Otvoreno pismo predsjedniku Vlade: Zašto Vaši ministri ne vide i ne čuju kad nas drugi ponižavaju?
Ponašanje Vaših ministara izaziva ozbiljnu zabrinutost.
Gospodine Milanoviću, ponašanje Vaših ministara izaziva ozbiljnu zabrinutost. Jedino što izazva veću zabrinutost od njihove potpune neosjetljivosti za ponos ove države i nacije jest vaša nezaintersiranost da se pozabavite tim, više nego očitim problemom. Kad su na beogradskom nogometnom stadionu spaljivali hrvatsku zastavu Vaš tadašnji ministar Jovanović je tvrdio da on to nije vidio. Nije uputio prosvjed Srbiji ni kad su mu naknadno pokazali snimku. Sad kad je srbijanski ministar Vulin opetovano vrijeđao Hrvatsku i Hrvate, ali ovaj put usred Hrvatske, Vaš ministar Šipuš nije reagirao na to, iako je stajao pokraj njega.
Do kad će se Vaši ministri gospodine Milanoviću ponašati tako da pokraj njih mogu spaljivati naše državne simbole, da mogu krivotvoriti povijest i ponižavati nas lošim povijesnim konstrukcijama, da nas vrijeđaju gdje stignu. Zar nije i previše što uopće još održavamo bilo kakve kontakte s državom čiji je premijer aktivno sudjelovao u ratu pritiv Hrvatske i to kao dio terorističkih skupina, a ne kao regularni vojnik okupatorske vojske, ako razlika uopće postoji?
Zar nije ponižavajuće što moramo radi vlastitog međunarodnog statusa razgovarati s predsjednikom Srbije, čovjekom koji je zakleti četnički vojvoda, a čije riječi zakletve uključuju najgore oblike zločina nad onima koji ne misle kao on i njegovi? Nije li ponižavajuće što mu priređujemo državničke počasti umjesto zatvorske ćelije zbog pripadnosti terorističkoj skupini koja je djelovala u istočnoj Slavoniji za vrijeme okupacije? Ako sve to još i moramo, ali moraju li naši ministri šutke promatrati dok srbijanski ministar Vulin lažima vrijeđa i provocira.
Gospodine Milanoviću, zar ste Vi i Vaši ministri toliko nepripremljeni na laži iz srbijanskih političkih krugova? Ovo pismo ne pišem da bih Vam držao lekcije zbog ovoga što je prošlo i što se teško dade popraviti. Ovo pišem kako vih Vas najiskrenije zamolio da se pripremite za nadolazeću, jubilarnu, dvadesetu obljetnicu Oluje.
Za očekivati je da će nas iz Srbije, želeći nam pokvariti najveće državno i nacionalno slavlje, opet verbalno napasti. Opet će pričati o pola milijuna protjeranih Srba za vrijeme Oluje. Molim Vas gospodine Milanoviću, neka Vaši ljudi malo prosurfaju internetom, neka pročitaju nešto knjiga i arhivskih dokumenata, neka pitaju one koji znaju. Naći će vrlo zanimljivog štiva. Našao sam ga i ja pišući jednu knjigu. Nadam se da će uskoro biti i tiskana.
Dakle, gospodine Milanoviću, prema podatcima UNHCR-a na području Republike Hrvatske 1991. je živjelo oko 576.000 Srba, od čega je oko 142.000 bilo na područjima koja su 1991. okupirana. Isto tijelo Ujedinjenih naroda raspolaže podatkom da je 1993. na područje Srbije iz Hrvatske izbjeglo oko 250.000 Srba, od čega s okupiranih područja njih oko 60.000. Vjerujem gospodine Milanoviću da Vam je jasno da ne postoji matematička formula kojom bi bilo moguće dokazati da je u Oluji protjerano pola milijuna srpske nejači i starčadi, što nam svake godine za obljetnicu naše vojne pobjede poručuju iz Srbije, želeći nas vrijeđati. Moguće bi bilo samo ako ih se za dvije godine izrodilo oko 420.000.
Ako do sad niste shvatili kako funkcionira ta srbijanska politika i propagnda, ispričat ću Vam zanimljivu epizodu. Kad se 29. svibnja 1991. tadašnji član Predsjedništva SFRJ Borisav Jović sastao s ministrima vanjskih poslova Europske zajednice poveo se i razgovor, a o čemu bi drugom nego o Jasenovcu. Naime, svih 12 ministara EZ došlo je uvjeriti Jovića i Miloševića da imenuju Mesića predsjednikom Predsjedništva SFRJ, što su oni odbijali. Kad su pitali Jovića kakav problem on ima s Mesićem, ovaj je odmah krenuo na Jasenovac i NDH. Rekao im je da oko tri milijuna Srba živi izvan Srbije, od čega oko 90 % na području Hrvatske i BiH, što znači na području bivše fašističke NDH.
Dodao je da je na području NDH također živjelo tri milijuna Srba, od čega je milijun pobijen u razdoblju od 1941. do 1945. godine. Objašnjavao je europskoj dvanaestorici da je i te 1991. postojao opravdani strah od ponavljanja zločina. Nije mu, međutim, palo na pamet objasniti po kojoj je to demografskoj i matematičkoj formuli moguće da se broj pripadnika jednog naroda poveća za trećinu, odnosno za jedan milijun za samo 45 godina. Valjda su mu zato, pristojnim diplomatskim rječnikom rekli da bi oni nakon te opservacije razgovarali o ozbiljnim stvarima.
Eto gospodine Milanoviću, to Vam je samo jedan primjer ozbiljnosti srbijanskih političara. Nije riječ o nikakvoj kuloarskoj napuhanoj priči. Sve što sam Vam ovdje napisao možete provjeriti u knjizi Borisava Jovića «Posljednji dani SFRJ», na stranicama 328. – 337. Zanimljivo je i poučno, vjerujte.
Ako imate problema s ćirilicom, pričekajte da moja knjiga izađe iz tiska. Nadam se da bi Vas ona mogla uvjeriti da politika sadašnjeg vodstva Srbije nije ništa drukčija ni bolja od one koju su u Beogradu vodili koncem osamdesetih i tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. Doduše, ja se u knjizi ne bavim sadašnjim političkim vodstvom Srbije. To biste trebali raditi Vi kao premijer Republike Hrvatske.
Samo, gospodine Milanoviću, od nasrtaja onoga političkog vodstva znali smo se obraniti. Danas niti ne pokušavamo. Zato mislim da imam pravo zamoliti Vas – smjenite ministre koji ne reagiraju na srbijanska ponižavanja Hrvatske ili smjenite sami sebe. Otiđite ako Vam nije stalo do obrane hrvatskog nacionalnog ponosa.
Autor: Ante Gugo/politikaplus.com
