IVICA ŠOLA: Potrebna je žurna kaznena prijava protiv organizatora Zagreb Pridea
Mjerodavne ustanove hrvatske države trebale bi žurno podnijeti kaznenu prijavu protiv organizatora Zagreb Pridea, kao i protiv udruga Iskorak i Kontra, jer geslom “Glasnije i hrabrije: Antifašizam – bez kompromisa!” potiču na mržnju i nasilje prema spolnim manjinama te rehabilitiraju zločinačke antifašističke prakse
Kako je priopćio Organizacijski odbor Zagreb Pridea, u Zagrebu će se u subotu 13. lipnja održati “Parada ponosa”. Ništa novo, ništa čudno, ovo je četrnaesta po redu “gay parada” u hrvatskom glavnom gradu. Ništa osim jednoga, a to je mazohistički slogan koji bi trebao biti uvredljiv za sve homoseksualce: “Glasnije i hrabrije: Antifašizam – bez kompromisa!”
Ako je tako, ako se homoseksualci pozivaju na “antifašizam” kao svoj aktivistički ideal, onda sami homoseksualci otvoreno zagovaraju – homofobiju i progon homoseksualaca! Opće je mjesto da su “antifašisti”, od Tita do Staljina donijeli zakone koji su homoseksualnost smatrali kaznenim djelom. Sam Tito je zakonom zabranio homoseksualne odnose i veze, a svatko tko bi prekršio zakon, išao bi u zatvor. Povjesničar Dean Vuletić, koji je na Yaleu magistrirao na temu “Gay i lezbijska povijest Hrvatske: od II. svjetskog rata do 1990.”, u nekoliko je navrata u medijima govorio o mržnji Titovih antifašista prema homoseksualcima, te u jednom takvom interventu donosi zastrašujuće činjenice: “Komunistička represija prema seksualnim manjinama u komunističkoj Jugoslaviji je postojala i bila je opravdavana retoričkim osnovama, da su homoseksualci ‘neprijatelji sistema’. Poznato je da se tijekom tog razdoblja homoseksualcima i transvestitima sudilo diljem Jugoslavije te da su vlasti pokušavale iz javnog života ukloniti ljude koji su imali razumijevanje za poteškoće homoseksualaca. Policija je u Zagrebu uhićivala i zatvarala homoseksualce, iako su im mnogi ‘stari ugledni odvjetnici’ pomagali i svojevoljno pristajali braniti optužene. U Dubrovniku su neki od optuženih vođeni ulicama vezani, pa čak i bili kamenovani, dok su se neka od najgorih suđenja odvijala u Rijeci, gdje su neki homoseksualci čak bili i ubijeni. Slali su ih s ostalima koji su smatrani ‘neprijateljima sistema’ u kaznene logore u Novoj Gradiški i na Golom Otoku, a drugi koji su se bojali su počinili samoubojstvo ili su pobjegli u Zapadnu Europu”, navodi Vuletić u jednom dnevnom listu.
Spremljeni u logore
Ništa bolje nije bilo ni u drugim zemljama perjanicama “antifašizma” koji su organizatori zagrebačke parade ponosa ideal društvenog djelovanja. U Sovjetskom Savezu, članak 121 Kaznenog zakona koji je antifašist Staljin donio još 1934. godine, a koji je u više-manje istom obliku ostao na snazi do pada SSSR-a, odmah nakon njegovog donošenja oko pedeset tisuća homoseksualaca (muškoložniki), ili onih koji su tako bili etiketirani premda to nisu bili, završilo je u logorima iz kojih se većina njih nikada nije vratila. Mučenja, progoni, javna ponižavanja i ubojstva homoseksualaca u antifašističkom Sovjetskom Savezu bila su dobro uhodana i minuciozno razrađena praksa. Dok su homoseksualci za Titove antifašiste, za partizane, bili “nakaze koje treba strijeljati”, za sovjetske antifašiste bili su dokaz “buržujske dekadencije i bolesti”. I u Titovom antifašističkom susjedstvu, u Albaniji, tamošnji antifašisti su, sukladno članku 137 Kaznenog zakona, za homoseksualnost predviđali “deset godina zatvora i prisilni rad”.
Nisu samo antifašisti i Komunistička partija u totalitarnim državama imali zločinački odnos prema osobama homoseksualnih sklonosti, već i u demokratskim. Naime, u talijanskoj Komunističkoj partiji, sa snažnom antifašističkom notom, vladala je otvorena odbojnost prema homoseksualcima, no, za razliku od totalitarnih režima, talijanski antifašisti ih nisu mogli zatvarati, proganjati i ubijati. Ali kada bi prepoznali nekog takvog bolesnika, kakvim su ih smatrali ovi antifašisti, odmah bi ga izolirali i izbacili iz stranke, a deklariranim homoseksualcima koji su htjeli pristupiti talijanskim antifašistima, među kojima je najpoznatiji čuveni redatelj Pier Paolo Pasolini, odbili bi dati partijsku knjižicu.
U antifašističkoj Jugoslaviji kazneni zakon koji je određivao otvoreni progon i zatvaranje homoseksualaca dokinut je 1977. godine, ali time se de facto sve do pada ove antifašističke države nije promijenilo ništa. Dapače, polovicom osamdesetih godina homoseksualci su na inicijativu antifašističkih boraca Hrvatske bili glavna tema tadašnjeg Sabora i CK SKH, prvi put u povijesti. Povod je bila emisija “Frigidna utičnica” na Omladinskom radiju koja se bavila homoseksualnom problematikom, nakon čega je naređena cenzura, zabrana “propagiranja bolesti i nastranosti”, kako bi se sačuvala zdrava socijalistička mladež.
U tom kontekstu, što znači geslo ovogodišnjeg Zagreb Pridea “Antifašizam – bez kompromisa!”? Gledajući odnos antifašista, pa i Titovih, prema homoseksualnosti koja je bila kriminalno djelo, danas, u Hrvatskoj 2015. godine to praktično znači da sami homoseksualci “bez kompromisa”, pozivajući se na antifašizam, zagovaraju opet vlastiti progon, vlastitu kriminalizaciju i stavljanje homoseksualne nastrojenosti i prakse u kontekst bolesti i zločina. Zato bi mjerodavne institucije Republike Hrvatske žurno trebale podnijeti kaznenu prijavu protiv organizatora Zagreb Pridea, kao i protiv udruga Iskorak i Kontra, jer ovim svojim geslom potiču na mržnju i nasilje prema spolnim manjinama te rehabilitiraju zločinačke antifašističke prakse prema spolnim manjinama. Jednako tako, zbog ovog čina, svaki rodno osviješteni pojedinac trebao bi napasti homoseksualce zbog širenja homofobije i poziva na likvidaciju, budući da su antifašisti, od Staljina do Tita, pobili najviše homoseksualaca u ljudskoj povijesti. Danas, nakon antifašista, praksa ubijanja homoseksualaca postoji samo u islamskim zemljama, pa je zazivanje “antifašizma bez kompromisa” od strane homoseksualca racionalno teško objašnjiv (mazohistički) čin.
Previše je pomirljivaca!
I neke druge stvari kod homoseksualnih aktivista su teško racionalno objašnjive. Prva se odnosi na njihovo pozivanje na ljubav protiv mržnje, pri čemu antifašizam po njima simbolizira ljubav, a fašizam mržnju. Ovdje se radi, osim o mazohizmu, i o povijesnoj krivotvorini. Antifašizam je pokret koji u svojoj srži ima mržnju, kojemu je mržnja, pa i prema homoseksualcima, bila glavni motiv djelovanja. Prema egzaktnim povijesnim izvorima i dokumentima, nakon završetka Drugog svjetskog rata, jedan od glavnih problema antifašista bio je kako podići razinu mržnje među svojim pripadnicima. Tako prema dokumentu iz Vojnog arhiva u Beogradu, (Arhiva NOB, kut. 888, reg. br. 6 – 1/5), koji potpisuje sekretar Stanko Obradović, antifašista Tita se izvještava kako antifašisti, posebno mladi, premalo mrze. Tako Obradović piše: “Mržnja naših boraca postoji dosta slaba naročito kod novih boraca koji su u zadnje vrijeme došli u naše jedinice, naročito Mađara i drugih novaka. To se očitovalo prilikom pratnje zarobljenika iz Maribora prema Slavoniji. Mi smo s naše strane poduzeli preko partije da se ta mržnja poveća održavajući sastanke kratke sa rukovodiocima i ukazujući da su to najveći krvnici našeg naroda i da treba prema njima postupati oštro i oprezno da ne bi koji utekao. Uspjeli smo podići mržnju prema toj bandi i u zadnje vrijeme borci ih ubijaju kada koji ostane iza kolone t. j. koji ne može da ide, ali još uvijek postoji pomirljivaca koji ih vole davajući im kruha, vode, itd.”
Ovaj partijski “izveštaj za mesec maj 1945. godine” koji se nalazi u knjizi “Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944. – 1946.” (str. 145 – 146), evo male digresije, sasvim egzaktno “potkrepljuje” tezu bivšeg predsjednika Josipovića o “lijepim partizanskim kapama koje su simbol ljubavi”, kao što raskrinkava homoseksualne aktiviste koji antifašizam povezuju s ljubavlju. Antifašizam je, od svojih početaka, škola mržnje prema drugima i drukčijima, među kojima su eminentno bili i homoseksualci, čiji je “bleiburg” sustavom kaznenih zakona trajao puno duže od ovoga kojeg u svojoj rapsodiji antifašističke mržnje opisuje sekretar Obradović. Antifašisti su do te mjere mrzili homoseksualce da su ih izjednačavali s ostalim “neprijateljima naroda”, na čelu s fašistima. Ako je jedna od najčešćih krilatica homoseksualnih aktivista “ljubav je ljubav”, ako sve što čine u svom aktivizmu čine u ime ljubavi, onda je totalna perverzija zagrebačku gay paradu ove godine umotati u geslo “antifašizam bez kompromisa.” Definitivno, homoseksualci su jedina društvena skupina u povijesti čovječanstva koja kao pozitivce veliča i propagira vlastite krvnike i progonitelje!
Inzistiraju na statusu braka
Druga stvar, osim veličanja antifašizma, kada je riječ o homoseksualcima, koja je racionalno neobjašnjiva, jest njihovo inzistiranje na statusu braka i obitelji, gdje su i u katoličkoj Irskoj ovog tjedna slavodobitno trijumfirali. Prošle godine u tekstu pod naslovom “Homoseksualna shizofrenija” propitao sam, u kontekstu krilatice “Brak za sve”, a koji sam objavio u Glasu Slavonije (23. 7. 2014.), svu demagogiju i licemjerje ovoga imperativa današnjice, važnijeg čak i od života i smrti djece u siromašnim zemljama. Brak za sve! To je jedan od prioriteta Baracka Obame, o tome bruje i britanski mediji jer se i konzervativac Cameron upregao za njihovu legalizaciju, Rajoy u Španjolskoj pak neuspješno pokušava malo ublažiti ono što je Zapatero započeo, u Francuskoj su homoseksualni brakovi aktualniji čak i od proračuna Europske unije…, sve do Hrvatske gdje je zdravstveni odgoj tek uvod u ono što su Portugalci, Nizozemci, Belgijanci… odavno odradili. Što drugo preostaje nego pristati na taj pritisak i nametljivost, na taj globalni koloplet u kojem, da biste zavrijedili epitet normalnog čovjeka i ušli u zajednicu prihvatljivih građana s onu stranu homofobnih etiketiranja, morate piriti u diple novog jednoumlja. No, kako donosi The Telegraph iz pera Brendana O’Neilla, u samo nekoliko desetljeća homoseksualni aktivisti spram institucije braka i obitelji pokazali su neviđenu podvojenost, oprečnost kakvu ne poznaju niti najradikalniji politički pokreti. U vrijeme seksualne revolucije homoseksualci okupljeni oko pokreta “Stonewall”, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku, govorili su ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu se prvenstveno misli na najodvratniju od svih: Obitelj. Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!”
Zavoljeli ono što su prezreli
Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijskih aktivistica toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.” Ono što O’Neill potom logično propituje jest kako to da su homoseksualci u tako kratko vrijeme jednu bolesnu instituciju kao što je brak, od želje da je unište, proglasili svojim idealom, objektom beskompromisne borbe po cijeloj kugli zemaljskoj? Zašto oni koji su prezirali moral većine, brak i obitelj, želeći ga satrti, sada žele biti dio iste te do jučer prezrene zakonske forme i etosa? O’Neil’ će natuknuti da se od početka radi o istoj strategiji uništenja institucije obitelji, samo je taktika promijenjena. Teško bismo se s tim složili, budući da kriza braka, obitelji na Zapadu ima puno složenije čimbenike pa da bi im homoseksualna prevrtljivost i žudnja za homologizacijom nešto značajnije štetila. Tu ne treba zapravo uopće tražiti razum, niti razumne razloge i argumentaciju, tu razuma nema, jer kada netko s jednakom strašću nešto agresivno prezire i agresivno želi u kratkom vremenu, to je za neke specifične vrste analiza onkraj uobičajenih putova interpretacije na koje se konvencionalna znanost nije naviknula, ili se boji upustiti u to jer joj nad glavom visi mač inkvizitora političke korektnosti.
Kako god bilo, puno je toga, od antifašističkog gesla ovogodišnjeg Zagreb Pridea, do mržnje – ljubavi prema instituciji braka i obitelji, kod homoseksualaca teško racionalno objašnjivo. Kao što nije jasno zašto, kada prosvjeduju zbog diskriminacije, idu na Kaptol ili crtaju dugu pred ulazom u zgradu HBK-a, a ne pred sjedište SDP-a, sljednika antifašističkih progonitelja homoseksualaca i traže ispriku zbog svega što su im njihovi antifašistički preci učinili, traže lustraciju na svoj način. Ovako, ponašaju se kao da su oboljeli od stokholmskog sindroma pa na sloganu viču: “Antifašizam – bez kompromisa!” Dečki i cure, jeste li svjesni što ste izgovorili, za što se zalažete “bez kompromisa”?
Autor: Ivica Šola / 7Dnevno
