Mirotvorci se hrane Tijelom Kristovim
U sjećanju mi je, još od djetinjstva, ostala uzrečica: “A čime su te to hranili?”, a odnosila se na nekoga tko je bio uspješan u nečemu. Ako bi neki mladić bio dobar nogometaš, vješt u driblanju loptom smatralo se da se tajna uspjeha krije ne samo u napornom radu i treningu nego i u nečemu posebnom, poput nekakve specijalne ishrane.
Kasnije se kroz život uvjeriš da je svaki uspjeh plod vlastitog truda, talenata te raznih predispozicija. Ukoliko se osloniš samo na vlastite snage, kad tad zapneš, a onda tražiš pomoć. A pomoć najčešće dolazi negdje izvan tebe. Neki će tu pomoć tumačiti pukom srećom ili slučajnošću, no zagovornik sam teorije da slučajnosti ne postoje, a ako i zvijezde imaju nekakav utjecaj, vjerujem da je to zbog Onoga koji ih je baš tako sretno posložio. Isto tako vjerujem da zaista postoji posebna ”hrana” koja čini čuda u našim životima.
Nedavno sam, na jednom facebook statusu, pročitala razmišljanje o religiji kao suvišnoj zbog toga što na Zemlji imamo sve, što onda isključuje potrebu za nebeskim. Ukoliko bi to i bila istina, smatram da čovjekov odnos prema Zemlji ne bi smio biti izgrađen samo na uzajamnom iskorištavanju, a isto vrijedi i za čovjekov odnos s Bogom koji je od životne važnosti. Zašto? Jer samo cijelovit čovjek može dobro proživjeti ovaj zemaljski život. Pod cjelovitošću mislim na njegovu dušu, duh i tijelo. Bez tijela i krvi nema života, ali tijelo nije samo tijelo, kao što je i krv više od krvne plazme i tjelešaca. Ona je dragocijena čuvarica života.
Čovjekov život bez nahranjene duše je kao biljka bez vode i Sunca koje se nalazi na nebu. Tu nebesku hranu čovjekovog života i duše slavimo na Tijelovo, dok za Presvetim oltarskim sakramentom u procesiji korača veliki broj vjernika, željnih neke drugačije hrane. Hrane koja daje posebnu snagu i darove svakom čovjeku bez obzira na predispozicije. Ova hrana ne truje tvoje tijelo, ali i još važnije, ona ne truje tvoj duh, nego ga jača. Oni koji se hrane Njegovim tijelom ne bi trebalo teško prepoznati, oni su mironoše i mirotvorci i razlikuju se od ljudi koji se hrane “fast food” literaturom, lažnim intelektualizmom i mržnjom koja truje i razdvaja ljude.
Veliki je događaj pred nama – za jedne, pohod pape Franje Bosni i Hercegovini, a za druge gay parada. Ni to nije slučajno. Čime se tko ”hrani” bit će jasno vidljivo. Papa dolazi kao istinski mirotvorac koja nas upućuje na zajedništvo, koje se ogleda u blagdanu Presvetog Trojstva i osvješćuje nam Isusovu prisutnost u kruhu i vinu koje Pretvorbom postaju njegovo tijelo i krv.
Pokojni kardinal Aloisio Lorscheider popeo se na krov kuće u jednom brazilskom naselju kako bi spriječio rušenje domova najsiromašnijih stanovnika grada. Danas papa Franjo stoji na vrhu “crkvene kuće” i sprječava njezino rušenje. Nije, stoga, slučajno da dolazi baš u Bosnu i Hercegovinu. Dolazi u ime Isusa koji je uvijek bio uz potlačene i ugrožene. Papa Franjo je omiljen, ljudi mu se lako otvaraju, no shvaćaju li da nas on želi iznova upoznati s Kristom, kojeg ne poznajemo dovoljno? Lijepo je vidjeti ljude kako hrle u suret Papi, no još će ljepše biti nastavimo li se u ovom duhu susretati s Kristom u svojoj svakodnevnici i na svojim župama. Snaga Kristova Tijela se ne umanjuje zbog ruke koja ga dijeli.
“Ako želiš bolje razumijeti Krista, upotrijebi više srce i ljubav nego mozganje. Više bih ti preporučio da pođeš u život i nešto učiniš: tamo je Bog vidljiviji. Kada bi htio upoznati jabuku i proučio sve njene kemijske sastojke te savršeno poznavao svaki njezin djelić, a nikad ne zagrizao i osjetio slast njezina zalogaja, zar bi mogao reći da znaš što je jabuka? Utecite se radije iskustvu nego znanju.” ( Anto Stojić, “Nebo nije daleko”)
IVA IVKOVIĆ/MISIJA
