Trojica, trojica su pala – ali previše ih je još u zraku!
Presuda dvaju splitskih sudova, Općinskog i Okružnog, i ono što je uslijedilo mala je, ali slatka narodna pobjeda, ali hoće li Hanžeković dopustiti ozbiljnije pohrvaćenje Slobodne Dalmacije i ostatka svoga carstva? Teško…
Boris Dežulović dobio je otkaz u Slobodnoj Dalmaciji, a Jurica Pavičić i Ante Tomić iz solidarnosti s njim također su otišli iz ove novinske kuće – to je, svakako, vijest koja bi zaslužila barem godišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva, kad bi takvo, hrvatsko, uopće postojalo (ono koje danas nosi taj časni naslov zapravo je, i u komunizmu i u nezavisnoj Hrvatskoj, desetljećima već zadrto jugoslavensko, a ono drugo „hrvatsko katoličko“ postoji uglavnom na papiru).
Ta vijest u javnosti je odjeknula onoliko koliko je to odredio nevidljivi, a djelotvorni „centralni komitet“, koji željeznom rukom vlada svim bitnim medijima u zemlji – a možda i koju mrvicu više, jer riječ je o vodećim udbomasonskim „punjenim pticama“, koje su pritom priredile političku melodramu, sasvim u skladu sa svojim smjernim dramaturškim umijećima.
Priča je općenito poznata zainteresiranoj javnosti, ali novinarska uviđavnost nalaže da ju se barem najsažetije ponovi: desetorica splitskih Hrvata, među njima i potpisnik ovih redaka, 27. svibnja 2012. javno je iskazala svoje neslaganje s održavanjem homoseksualnog mimohoda u Splitu. Dan kasnije rečeni novinar složio je u Slobodnoj Dalmaciji tipično dežulovićevski psovački tekst pod naslovom „Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji“, zbog čega je spomenuta desetorica tužila i Slobodnu i novinara.
Dok ta druga tužba još čeka ishod, ova protiv splitskog lista je i drugostupanjski riješena: Slobodna mora isplatiti svakom od tužitelja po 15.000 kuna plus kamate. EPH-ov gazda Marijan Hanžeković na to je Dežuloviću dao otkaz – iako je rekao da to nije on (ne, nego je urednik Slobodne Ivo Bonković, možete zamisliti!) – a onda su ona druga dvojice „velikana“ stala zajedno „pred streljački stroj“ s, kako su rekli, „najboljim europskim komentatorom“ – postoji, naime, i ta titula (kakva „država“, takav i komentator!).
Dežulović je na to ponovno pao u vrućicu i opet je psovao, ali sad su mu se pridružili i navedeni pobratimi, Tomić i Pavičić. Dežulović, kao i njegov jedan riječki ekvivalent pri tome su, kao u transu, za nas opet uporabili riječi „gnjide“. One su već koštale njihove nakladnike jednog dobrog novog automobila, a mi ćemo – pretpostavljam, iako se još nismo čuli, jer smo slobodarska, ali sasvim neformalna hrvatska skupina – svakako provjeriti može li se sličan račun za grijehe ispostaviti i orjunašima riječkog Novog lista. Oni su svojim protuhrvatskim djelovanjem u gotovo sedam desetljeća zaslužili, ne samo da ih se ovako kazni, već da – što bi bilo normalno u svakom demokratskom i samosvjesnom društvu – jednostavno nestanu s javne pozornice. Ali, ovakvi Hrvati kakvi jesmo – osobito oni iz sjevernog primorja – morat ćemo ih još prilično dugo trpjeti (uostalom, o svemu bitnom ionako presudno odlučuje spomenuti nevidljivi „centralni komitet“)
Račanovo „etničko čišćenje“ Hrvata
Što bi ovaj odlazak „trojice u mrak“ imao značiti?
Čini mi se prilično jasnim odgovor na ovo pitanje, ali ipak htio sam čuti mišljenje one šačice preostalih Hrvata, koji u Slobodnoj nisu „etnički očišćeni“ nakon Račanova državnog udara na ovaj list u svibnju 2001. i masovne infuzije više desetina feralovskih orjunaša sljedećih godina. Ta nekolicina s kojima sam razgovarao, a koji su željeli ostati anonimni, tješili su i mene i sebe da ih (Hrvata u Slobodnoj) ipak ima više nego što se to čini prema već dugogodišnjem jugonacionalističkom profilu lista. Ključni dokaz im je činjenica da su sadašnjeg glavnog urednika Ivu Bonkovića, prvi put nakon dugog vremena, slobodno izabrali novinari te da je on protukandidata Ivicu Ivaniševića porazio u omjeru 70:30. Bonković je, naime, nekakav HSLS-ovski profil, čak je svojedobno bio i stranački angažiran, dok je Ivanišević najgori zamislivi smojinsko-tomićevsko-dežulovićevsko-pavičićevski… i da-ne-nabrajam-kakav-sve-još tip.
Svi s kojima sam razgovarao rekli su mi da je velika većina, nakon njihova odlaska, odahnula, jer im je dozlogrdilo njihovo višedesetljetno pljuvanje po ljudima. Slobodna Dalmacija se danas, upravo prema ovim „podatcima iznutra“, prodaje u 25.000 primjeraka – i to 10.000 u samom Splitu, 10.000 u Splitsko-dalmatinskoj županiji, a 5000 u ostatku Hrvatske, što je (zasluženo) bijedno. Gazda Hanžeković nije se javno izjašnjavao o političkom profilu lista, ali moji sugovornici misle da je on svjestan kako je u barem dvotrećinski većinskoj hrvatskoj i katoličkoj Dalmaciji ovakav borbeno orjunaški splitski dnevnik neodrživ.
Iz ovih razgovara saznao sam i da je jedan od najžešćih dežulovićevsko-feralovskih profila, Davor Krile, istina, ostao bez komentatorske rubrike, ali ne i bez posla. To podsjeća da ih je „od te pašte“ ostalo još više nego dovoljno – osim njega, Damir Pilić, Vladimir Matijanić i cijela jedna muška i osobito ženska bulumenta, koja ne će tek tako lako pustiti hrvatstvo „u svoju butigu“.
Naravno, osim ako to veliki gazda 33. stupnja to ne dopusti…
Hanžeković između naroda i Imperija
Pa hoće li Hanžeković to dopustiti? To, naime, da kao u drugim normalnim, ali malobrojnim zemljama novine budu koliko-toliko posvećene obrani istinskih narodnih probitaka, a ne, kao što je u Hrvatskoj slučaj, interesa odnarođenih elita i njihovih stranih nadvladara?
Nije vjerojatno. Ninoslav Pavić je, u skladu s jugokomunističkim atavizmima iz čijeg je okrilja ispilio, pravio izravno neprijateljske novine – smatrajući, među ostalim, da su Hrvati „krvoločan narod“ i da im, nakon pobjede u Domovinskom ratu, treba tretman kakav je zasluživala Hitlerova Njemačka „nakon 1945. godine“. Može li i hoće li Hanžeković bolje?
Teško. On je član Rockefellerove Trileterale, ali i mason navodno najvišeg 33. stupnja, a poznato je da je na čelu svjetskog masonskog pokreta sam London, odnosno britanska kraljevska kuća, kojoj je trajna geopolitička odrednica slaba, a najbolje nikakva Hrvatska, te jaka Srbija. Tu počinje duga i zamršena priča, i o masoneriji, i o geopolitici, koju je dobro ovom prilikom ostaviti po strani.
Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako će se stvari dalje odvijati. Hanžekoviću i njegovoj braći u Hrvatskoj „formacijski“ je zadana odanost britanskim geopolitičkim probitcima – a to je uvijek „Jugosfera“ ili „zapadni Balkan“, a nikako Hrvatska. S druge pak strane, Hrvati sporo, ali ipak postupno – posebno nakon uspješnog referenduma o braku, a sada i dugim prosvjedom branitelja – uče kako treba braniti državu i sebe u uvjetima globalizatorsko-liberalne oligarhijske vladavine. Tako uče i kako se, u ovoj internetskoj eri, boriti i protiv odnarođenih medija. Hanžeković će, budući da je medijsko carstvo koje su mu braća povjerila financijski dobrano uzdrmano, morati izići narodu ususret – barem toliko da nešto zaradi. A možda pokaže i da bi ovdašnje masonstvo moglo barem malčice biti i hrvatsko, a ne uvijek jugonacionalističko i velikosrpsko.
Drugim riječima: slučaj Borisa Dežulovića, omiljenog londonskog novinara u Hrvatskoj i njegovih dvaju pajdaša, pokazuje da će možda biti bolje. Ali, ne treba se nadati previše: odluka dvaju splitskih sudova, Općinskog i Okružnog, mala je i slatka pobjeda, ali za stvaranje pravog hrvatskog, umjesto sadašnjeg „zapadnobalkanskog“ informacijskog sustava trebat će proliti još mnogo znoja i pohabati živaca – o svemu ostalom da i ne govorimo…
Autor: Joško Čelan/ 7 Dnevno
