SPC VATIKANU: Stepinac je učestvovao u klanju Srba i ne može biti svetac! SPC ne gleda sa odobravanjem na najave da bi Stepinac mogao postati svetac, a takav stav napisan je u pismu patrijarha Irineja koji je predat ministru spoljnih poslova Vatikana Dominiku Mambertiju

Stav SPC prema kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca predat je ministru spoljnih poslova Vatikana Dominiku Mambertiju.

Vatikanski šef diplomatije odneće iz naše zemlje i pismo šefa srpske države posvećeno kanonizaciji zagrebačkog kardinala.

Patrijarh Irinej je u nedeljnom intervjuu za ”Politiku” rekao da su najave iz Vatikana da bi kardinal Stepinac mogao biti kanonizovan do kraja ove godine, bile veliko iznenađenje za srpske arhijereje, jer – da neko bude svetitelj, to mora biti zaista svetla i sveta ličnost koju prihvataju kao takvu i drugi hrišćani.

(Telegraf.rs / Tanjug)

A sada nešto jako zanimljivo o srpskim svecima

Stefan Nemanja (rođen 1114 godine), rodonačelnik je dinastije Nemanjića i u srpskom narodu poznat kao sveti Simeon Mirotočivi. Njegov otac (Raški župan Zavida), imao je osim njega još tri sina.

Stefan je u srpskoj povjesti ostao zabilježen po krvavim međusobnim obračunima s braćom oko položaja Velikog župana Raške,* a također i po okrutnosti i surovosti u iskorjenjivanju (* U to vrijeme srpska nacija još nije postojala, pa se ovaj prostor imenovao po gradu Rasu – a žitelji kneževine Raške nazivani su Rašanima, Rasima, Rascijancima ili Racima.) ‘jeretika’ – bogumila koje je sa svojom vojskom sustavno progonio i nemilosrdno ubijao.

Osim po teritorijalnim osvajanjima, ubijanju, pljački, paležu, istrebljenju bogumila i stalnim krvavim sukobima unutar vlastite obitelji (u kojoj je vladao posvemašnj nemoral i sve je bilo podređeno bespoštednoj borbi za vlast), u srpskoj je pisanoj povijesti Stefan Nemanja ostao zapamćen i zabilježen i kao prvi ktitor – mecena, graditelj i obnovitelj brojnih sakralnih zdanja (crkava i manstira), zbog čega mu je srpska crkva, u znak zahvalnosti, uzvratila brzom kanonizacijom.

Naravno kada je već tako izdašno darivao SPC to su i moralno prihvatljivi kriteriji i za sve kršćane pa i one koje je proganjao zar ne ???

Ali ima toga još …

Nasljednik Stefana Nemanje (sv. Simeona), Stefan “Prvovenčani” od katoličkog pape Honorija III. dobija 1217. godine vijenac, što je bio znak da je priznat za legitimnog vladara Raške – otuda: “Prvovjenčani”. Ovaj čin u to se vrijeme ujedno smatrao i međunarodnim priznanjem državne suverenosti.

Taj podatak (kao i mnoge druge koji se ne uklapaju u poželjne klišeje i stereotipe), srpska historiografija uglavnom prešućuje. U ovom slučaju, to obzirom na okolnosti i ne treba čuditi; zaslugom crkvenog poglavara omraženih ‘Latina’ (koji su Srbima, prema tradicionalnom shvaćanju, oduvijek bili i ostali “krvni neprijatelji” ), dolazi do priznanja prve srpske države – previše bi bilo očekivati da to prizna bilo koji “nacionalno svjestan” pripadnik ovog naroda.

Ali SPC prešućuje još nešto :

Njegov djed, Stefan Uroš II Milutin, vlast je preuzeo od brata Dragutina, koji je položaj poglavara Raške napustio pod prisilom. Milutin je imao dva sina – Konstantina iz prvog braka, i iz drugog Stefana (kasnije nazvanog Dečanski). Nakon što je godinama bio taoc na dvoru mongolskog kana (kamo ga je otac poslao kao jamstvo za ispunjenje postignutog dogovora), mlađi sin – Stefan – po povratku se upustio u borbu oko prava na nasljedstvo. Konstantin je smatrao da njemu kao starijem taj položaj po pravu pripada, s čime se Stefan nije složio, pa se s njime sukobio i porazio ga. Osveta je bila krvava i surova.

Tadašnji pisac i kroničar Pseudobrokar bilježi kako je Stefan dao brata Konstantina

” ‘opružiti na jednom komadu drveta, pa mu klincima probi mišice i butine, pa ga onda raseče na dve pole po sredini… ‘ U narodu se govori kako je Stefan od bratove lubanje dao napraviti pehar. “

Poslije krvavog obračuna s bratom i Stefana stiže kazna …

– otac ga daje oslijepiti.

U to vrijeme je to bila uobičajena, barbarska kazna, koja je onemogućavala potencijalne konkurente da zauzmu najviši položaj u zemlji – jer, slijepci po tadašnjem običajnom pravu nisu mogli upravljati državom. Ova okrutnost nije bila ograničena samo na međusobne borbe oko podjele vlasti, nego je često korištena kako bi se kaznili poraženi u ratovima, buntovnici protiv režima, neposlušni podanici, uhode itd. Uz rezanje jezika, moglo bi se reći da je osljepljivanje bila jedna od najčešćih metoda odmazde.

Ali oni koji su bili zaduženi za njezino izvršenje, po svemu sudeći svoj posao (iz tko zna kojih razloga) nisu obavili kako treba. Stefan je, da bi to prikrio, godinama nosio povez preko očiju hineći sljepoću. Kada je otac umro (29. 10. 1321. godine), on skida s očiju povez i tvrdi kako mu je vid povratio sveti Nikola. Potporu mu daje Crkva, prihvaćajući ovo odmah kao čudotvorno ozdravljenje i Stefan konačno, uz njezinu pomoć, postaje poglavar Raške.

Naravno i on je darivao SPC pa shodno tom darivanju je i postao svetac a i to su prave kršćanske vrijednosti valjda i za sve ostale ???

I na kraju i Stefana Prvovenčanog je stigla nekakova kazna . Udavio ga je sin Dušan silni.

Eh sad ćete vi pomisliti sigurno je i njega SPC proglasila svecem .Jer važno je da se daruje SPC a umorstva ,razapinjanja i davljenja i nisu neka prepreka .

Pa i nisu prepreka ali Dušan je jedan od rijetkih vladajućih od Nemanjića a najmoćniji sigurno koji nije proglašen svecem ponajviše poradi toga jer je Dušan Silni molio katoličkog papu Inocenta VI da mu ovaj dodijeli titulu ‘kapetana krstaškog rata’, nudeći mu čak i uniju u koju će s Katoličkom crkvom stupiti srpska – Pravoslavna.

E to mu se već nije moglo oprostiti.

Narativ koji podrazumijeva ne samo pravo, nego i bezuvjetnu dužnost ispunjenja “svetog” nacionalnog cilja, bio je tako snažno ukorijenjen u svijest »duhovnih otaca«, da su ovi s posebnom čašću i ponosom uz križeve koji su im visili o vratu nosili noževe, »jatagane«, sablje, bajunete, »kubure« i puške, predvodeći tako svoju »pastvu« i dajući im primjer, izravno sudjelujući u borbama. U tomu nije bilo ničega spornog, naprotiv – ova »hvale vrijedna« i “junačka” djela u srpskoj literaturi (pa čak i školskim udžbenicima), veličana su i slavljena kao “besprimerna hrabrost” i dokaz svekolikog ispunjenja “svete pastirske i otadžbinske dužnosti” .

Evo kako je, primjerice, Glasnik Srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Srbije (od 15.10.1912.godine, str.316.), u Prvi balkanski rat ispratio svoga svećenika Josifa Cvijovića:

” …Sveštenik-četnik. Saradnik našeg lista g. Josif Cvijović, sveštenik i suplent Bogoslovije Sv. Save, otišao je u četnike. Oduševljenom Srbinu, popu Josifu, želimo da se živ i zdrav vrati u našu sredinu” .

(Vidi: Ljubica Štefan, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996., str.127.; ).

“Oduševljeni Srbin” (J.Cvijović) se uistinu vratio “živ i zdrav” iz klaonice u kojoj je sudjelovao, te nastavio sa svojim plodnim “pastirskim radom”, ovoga puta na polju širenja mržnje prema drugim narodima i vjerama. Nakon što je unapređen u glavnog urednika istog službenog crkvenog glasila (odnosno, Glasnika srpske pravoslavne crkve u Kraljevini Srbiji), list je preplavljen tekstovima u kojima je prosipana otrovna mržnja prema Albancima, Židovima i katolicima. Na ljestvici crkvene hijerarhije napredovao je, te zauzeo položaj episkopa skopskog – tu dužnost je obnašao u Kraljevini Srbiji – da bi početkom Drugoga svjetskog rata u Beogradu bio postavljen na položaj zamjenika srpskog patrijarha Gavrila; ovu dužnost je vršio sve do 1946. godine, u ratnom razdoblju aktivno surađujući s pro-fašističkim srpskim pokretima (četnicima, nedićevcima, ljotićevcima).

Cvijović i slični njemu, imali su brojne sljedbenike, kako u destljeću prije Drugoga svjetskog rata, tako i za njegovog četverogodišnjeg trajanja.

Niti najviši velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve (vjerujući da će im fašizam omogućiti ostvarenje velikosrpske ideje i pomoći u »rješavanju manjinskog pitanja« – istrebljenjem) nisu se libili vezati se za ovu monstruoznu ideologiju i vjerno joj služiti.

Tome uvelike doprinosi rano prihvaćanje nacističko-fašističkih ideja i formiranje sličnih ekstremnih pokreta u samoj Srbiji. Taj proces je praktično tekao usporedo s onim koji se odvijao u Italiji i Njemačkoj

Godinama prije rata, tadašnji vodeći srbijanski političari, intelektualci i crkveni uglednici, svojski su se trudili dokazati svoju odanost i privrženost Hitleru i njegovim idejama.

U Beogradu je, u ediciji knjižnice Pravoslavlje, kao knjižica br.1, 1935. godine izdana brošura pod nazivom Nacionalizam Svetog Save, koja sadrži predavanje episkopa Srpske pravoslavne crkve Nikolaja Velimirovića, održano iste godine – na Kolarčevom univerzitetu (u Beogradu), u okviru proslave Nedelje pravoslavlja. Evo kratkog citata iz ovog materijala: »…Savin nacionalizam obuhvata narodnu crkvu, narodnu dinastiju, narodnu državu, narodnu prosvetu, narodnu kulturu i narodnu odbranu. Osnovu i centar svega Svetosavskog nacionalizma čini narodna crkva. Ona je duh koji oživljava ceo narodni organizam…« (Vidi: Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str.33.;).

Na predavanju u Beogradu (na Kolarčevom univerzitetu, povodom proslave Nedelje pravoslavlja, 1935. godine), episkop Velimirović kaže:

»Mora se odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo, da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam.

I evo, u XX veku on je došao na ideju Svetog Save, i kao laik preduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jednom svetitelju, geniju i heroju. A nama je taj posao svršio Sveti Sava, prvi među prosvetiteljima, prvi među genijima i prvi među herojima u našoj istoriji. Svršio ga je savršeno, svršio ga je bez borbe i bez krvi, i svršio ga je ne juče ili prekjuče, nego prije 700 godina. Otuda je nacionalizam srpski, kao stvarnost, najstariji u Evropi«.

(Vidi: Episkop Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save, »Udruženje srpskog pravoslavnog sveštenstva Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke«, Beograd, 1935., str.27-28.; preuzeto iz: Ljubica Štefan, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996., str.222.; ).

Isti taj Velimirović, koga srpska intelektualna i crkvena elita i danas smatra jednim od najvećih mučenika i filozofa u nacionalnoj povijesti, na proslavi 550-obljetnice Kosovske bitke, u manastiru Ravanica, četiri godine kasnije (pred sam početak najkrvavijeg ratnog sukoba u povijesti čovječanstva), ovako podučava svoj puk:

» …Mi smo deca Božja, ljudi arijevske rase kojoj je sudba dodelila časnu ulogu da bude glavni nosilac hrišćanstva u svetu … da plemena slabije rase i niže vere ne bi… «

(Vidi: Ljubica Štefan, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996., str.222.).

Ovako revno isticano i provođeno “duhovno poslanje” episkopa (i budućeg sveca !) Nikolaja Velimirovića (i drugih srpskih crkvenih velikodostojnika) izazvalo je i pozornost njegovog idola i uzora Adolfa Hitlera, koji mu već 1934. godine dodjeljuje visoko odličje Trećeg reicha. Što se tiče njegove pro-fašističke orijentacije u zemlji, dovoljno je napomenuti da je od početka bio djelatnim članom srbijanske fašističke ekstremne organizacije ‘Zbor’ , koju je predvodio Dimitrije Ljotić, a odgovorna je za smrt desetina tisuća Srba i pripadnika drugih naroda.

Velimirović, dakako, nije bio “slobodan strijelac” , niti je iznosio samo svoje osobne stavove. Patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Varnava (Petar Rosić), za njemački list Volkicher Beobachter, 4. siječnja 1937. godine kaže:

“(…) Furer velikog nemačkog naroda vodi borbu koja služi na korist celom čovečanstvu«. U nastavku, on osuđuje boljševizam koji je »podjarmio ruski narod«, veliča borbu vođe Trećeg reicha protiv ove »pošasti« i naglašava kako ta (nacistička) borba potječe iz »idealnih motiva« i nema nikakve veze »sa imperijalističkim ciljevima«. Izjava Varnave završava »sa prijateljskim pozdravima velikom nemačkom narodu” , i uz konstataciju: “smatram, da opravdana borba nemačkog naroda za ravnopravnost zaslužuje poštovanje svih naroda” .

(Vidi: Glasnik Srpske pravoslavne patrijaršije, 2(15), II. 1937., br.1-2, str.33.-34.; preuzeto iz: Ljubica Štefan, Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996., str.224.)

Idući stopama svojih prethodnika i povjesnih uzora, i u Drugom svjetskom ratu, mnogi srpski “popovi” imali su značajnu ulogu kada je u pitanju protežiranje fašističkih i antisemitskih ideja, organiziranje i vođenje četničkih postrojbi, kao i provođenje masovnih klanja i smaknuća svih koji nisu podržavali velikosrpske, četničke ideje, uključujući i vlastite sunarodnjake.

Također treba podsjetiti, da su prva tri potpisnika (od ukupno njih 546) Apela srpskom narodu – kojim se srpski narod od strane svojih intelektualaca i uglednika poziva na pokornost okupacijskim vlastima i suradnju s njima – bili visoki dužnosnici Srpske pravoslavne crkve: 1.Episkop niški, dr. Jovan; 2.Episkop zvorničko-tuzlanski, Nektarije; i 3. Episkop budimljanski, Valerijan, vikar Njegove svetosti Patrijarha.To je uzrokovalo da su se i mnogi drugi (poput: Episkopa braničevskog, Venjamina; Episkopa šabačkog, Simeona; Episkopa moravičkog, Arsenija; Episkopa zletovsko-strumičkog, Vikentija; Mitropolita crnogorskog, Joanikija itd.) po logici stvari opredjeljivali na onu stranu na kojoj je bio njihov službeni vrh.

Što je posebno zanimljivo, neovisno o svome ponašanju u ratu, mnogi od ovih suradnika okupatora, napredovali su u crkvenoj hijerarhiji i u poratnoj, odnosno u komunističkoj Jugoslaviji.

Tako, primjerice, episkop zletovsko-strumički, Vikentije, nakon smrti prvog čovjeka Srpske pravoslavne crkve Gavrila, nasljeđuje ga i postaje (1950.) srpskim patrijarhom.

Među najpoznatije i najkrvoločnije (i one koji se najčešće spominju kao ratni zločinci) svakako spadaju: pop Momčilo Đujić, četnički “vojvoda” , utemeljitelj i vođa zloglasne “Dinarske divizije” (porijeklom iz sela Kovačić kod Knina), njegov suradnik i ideolog pop Nikanor Kalik, kao i pop Savo Božović, pop Sergije Urukalo, pop Vlado Zečevići drugi.

Na žalost, bez pretjerivanja se može reći, da Srpska pravoslavna crkva unatoč svemu, i danas sustavno njeguje i aktivno potiče velikosrpsku ideju (i ideologiju), koja je uzročnik trajnih sukoba s narodima u okruženju.

U prilog ovoj tezi, evo jednog egzaktnog podatka: Tijekom agresije na Republiku Hrvatsku, u zimu 1991/92. godine, Sveti Sinod Srpske pravoslavne crkve, donio je odluku o svome novom teritorijalnom preustroju, koji se gotovo u potpunosti poklapa s teritorijem nekadašnje ‘Pećke patrijaršije’, odnosno granicama zamišljene “velike Srbije” – pored “stare Srbije” , Kosova, Makedonije i Vojvodine, pod jurisdikciju Srpske pravoslavne crkve, stavljaju se i sva do tada okupirana područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Time se Srpska pravoslavna crkva svjesno stavila u službu nacional-socijalističkog Miloševićevog režima, aktivno podupirući projekt etničkog čišćenja i potvrđujući svojim autoritetom dotadašnja osvajanja kao legitimna. Neshvatljiva mržnja koja izvire iz službenih crkvenih Apela i Memoranduma, kao i iz govora i poslanica većine crkvenih dostojanstvenika – na čelu s patrijarhom Pavlom – upravo je začuđujuća i nevjerojatna!

Da oko ovoga ne bi bilo zabune, srpski crkveni poglavar (patrijarh Pavle) je u prvosvibanjskom trobroju najčitanijeg srbijanskog – beogradskog dnevnika Politika, tu tezu pojasnio, komentirajući svoju nazočnost proglašenju nove “krnje Jugoslavije” (odnosno, tzv. Savezne Republike Jugoslavije), na Žabljaku, u Crnoj Gori, travnja mjeseca 1992. godine, izjavio među ostalim:

“…Kao patrijarh Srpske pravoslavne crkve u oblastima Pećke patrijaršije, uvek sam za jedinstvo našeg naroda u njegovim matičnim zemljama i krajinama. U tom svojstvu bio sam na proklamovanju ostajanja u jedinstvu Srbije i Crne Gore” .

(Vidi: Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str.25.; )

Srpskog patrijarha očito ne brine to što i formalno izlazi izvan svojih ingerencija i sebe promovira u Pećkog patrijarha, iako njegova titula službeno glasi: “Arhiepiskop Pećki, mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski” (ovo “karlovački” odnosi se na Srijemske Karlovce, u Vojvodini). Otkuda odjednom “vaskrsava” “oblast Pećke patrijaršije” , i to baš u vrijeme dok traju krvava četnička klanja i osvajanja tuđih zemalja, i koje su to srpske “matične zemlje i krajine” u ime kojih nastupa čelnik SPC?

Zaključak nije teško donijeti

No sve je ovo ponovio i vladika Irinej na parastosu stradaloj “nejači ” u Oluji te matične zemlje nazivajući “zapadnim i južnim srpskim zemljama u Hrvatskoj ” tako neskriveno terotorijalno posežuči za tuđim teritorijem istovremeno mantrajući o žrtvama kada projekt SPC-a propadne

E zamislite sada koje je licemjerje govoriti drugima što su kršćanske vrijednosti!

Daran Bašić/dragovoljac.com/croative.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save