‘Kćeri, vjera te tvoja spasila!’
13. nedjelja kroz godinu (B), 2015.
Liturgijska čitanja današnje nedjelje žele probuditi našu vjeru, kako bismo imali drukčiji pogled na životnu stvarnost, ali i bili svjedoci toga pogleda svima kojima nas Bog šalje i koje svakodnevno susrećemo.
Isus kaže ženi: „Kćeri, vjera te tvoja spasila!“ Vjera, a ne neki magijski čin, obični fizički dodir pretvara u dodir spasenja: „Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.“ Isusa su i drugi doticali. Ali samo ga je bolesna žena dotakla s vjerom. I „odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.“
Ista tema s istom porukom prisutna je i u drugom slučaju koji opisuje današnji evanđeoski ulomak. Riječ je o uskrsnuću Jairove kćeri. „Ne boj se! Samo vjeruju!“, kaže Isus nadstojniku Jairu. S vjerom i smrti prestaje biti smrt, stanje iz kojega nema povratka, a postaje san iz kojega se moguće probuditi i nastaviti živjeti. To je tako u slučaju Jarove kćeri: „Dijete nije umrlo, nego spava“, ali i, u svijetlu postuskrene vjere, u slučaju svake druge smrti, naše i smrti drugih.
Snaga vjere, a o vjeri je riječ, je tome da ona uspijeva u prividno običnoj situaciji otkriti nove mogućnosti, nevidljive onima koji nemaju vjere. U tome je prednost bolesne žene i nadstojnika Jaira u odnosu na mnoštvo koje opisuje današnje evanđelje. Zato se bolesna žena dotiče Isusa drukčije od drugih, a Jair ga poziva u svoj dom. Zato je i Isus mogao osjetiti da je iz njega izišla ozdravljujuća snaga. I mogao je reći: „Dijete nije umrlo, nego spava.“ Vjera i u bolesti i u stvarnosti smrti vidi nove mogućnosti, drukčiju stvarnost, inače nevidljivu bez vjere.
S druge strane, onima koji ne vjeruju, doticaj Isusa čini se nevažnim. I Isusove riječi o smrti kao snu se čine smiješnim. Zato su se učenici čudili što se uopće Isus pita tko ga je dotakao i mnoštvo podsmjehivalo kad je rekao da djevojčica spava. Znali da ga se svi dotiču, ali nisu znali da je s vjerom moguć i drugačiji doticaj. I znali su da je djevojčica mrtva, ali bez vjere nisu vidjeli novu mogućnost koju je Kristova prisutnost unijela i unosi u iskustvo smrti.
Predstavljajući nam danas vjeru koja spašava, vjeru koju je imala bolesna žena i nadstojnik Jair, vjeru koja daje mogućnost za drukčiji pogled na stvarnost, za pogled s onu stranu bolesti i smrti, današnje nas evanđelje poziva da u sebi probudimo takvu vjeru, vjeru kojoj je sve moguće, vjeru koja može preobraziti i našu životnu stvarnost, bez obzira o kakvoj se životnoj stvarnosti radi. Ta vjera ne bježi od stvarnosti. Dapače, ona je realna vjera. Zna da život ima i drugu, manje lijepu stranu, kojoj je nekad uzrok prirodna zakonitost koju čovjek nikad neće i ne može potpuno kontrolirati, a ponekad, nažalost sve češće, toj manje lijepoj strani smo uzrok mi sami, naša ljudska sebičnost zbog koje najprije isključimo Boga, a onda poremetimo odnose i sa svima drugima, uključujući i stvorenu stvarnost.
Ali, vjera, koliko god da je realna i sve to uočava, ne dozvoljava svemu tome da uguši nadu. Zato je to ne samo realna, nego istovremeno i optimistična vjera. I zato jer je optimistična vjera ne dozvoljava poteškoćama da zamrače njezin pogled, ona ne vidi sve samo crno, nego i u crnilu koje nas ponekad okružuje vidi i onu drugu, onu ljepšu stranu. A u svemu, svakoj situaciji ma kako bila teška, postoji i ljepša strana.
Osobitost ove vjere, vjere koja je istovremeno i realna i optimistična, nije u tome da nas oslobađa bolesti i patnje, žalosti i smrti, nego u tome da nas osposobljava da i kroz bol i patnju, žalost i smrt, možemo vidjeti drugačiju stvarnost, onu stvarnost koju nam nudi naš Gospodin. Drugim riječima, ovakva vjera, vjera koja je istovremeno i realna i optimistična, znade da ispod površine boli i patnje, žalosti i smrti, uvijek postoji Gospodinova ljubav koja nam uvijek ponovo nudi novu mogućnost.
Onaj koji s vjerom otkrije tu stvarnost Gospodinove ljubavi koja nas nikad ne ostavlja, koja nam je blizu osobito u trenucima boli i patnje, sposoban je shvatiti isto ono što je shvatio i autor Knjige Mudrosti u ulomku koji nam je ponuđen kao prvo čitanje, a on je shvatio da „Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.“ Bolest i smrt, sa svim onim što sa sobom nose, tad prestaju biti glasnici Boga osvete, kazne i osude, a postaju izvrsna prigoda za očitovanje njegovog spasenja. Bog prestaje biti Bog smrti, a postaje ono što on doista jest, Bog života, Bog koji dozvoljava da ga se „dotakne“ kako bi život koji struji u njemu prostrujio i u njihovim životima, ali i u životima onih koje oni ljube.
Ovo je zapravo vjera u Boga koji je darežljiv, Boga koji je, premda bogat, samoga sebe osiromašio radi nas, da bismo se mi mogli obogatiti njegovim siromaštvom, kako nam to objašnjava sv. Pavao u ulomku iz Druge poslanice Korinćanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje. Takva vjera nije nešto što se samo ispovijeda. Takva vjera se živi. Ili nije vjera. Takva vjera i od nas kršćana i Crkve, nas koji bismo trebali biti obdareni takvom vjerom, također zahtjeva darežljivost. Ova darežljivost znači našu kršćansku i crkvenu dužnost omogućiti Isusu da ga i danas, kao i onda dok je hodao gradovima i selima obećane zemlje, po nama mogu susresti svi oni koji su potrebni. I svi oni kojima on želi doći. I da i oni, s probuđenom vjerom, po nama i našem djelovanju svaki put ponovo mogu iskusiti njegovu dobrotu.
Višeznačna je ova darežljivost po kojoj u nama, nama kršćanima i nama Crkvi, i u današnjem svijetu Krista mogu doticati i ugostiti oni koji boluju i pate, odnosno ova darežljivost po kojoj Isus i danas može hodati među nama u stilu one izjave o bl. Majci Tereziji iz Kalkute jednog engleskog novinara, koji ju je svijetu predstaviti riječima: „Vidio sam Boga kako hoda među ljudima.“
Progovoriti ćemo samo o dva temeljna značenja. Najprije je to darežljivost u onom doslovnom smislu iz Druge poslanice Korinćanima, a to je darežljivost u materijalnom smislu kojim se doslovno i od današnjih bogataša, onih koji imaju više nego li im treba, očekuje da imaju osjećaja prema onima koji su siromašni i koji nemaju niti ono najnužnije. Ovo ne znači da bogataši i sami trebaju postati siromašni, nego znači da svi trebamo biti jednaki: „Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost.“
Postoji, međutim, i drugo značenje ove darežljivosti. To je značenje koje nas više povezuje s evanđeoskim ulomkom i temom vjere o kojoj nam je progovorio taj ulomak. Riječ je o darežljivost u duhovnom smislu, onoj darežljivosti koju trebaju iskazivati oni koji vjeruju prema onima koji ne vjeruju. Ta nas darežljivost dovodi do našeg temeljnog kršćanskog poslanja, a to je poslanje prenošenja vjere.
Vjeru nismo ničim zaslužili. Primili smo je kao dar. Vrijedan je to dar koji nas osposobljava da drugačije možemo vidjeti Boga, svijet, druge, sebe, pa i različite životne situacije i sebe i drugih oko sebe, a u što je uključena također i bolest, nesreća, smrt, patnju i sl. Taj, međutim, dar nemamo pravo zadržati za sebe. Dužni smo ga ponuditi i drugima, kako bi svaka osoba s kojom ćemo se susresti, a osobito ona koja pati, i sama mogla iskusiti Božju ljubav koju smo mi iskusili i koja je preobrazila naš život.
MONS. MATE UZINIĆ
BISKUP DUBROVAČKI/MISIJA
