Dvije godine propuštenih mogućnosti
Možda je iznenađujuće što je druga obljetnica punopravnoga članstva Republike Hrvatske u Europskoj uniji, umjesto u trijeznim i smirenim analizama, prošla u površnim, dnevnopolitičkim i stranački pristranima nadmetanjima. Premda je jasno da ni političari, bili na vlasti ili u opoziciji, ni društveni analitičari i medijski djelatnici uglavnom ne razmišljaju dugoročno, sa stvarnom zauzetošću za legalni legitimni hrvatski nacionalni interes, ipak je iznenađenje da nije bilo čak ni stvarno ozbiljnoga pokušaja da se stavi na papir cjelovita, ozbiljna i relevantna bilanca toga dvogodišnjega novoga statusa Hrvatske. Nije bilo ni ozbiljnih i vjerodostojnih usporedbi s iskustvima drugih relativno novih članica EU-a, nego je sve smišljeno podloženo sve snažnijoj predizbornoj kampanji koja već sada pobuđuje dojam da je u Hrvatskoj političarima jedino bitno doći na vlast, zasjesti u što bolju fotelju i na taj način zadovoljiti svoju taštinu i, vrlo vjerojatno, druge osobne i grupne interese.
Neosporno je da je punopravno članstvo Hrvatske u EU-u otvorilo brojne nove mogućnosti, no također je neosporno da su te dvije godine zahvaljujući političarima, ponajprije onima na vlasti, ali uz neizbježnu odgovornost i onih u opoziciji, postale godine propuštenih mogućnosti. Činjenica je da je hrvatsko aktualno zakonodavstvo uvelike usklađeno s europskim, osobito onim pravnim odredbama koje su zapisane u direktivama koje obvezuju sve zemlje članice, no taj uglavnom dobar okvir ne može zajamčiti ostvarenje i vrijednoga sadržaja ako nema stvarne političke volje, inicijative i umješnosti onih koji stvarno usmjeravaju društvene procese u Hrvatskoj. Činjenica je također da je hrvatsko zakonodavstvo u onom dijelu koji je prepušten svakoj državi članici na reguliranje pojedinih pitanja u skladu sa svojim komparativnim prednostima, specifičnostima i potrebama nedorečeno, nedomišljeno, nedoraslo stvarnoj hrvatskoj situaciji. Može se reći da je gotovo zastrašujuća količina »proizvodnje« zakona, dopuna zakona i dopuna dopuna zakonskih rješenja, a nema rješenja za ono što bi stvarno trebalo regulirati da bi Hrvatska stala na vlastite gospodarske noge. Umjesto toga, neizbježan je dojam, smišljeno se donose polurješenja koja vrlo često pogoduju točno određenim interesnim skupinama u hrvatskom društvu.
Formalno prihvaćanje zakonodavnoga pravnoga okvira EU-a u prve dvije godine članstva u EU-u nije urodilo očekivanim i nužnim poštivanjem zakona. Npr. nikad se ni u kojoj pravnoj državi ne bi moglo dogoditi da tako vlada polemizira s državnom revizijom kako to čini hrvatska Vlada glede stajališta državne revizije o privatizaciji velikoga dijela iznimno važne i vrijedne tvrtke Croatia osiguranje. Koliko je poznato, u Državnoj reviziji angažirani su neosporni i nepristrani stručnjaci (ako ne bi bilo tako, čemu bi Državna revizija uopće služila?) i po njihovu nalazu čin privatizacije bio je protuzakonit jer Zakon o pretvorbi kapitala društava osiguranja i reosiguranja definira da o načinu privatizacije takvih društava isključivo određuje Sabor. Uzalud je Vijeće za praćenje provedbe Strategije borbe protiv korupcije 30. lipnja većinom glasova odlučilo Saboru predložiti da Državni ured za reviziju obveže na provođenje revizije privatizacije Croatia osiguranja, vladajući i ranije umiješani političari ne odustaju od svoga tumačenja zakonskih propisa, što je specifična baština iz bivše države kad se iste propise na povlaštene primjenjivalo na jedan, a na ostale na potpuno suprotan način. U tom kontekstu vrlo je očito da je često ponavljana fraza o Hrvatskoj kao puno pravno uređenijoj državi običan jeftini predizborni trik. Po tome hoće li zbog postupka privatizacije Croatia osiguranja biti posla za Državno odvjetništvo moći će se procijeniti koliko je Državno odvjetništvo povezano ili pod utjecajem ljudi na vlasti. Matematika je egzaktna i u normalnoj demokratskoj državi nevažne su i nemoguće sve verbalne interpretacije, pa je očito da je Hrvatskoj i hrvatskom proračunu učinjena golema šteta za koju bi netko u pravnoj državi (članici EU-a!) ipak morao odgovarati.
Uz obljetnicu članstva u javnosti je bilo veliko sporenje (ne)uspješnosti u povlačenju novca iz europskih fondova. Dok vladajući ističu uspješnost, državna revizija je objavila da je Hrvatska u europski proračun i kroz posebne uplate uplatila 29,6 milijuna eura više nego što je primila. Prema podatcima Državnoga ureda za reviziju, od ulaska u EU do 31. prosinca 2014. Hrvatska je u zajednički proračun uplatila gotovo 700 milijuna eura, a primila 722 milijuna eura. No Hrvatska je još 52 milijuna eura uplatila kroz posebne uplate za Europsku investicijsku banku i Istraživački fond za ugljen i čelik, pa je očito da je 29,6 milijuna eura više uplaćeno nego što je povučeno. I opet je matematika neumoljiva, a vladajući političari služe se poluistinama jer im je na pameti samo predizborna kampanja.
Takvo sporenje u javnosti dogodilo se glede broja osoba koje su u najnovije vrijeme napustile Hrvatsku pa je zanimljivo da su oba zagrebačka dnevna lista u utorak 7. srpnja objavila komentare na temu manipulacije brojkama: jedan pod naslovom »Nepodnošljiva Grčićeva lakoća biranja brojki«, a drugi: »Umjesto da ratuje brojkama, SDP je trebao – raditi«. Slično je sporenje i glede poboljšanja gospodarskoga stanja u Hrvatskoj, a Bloomberg News objavio je da je Hrvatska na 6. mjestu kao država koja će ostvariti najmanji gospodarski rast u razvijenom svijetu. Izostao je očekivani zaokret, mogućnosti su propuštene, Hrvatska je gotovo izgubila još dvije godine, a vrijeme ide neumitno.
Ivan Miklenić/Glas Koncila
