Ugradih jedan kamenčić pri stvaranju neovisne Republike Hrvatske…
Petog kolovoza slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti kao znak sjećanja na vojno-redarstvenu operaciju Oluja kojom je okončana pobuna i agresija na Republiku Hrvatsku 1995. godine.

Ako želimo pisati (govoriti) o oslobodilačkoj vojno-redarstvenojakciji Oluja moramo se vratiti 5 godina unatrag (prije Oluje) i razmotriti što je sve prethodilo toj akciji. Kada se razmotre činjenice jasno je da je akcija vojno, humanitarno, gospodarski bila nužna jer je stanje predugo potrajalo i postalo neizdrživo.

Pobunjeni Srbi su prve barikade postavili 17. kolovoza 1990. u okolici Knina, a nastavili su u još nekoliko mjesta u sjevernoj Dalmaciji. Sve ceste u smjeru Knina bile su blokirane. Pobuna Srba bila je planirana s težnjom ostvarivanja velike Srbije prema Memorandumu Srbijanske akademije nauka i umjetnosti (SANU). Zapadna granica “velike Srbije”, planirana je duboko na hrvatskom teritoriju, do smjera Virovitica – Pakrac – Karlovac – Ogulin i dio Gorskoga kotara – Karlobag. Pobunu je potaknula Miloševićeva Srbija i JNA. Prekinuta je prometna veza između sjeverne i južne Hrvatske, cestovni, željeznički i zračni promet su prekinuti. Turisti su naišli na barikade, bili blokirani i tako je prekinuta turistička sezona (1990.). Balvan revolucija je nanijela veliku gospodarsku štetu Republici Hrvatskoj ne samo zbog prekida turističke sezone već zbog nemogućnosti korištenja prometne i telekomunikacijske infrastrukture. Promet se morao preusmjeriti na jadransku magistralu. Hrvatska policija nije smjela reagirati jer su pobunjenici imali podršku JNA i Srbije. Helikoptere Hrvatske policije su presreli vojni zrakoplovi, MIG-21, i zaprijetili obaranjem te su se helikopteri vratili u Zagreb i pobunjenici su mogli nastaviti sa svojim akcijama. Sve radnje su bile usmjerene na rušenje ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske.

Tijekom godine dana se situacija pogoršavala i započela je otvorena oružana agresija na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Međunarodna zajednica je htjela sačuvati umjetnu tvorevinu Jugoslaviju pa je agresoru dala 6 mjeseci da disciplinira, okupira, Hrvatsku. Nisu vodili računa o međunarodnim deklaracijama, o pravu na samoopredjeljenje, o volji naroda izraženoj na referendumu i otvorenoj agresiji na Republiku Hrvatsku. Nisu im bili važni ljudi, bila im je važna nedemokratska Jugoslavija.

Odlukom o embargu na uvoz oružja u rujnu 1991. godine Ujedinjeni narodi aktivnije se uključuju u razrješavanje krize na području bivše Jugoslavije s tim da onemogućavaju Hrvatima legalnu obranu svojih ognjišta jer je hrvatski narod bio razoružan. Komunisti su predali oružje teritorijalne obrane pročetničkim snagama JNA i hrvatski narod je bio razoružan. U nekim policijskim postajama pobunjeni Srbi su oduzeli oružje iz policijskih postaja i tvrdili kako su nenaoružani.Jasno je da je embargo bio usmjeren protiv hrvatskog naroda i njegove opstojnosti.

Vlastito iskustvo. U lipnju 1991. godine određena mi je komisija za obranu doktorata, ali zbog novonastale situacije u Hrvatskoj ne mogu okupiti komisiju za obranu doktorata. Konačno dogovaramo početak prosinca 1991. za obranu doktorata. Kako doći do Zagreba? Želježnički promet je prekinut, zračni promet je prekinut, autobusni ide preko Paga. Poslijepodne krećem za Zagreb autobusom, jadranskom magistralom kroz Zadar, s južne strane magistrale je Zadar, sa sjeverne bunkeri s agresorskim vojnicima. Sa sjeverne strane magistrale na parkiralištu više spaljenih autobusa. Prolazimo Zadar, idemo prema Paškom mostu, ali ne možemo preko mosta jer je oštećen pa idemo na trajekt ispod mosta koji nas prebacuje na drugu stranu, Ljubačka vrata – oko 200 metara. Paški most je agresor pokušao srušiti, ali su ga hrabri branitelji uspjeli obraniti. Pažani, okupljeni u postrojbi veličine jednog samostalnog voda su obranili most. Zračni napadi neprijateljske strane dogodili su se u nekoliko navrata tijekom listopada i studenoga 1991., a najžešći je zabilježen 8. studenoga. Most je bio oštećen ali sačuvan pa je nakon popravka bio glavna veza sjeverne i južne Hrvatske. Sav cestovni promet je išao preko Paga i trajektne veze Prizna – Žigljen. Nakon dolaska u trajektno pristanište dalje jadranskom magistralom do Senja, pa prema Brinju i Zagrebu.

Nakon izgradnje pontonskoga mosta na Maslenici u srpnju 1993. godine Paški most je bio prometno rasterećen.

Nemogućnost normalnog prometa trajala je pet godina. Pet godina je Južna Hrvatska bila prometno izolirana pa su nastale velike gospodarske štete. Nadalje uništena su industrijska postrojenja, onemogućen je turizam, veliki broj prognanika i izbjeglica (oko 550 000 osoba u Hrvatskoj i još 150 000 u inozemstvu).

Nakon Sarajevskog primirja, početkom 1992., došle su mirovne snage UN-a, raspoređene u 4 sektora. Ubrzo se pokazalo da su sladoledari, kako smo ih zvali, došli braniti agresora, potpomogli agresiju na Republiku Hrvatsku, potpomogle etničko čišćenje na teritoriju pobune.

Vrhovnik dr. Franjo Tuđman i Vlada Republike Hrvatske traže da mirovne snage izvrše svoje zadatke: demilitarizaciju područja, razoružavanje pobunjenika,nadziranje djelovanje lokalnih policijskih snaga, da štititi pojedince bilo koje nacionalnosti od svih oblika diskriminacije, te osigurati poštivanje ljudskih prava. Također zadatak mirovnih snaga je bio povratak prognanih i izbjeglica te uspostava prometa između sjeverne i južne Hrvatske. Budući da sladoledari nisu ništa napravili zatraženo je da nakon isteka mandata napuste Hrvatsku. Vršen je snažan pritisak na Hrvatsku pa je mandat izmijenjen i produžen. Sladoledari su potpomogli etničko čišćenje na okupiranom teritoriju, za vrijeme njihovog mandata ubijeno je nekoliko stotina civila na području njihove nadležnosti.

Maslenica

Vojno-redarstvena operacija Maslenica bila je prva velika osloboditeljska operacija Hrvatske vojske i Policije kojom je oslobođeno zadarsko zaleđe, Novsko ždrilo, zrakoplovna baza Zemunik, zauzeti su važni položaji na Velebitu. Kasnije je oslobođena hidrocentrala i brana Peruća. Srpski teroristi su s 30 tona eksploziva pokušali srušiti branu i tako poplaviti dolinu. Brzom akcijom je teško oštećena brana djelomično sanirana i spriječena je katastrofa. Nekoliko mjeseci kasnije postavljen je pontonski most u Novskom ždrilu i olakšan je promet.

Postrojbe Specijalna policija bile su na više lokacija na Velebitu. Mobilne kirurško-anesteziološke ekipe su pružali sanitetsku potporu u nemogućim uvjetima, temperature do minus 25 stupnjeva (svi lijekovi i otopine su se smrznule), zaleđeni teren, vjetar koji je puhao preko 150 kilometara na sat, magla, ljeti vrućina, iznenadni pljuskovi s tučom i gromovi. I u tim teškim uvjetima sve je funkcioniralo, svi kojima je bila potrebna pomoć su je dobili, nije bilo epidemija i dečki su bili zadovoljni našim radom.

Naša postrojba je bila na Bukvi kada je predsjednik dr. Franjo Tuđman sletio na zadarski aerodrom, 18. srpnja 1993. godine. Prije slijetanja predsjedničkog zrakoplova sletjela su dva zrakoplova Croatia airlinesa. Predsjednik je otvorio novopostavljeni pontonski most u Novskom ždrilu. Još ranije je započela gradnja novog Masleničkoga mosta. Treba navesti da je tunel Sveti Rok 200 metara nadmorske visine više nego što je prvobitno bilo planirano. Također je autocesta od tunela trebala ići preko Jasenica (spustiti se na cestu Zaton Obrovački-Jasenice) ali zbog okupacije, međunarodnih pritisaka na Hrvatsku i neizvjesnosti promijenjena je trasa autoceste a i položaj novog Masleničkog mosta (na trasi autoceste A1).

Medački džep

Pobunjenici i njihovi pomagači iz Srbije su planirali okupaciju Gospića, kojeg su stalno granatirali, početkom rujna 1993. godine. Hrvatske snage su preduhitrile agresore i izvršile napad te ostvarile postavljene ciljeva. U isto vrijeme (isti dan!) Armija Bosne i Hercegovine je planirala osvajanje Mostara i izlazak na Neretvu te kasnije na morsku obalu. Kolovoz i rujan 1993. su bili ključni za Domovinski rat jer nisu dozvolili novo komadanje teritorija Republike Hrvatske. Izvršeni su mnogobrojni zločini nad Hrvatima: Bugojno, Doljani, Kiseljak, Vrda, Grabovica, Uzdol… od strane muslimanskih snaga. Po pitanju Medačkog džepa napisane su mnogobrojne laži, davani krivi iskazi, opisivane nepostojeće bitke sa mirovnim snagama (Kanađani). Hrvatske snage su se morale povući pod pritiskom međunarodne zajednice i u taj prostor su ušle mirovne snage koje su radile protiv hrvatske države.

Zima 1994.

Operacija Zima ’94 odvijala se u razdoblju od 29. studenog do 24. prosinca 1994. godine na području Livanjskog polja i planine Dinare. Oslobođeno je područje širine 10 km i dubine 20 km – ukupno 200 četvornih kilometara. Srbi su poraženi na Dinari i veći dio Livanjskog polja našao se pod nadzorom HV-a i HVO-a, a posredno je spašena Bihaćka enklava. Da bi se osigurale postrojbe na Dinari izvedene su operacije Skok 1. i Skok 2.

Skok 1.

Operacija Skok 1. je bila jednodnevna akcija HV-a i HVO-a u travnju 1995. godine kojom su hrvatske snage osigurale bočne položaje postrojbi na Dinari.

Bljesak

Operacija Bljesak – vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i Specijalne policije RH. Započela je 1. svibnja 1995., kada su hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom akcijom oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. Uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Pobunjeni Srbi su u znak odmazde raketirali Zagreb, a Karlovac i Sisak su napali topničkim granatama.
Operacija Skok 2.

Pripremajući se za Oluju Hrvatske snage su izvele operaciju Skok 2. na Dinari i Livanjskom polju. S osvojenih položaja se moglo nadzirati Vrličko polje, Cetinska dolina i dio Glamočkog polja te je pod nadzor hrvatskog topništva stavljena važna komunikacija Glamoč-Bosansko Grahovo. Ovim akcijama se poboljšao strateško položaj hrvatskih snaga. Nadalje, smanjen je pritisak na Bihać, kojeg su agresori planirali osvojiti, jer su se agresori morali izmjestiti na terenu.

Pobunjenički udar na ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske je otežao gospodarsku situaciju, stvorio prometnu izoliranost, prisilio mnogo ljudi da napuste svoje domove, mnogo domova je opljačkano i zapaljeno, otuđena ili uništena su kulturna dobra (neka još nisu vraćena). Pet godina terora pobunjenih Srba i vikend četnika rezultiralo je gospodarski teškom situacijom, tisućama spaljenih kuća, crkava i privrednih objekata, onemogućavanjem turizma, ubojstvima civila i pljačkom privatne imovine. Miniranjem brane Peruća pokušalo se ubiti tisuće ljudi nizvodno, ali na sreću to nije uspjelo. Topničko djelovanje po hrvatskim gradovima i selima, prekid dotoka struje i vode dodatno su pogoršavali situaciju. Međutim, agresori nisu uspjeli srušiti demokratski izabranu vlast.
Dakle iz navedenog je jasno da je trebalo prekinuti teror pobunjenih Srba i četnika, omogućiti normalnu povezanost sjevera i juga Hrvatske, omogućiti povratak prognanih i izbjeglica te uspostaviti ustavno-pravni poredak na cijelom teritoriju Republike Hrvatske.
Svi pokušaji hrvatske vlasti da se pobunjenici urazume su propali, napravljen im je niz ustupaka i više se nije moglo trpiti njihov teror. Zadnji pokušaj je bio takozvani Plan „Z4“ kojim je Srbima zagarantiran visoki stupanj autonomije u Republici Hrvatskoj (država u državi). Oni su ga odbili i bilo je jasno da se jedino vojnom akcijom može uspostaviti ustavno-pravni poredak.

Hrvatska je organizirala, stvarala, vojsku i redarstvene snage (u ratu) i spremala se za oslobađanje okupiranih teritorija.

Kao liječnik u mobilnoj kirurško-anesteziološkoj ekipi koja je pružala sanitetsku potporu Specijalnoj policiji i Hrvatskoj vojsci obišao sam položaje na Velebitu koje je držala Specijalna policija. S druge strane jedinice Hrvatske vojske su u nemogućim zimskim uvjetima sa zapusima snijega dva do tri metra očistili četničke bunkere i zavladali Dinarom, 1994. godine, došli na Anića glavu, Veliki Bat, probili puteve i izvukli vojnu tehniku. U teškim planinskim uvjetima su pripremali konačnu akciju, sa suhim obrocima, bez vode, izloženi studeni i žegi. U srpnju 1995. bio sam na Dinari kao sanitetska potpora Hrvatskoj vojsci. Na Dinari su se smjenjivale četvrta i sedma gardijska brigada. Izrazio sam želju da vidim prve crte bojišnice koju drže naši borci. Pridružio sam se časniku koji je obilazio položaje. Vidio sam novoprobivene puteve, vojnu tehniku na prvoj crti i u pozadini. S brda sam mogao gledati Vrliku, selo Cetinu i Uništa. Na Velikom Batu su također bili naši vojnici. Vidjevši što su naši vojnici napravili, što su vojnički osvojili u nemogućim vremenskim uvjetima u studenom i prosincu 1994. godine mogao sam samo izraziti divljenje i sve čestitke. Susreo sam prekaljene borce četvrte gardijske brigade koji su samo čekali zapovijed da se krene. Jedan od heroja četvrte mi je rekao da u ruksaku nosi veliki hrvatski stijeg, 20 metara, i da ga želi postaviti na zidine kninske tvrđave. Želja mu se ostvarila!

Završetak Oluje sam dočekao u Livanjskoj bolnici gdje sam zbrinjavo civilno stanovništvo i ranjenike. Bio sam u Livnu i za vrijeme protunapada neprijatelja te zbrinjavao ranjene, sudjelovao pri evakuaciji ranjenih itd. Kao liječnik dragovoljac od 1991., član mobilnih kirurško-anestezioloških ekipa ugradio sam svoj kamenčić u mozaik oslobođenja domovine.

Budući da pobunjenici nisu naučili raditi, budući da su naučili zapovijedati po etničkoj i političkoj osnovi, da mrze hrvatski grb i zastavu, da mrze sve hrvatsko oni su odlučili da otiđu iz Hrvatske pa neka im je sretan put. S druge strane su se nadali da će ih ponovno vratiti antihrvatski nastrojena svjetska diplomacija. Više puta su se naše snage povlačile (Peruća, Medak, Velebit) da bi udovoljile međunarodnoj zajednici koja je štitila i pomagala pobunjenike.

Operacija Oluja je omogućila prekid opsade Bihaća i spriječila nove zločine agresora i humanitarnu katastrofu velikih razmjera.

Sramotna je tvrdnja o prekomjernom djelovanju topništva po Kninu jer prekomjernog djelovanja nije bilo, bio sam u Kninu nakon Oluje. Međutim, oni koji govore o prekomjernom djelovanju topništva po Kninu ništa ne govore o razorenom Vukovaru, Turnju, Crnom i drugdje.

Laži agresora o civilnim žrtvama su pobivene presudom Sudskog vijeće Haškog suda koji je prihvatilo poimenični popis samo s 42 žrtve.

Oluja je veličanstvena pobjeda hrvatskoga naroda, hrvatskog vojnika i redarstvenika. Nitko normalan ne može osporiti opravdanost operacije Oluja, nitko ne može osporiti čistu vojnu pobjedu i ne treba se obazirati na četničke laži. Oluja je bila legitimna oslobodilačka operacija prema međunarodnim standardima. Hrvatski vojnik i redarstvenik je oslobađao svoju djedovinu a nije osvajao tuđe teritorije pa mi možemo biti ponosni da smo sami oslobodili svoju domovinu usprkos međunarodnoj zavjeri protiv naše domovine. Hrvatske snage nisu uništavale crkve, bolnice, kulturne ustanove, domove u Srbiji, ali srbijanske snage su to radili u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

„Na temelju identifikacija i evidencija, na hrvatskoj je strani ubijeno više civila nego vojnika jer su ciljevi artiljerije bili usmjereni na civilne, a ne na vojne ciljeve. Ubijena su 7263 civila, a za još više od 800 ih se traga. Slijede podatci koji govore o zločinu koji se prema međunarodnim standardima definira kao genocid. Polovina ubijenih hrvatskih civila su žene i djeca (44% žene, 5% djeca). Gotovo polovina ubijenih civila (47%) bili su stariji od 60 godina. Sve to pokazuje da su primarni ciljevi uništavanja bili stambeni objekti zbog zastrašivanja i protjerivanja hrvatskog pučanstva. Teško je ranjeno 30.520 osoba, a među civilima je ranjeno 12% djece. Najteže rane (amputacije, ozljede glave) učestalije su među civilima nego vojnicima. Srušeno je 14 bolnica, 200.000 stambenih objekata, a s okupiranog teritorija protjerano je 260.000 Hrvata. Opisani zločini su za cilj imali osvajanje teritorija Republike Hrvatske. Svi ovi podaci su povjerljivi i dokumentirani pa je knjiga uzeta kao dokazni materijal za tužbu protiv Srbije za genocid, a udruge branitelja proglasile su je najboljom knjigom godine o Domovinskom ratu“ (dr. Andrija Hebrang). Nitko nije odgovarao za navedene zločine!

Zahvalimo svima, prvenstveno braniteljima, koji su na bilo koji način sudjelovali u obrani Republike Hrvatske. Hrvatska se branila oružjem na prvoj crti bojišnice, ali Hrvatska se branila i u pozadini, branila se perom, filmom, diplomacijom i cjelokupnim ponašanjem hrvatskih ljudi.Hvala svima koji su promicali istinu o agresiji na Republiku Hrvatsku i istinu o Domovinskom ratu. Mlade generacije trebaju učiti na iskustvima Domovinskog rata, trebaju znati istinu, istinu o obrani domovine, djedovine, o obrani opstojnosti hrvatskoga naroda.

Možemo uzdignuta čela proslaviti oslobađanje naše Domovine. Knin je jedino mjesto gdje se Oluja mora slaviti, tu je započela agresija na Republiku Hrvatsku i tu je agresor poražen.

Ne smijemo zaboraviti, možemo oprostiti.

Dragi domoljubi dođite u Knin na obilježavanje 20.-te godišnjice veličanstvene pobjede i oslobađanja Republike Hrvatske. Poklonimo se domoljubima koji su dali život za Hrvatsku, odajmo počast živim osloboditeljima, invalidima koji su se žrtovali za ovu zemlju.

Sve za Hrvatsku!

Kolovoz 2015.
Hrvatski branitelj dr. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save