih hrišćana” posve je točna, no za njeno ostvarenje, očito je, trebat‘ će još vremena s obzirom na laži, propagandu i predrasude o Stepincu koje su nam nametane godinama: vrijeme je ionako najbolji pokazatelj i sudac. Konačnu točku na svaki život stavlja Bog u vječnosti.
Autor: Mirko Kalanj/dnevno.hr
