Ivica Čutura: Psihološke operacije u službi diskreditiranja političkih protivnika
Psihološkim ratom kao jednim od oblika specijalnog rata, služe se države, političke, ideološke i ine interesne skupine da bi pridobile javno mnijenje na svoju stranu, a okrenulo ga protiv ciljanog neprijatelja.
Na taj način se diskreditiraju protivnici, iskrivljuje se stvarna povijest, žrtve se izjednačuju sa agresorom, umanjuju doprinosi na područjima znanosti, kulture i sporta, obezvređuje, kleveće, stigmatizira i etiketira protivnika i ciljanu političku, svjetonazorsku skupinu ili cijeli jedan narod.
Primjere specijalnog rata možemo naći u dalekoj povijesti. Već je Cezar nakon ratnih pohoda i pobjeda priređivao, za ono doba, spektakularne parade kako bi pokazao svima ratni plijen i zarobljene protivnike da bi na taj način utjerao strah u kosti onima koji su se odupirali Rimskom carstvu. Džingis-kan je prije svojih osvajačkih pohoda na određena područja slao uhode koje su širili glasine o okrutnosti i nepobjedivosti mongolskih ratnika stvarajući i sijući paniku i strah među lokalnim stanovništvom.
Paljenje Reichstaga (Der Reichsagsbrand) njemačkog državnog parlamenta u Berlinu 1933. godine klasičan je primjer uporabe specijalnog rata za ostvarivanje svojih ciljeva. Odmah po navedenom događaju je uhićen komunistički aktivist Marinus van der Lubbe, kojeg je tadašnji njemački sud Reichsgericht proglasio krivim za izdaju i podmetanje požara, a samo mjesec dana nakon presude je pogubljen giljotinom u dvorištu zatvora u Leipzigu. Nacisti su paljenje zgrade državnog parlamenta iskoristili za preuzimanje vlasti u tadašnjoj Njemačkoj i stvaranje sustava apsolutne vladavine „ Velikog vođe“ Adolfa Hitlera. Nacistička propaganda je šireći strah od komunista i židova opravdala uhićenja preko 4 000 ljudi uključujući i komunističke zastupnike u parlamentu. Hitler je donio izvanredni dekret kojim se ukida većina civilnih prava, a mjesec dana kasnije Reichstag donosi novi akt kojim se Hitleru daju zakonodavna prava i mogućnost zaobilaženja predsjednika i parlamenta u donošenju zakona.
Zanimljivo je da je tek 2008. godine Ured njemačkog saveznog tužitelja objavio da je smrtna presuda Marinusu van der Lubbeu bila nelegalna i ona je službeno poništena.
Napad njemačke na Poljsku 1939. godine također je opravdan jednom od akcija iz područja specijalnog ratovanja kojeg je njemačka nacistička mašinerija u to doba dovela do savršenstva. Operacija kodnog imena „ Himmler“, nazvana po Heinrichu Himmleru koji ju je osmislio, bila je Hitlerov izgovor da napadne Poljsku. Osuđenik iz koncentracijskog logora Dachau, Franciszek Honiok, obučen je u poljsku vojnu odoru, odveden u grad Gleiwitz na granici Njemačke sa Poljskom i ubijen na mjestu gdje je insceniran poljski napad na njemačku radio postaju. Poslije rata su pronađeni dokumenti koji su dokazali da je navodni napad na radio postaju u Gleiwitzu pripremila njemačka obavještajna služba.
I Hrvatska je tijekom devedesetih godina u vrijeme Domovinskog rata permanentno izložena specijalnom ratu od strane Srbije preko kontra-obavještajne službe JNA (KOS). Hrvatskoj javnosti su najpoznatije operacije „ Opera“ i „Labrador“ i obje su provođene u početnoj, najosjetljivijoj fazi Domovinskog rata.
Operacijom „Opera“ je skupina agenata KOS-a, sastavljena od vojnih i civilnih stručnjaka za psihološko- promidžbeno djelovanje imala zadatak da svjetskoj javnosti hrvatsku vlast i novostvorenu državu predstavi kao profašističku i stvori protuhrvatsko raspoloženje kod široke međunarodne zajednice. Montirali su lažne video zapise i slali ih stranim medijskim agencijama, sastavljali kompromitirajuće tekstove, plasirali dezinformacije i objavljivali ih u vodećim medijima u Hrvatskoj i njenom okruženju. Poglavito je bio cilj uvjeriti Izrael i židove širom svijeta da je Republika Hrvatska nastavak Pavelićeve NDH.
Operacija „Labrador“ je provedena u Zagrebu tijekom rata sa ciljem kompromitiranja
Hrvatske i sprječavanja međunarodnog priznanja njene neovisnosti. Dva bombaška teroristička napada odigrala su se 19.08.1991. godine na židovski centar i židovsko groblje na Mirogoju, srećom bez ljudskih žrtava. Zanimljivo je da je Josip Manolić, koji je u to vrijeme postavljen za voditelja hrvatske obavještajne agencije, tvrdio da su hrvatski ekstremisti odgovorni za ta nedjela. Kada su postrojbe ZNG-a i hrvatske policije zauzele sjedište Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva, među zaplijenjenim materijalima nađene su šifre i računalne diskete sa podacima o operaciji „Labrador“. Manolić je posve demantiran 2002. godine, kada je bivši major KOS-a Mustafa Čandić na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu potvrdio da je operacija djelo kontra-obavještajne službe JNA. Iz dostupnih izvora se procjenjuje da su u to vrijeme agenti KOS-a na vezi imali oko 640 visoko pozicioniranih i izuzetno dobro informiranih osoba, od kojih dio njih i danas djeluje u javnom prostoru Republike Hrvatske.
Rješenje ovog, ali i niza drugih ključnih pitanja poput gospodarskog kolapsa Hrvatske, svakako je i LUSTRACIJA, za koju odavno više nije pitanje treba li je, nego isključivo kako je treba provesti. Sve postkomunističke zemlje članice EU, izuzev Slovenije i Hrvatske, provele su lustraciju i sve bilježe gospodarski rast upravo zbog i nakon provedbe iste.
Da je Hrvatska i danas izložena specijalnom ratu, koji se intenzivirao u posljednje vrijeme, vidljivo je iz niza događaja koji se sinkronizirano slažu jedan za drugim kao na pokretnoj vrpci. Sofisticirani mehanizam koji pokreće te događaje proizveden je i servisiran u centrima koji već 70 godina kontinuirano pokušavaju slomiti čežnju hrvatskog naroda za svojom državom, a sada kada je ona konačno stvorena, pokušavaju je oslabiti i sve ključne segmente hrvatskog bića dovesti u vezu sa fašizmom. Redom su na udaru Katolička crkva, branitelji, žrtva Vukovara, političke stranke i građanske inicijative demokršćanskog svjetonazora, intelektualni, kulturni i sportski simboli hrvatske nacije. Sve vrijednosti tog svjetonazora proglašavaju se nazadnim, zatucanim, nedemokratskim, a u posljednje vrijeme i sve otvorenije dovode se u vezu sa fašizmom, nacizmom i neoustaštvom. Ne govore li slijedeći događaji da je zaista riječ o vrlo pomno planiranim akcijama i akterima koji su uvijek prisutni i spremni Hrvatsku prikazati u ružnom svjetlu, djelujući kao članovi „nevladinih udruga“ ili „profesionalni“ čelnici nacionalnih manjina. Lepeza događaja se širi na slijedeći način:
Deklaracija o nesnošljivosti i etnocentrizmu u Hrvatskoj, kojom su Milorad Pupovac i Furio Radin upozorili na rastuću netoleranciju koja je „sigurnosni problem za nacionalne manjine“ i kojom su zatražili pomoć od Vlade, EU i civilnog društva. Bilo bi dobro da autori egzaktnim činjenicama potkrjepe opasnosti kojima su izloženi pripadnici brojnih manjina u Republici Hrvatskoj. U isto vrijeme imamo šutnju o slučaju dvostrukog ubojstva u Vojniću, gdje je mladić srpske nacionalnosti , vrlo okrutno, nožem ubio dva mladića hrvatske nacionalnosti. Iako se javno putem društvenih mreža deklarirao četnikom, veličao četništvo, te najavio krvnički čin, mediji su učinili sve da ovo ubojstvo svrstaju u zločin iz ljubomore, a ne iz nesnošljivosti prema Hrvatima.
Neonacizam – prijetnja ljudskim pravima, demokraciji i vladavini prava, uradak MVP Rusije u kojem se kritizira jačanje nacionalizma i krajnje desnice u Europi, optužuje RH da je zbog etničke nesnošljivosti u Hrvatskoj u posljednjih 19 godina preko 30 tisuća Srba prešlo na katoličanstvo. Teza je projekcija političkih podmetanja svaki puta kada se šire dezinformacije formulirane u Memorandumu SANU I i II.
Izjava Josipa Manolića da je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko bivši doušnik UDBA-e, u tekstu već spomenuti bivši visoki funkcionar svih represivnih i sigurnosno-obavještajnih aparata u komunističkoj Jugoslaviji. Čovjek koji je 1946. godine kao načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija, između ostalog provodio utamničenje nadbiskupa Alojzija Stepinca i produkt čijeg rada su mnoga poslijeratna grobišta i mučilišta po kazamatima bivše države, može biti relevantan svjedok samo u državi koja ima ozbiljan problem sa svojim identitetom.
Poljudska svastika, poslije koje jedan naš dnevni list preko cijele naslovne stranice piše „ Hrvatska će biti izbačena s europskog prvenstva zbog FAŠIZMA, jasno govori o cilju poljudske specijalne operacije. Pravi počinitelj još nije identificiran iako na Poljudu video sustav posjeduje 86 kamera. Geometrijski savršena svastika, s dimenzijama oko 15 metara nikako nije mogla biti ugravirana na poljudski travnjak na brzinu, bez šablone i prosto je nevjerojatno da u tim okolnostima i uz pojačano osiguranje prije važne međunarodne utakmice nitko od aktera nije uočen.
Napad srpskog ministra Vulina na Blaženog Alojzija Stepinca u Jadovnu, na Vulinov politički terorizam na tlu Hrvatske, osim predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, nitko od aktualne vlasti nije ozbiljno reagirao. Znači li to da aktualna vladajuća garnitura prešutno odobrava rečeno? Što je slijedeće?
Najvjerojatnije je da će slijedeća akcija biti usmjerena prema gradu simbolu hrvatskog otpora i stradanja, Vukovaru. Na to navodi najnoviji Vladin prijedlog izmjena Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi te Zakona o uporabi jezika i pisma. Do sada se pokazalo da svako nasilno nametanje rješenja u Vukovaru dovodi do eskalacije nezadovoljstva branitelja i stradalnika te velike političke napetosti. Samo zlonamjerni mogu biti neosjetljivi na zaštitu žrtve Vukovara.
Razumljivo je da je jugoslavenska diplomacija i sve njene prateće službe 70 godina širila neistine o hrvatskom narodu i na sve moguće načine ga prikazivala genocidnim i profašističkim. Sjetimo se do kojih se razmjera manipuliralo sa žrtvama Jasenovca, cijelu se hrvatsku emigraciju okarakteriziralo proustaškom da bi mogao biti otvoren smrtonosni lov na hrvatske domoljube i aktiviste širom Europe i svijeta. Međutim, zapanjujuće je i teško objašnjivo da pojedinci iz sadašnje vladajuće garniture odrađuju prljavi posao protiv svoje države. Još zvone riječi tada aktualnog predsjednika Ive Josipovića u izraelskom parlamentu Knessetu da je „ustaška guja još uvijek duboko u srcima hrvatske nacije i da ona ne spava“. Teško je vjerovati da je sadašnja ministrica vanjskih poslova, Vesna Pusić, žena koja je javno optužila Hrvatsku za agresiju Bosne i Hercegovine i nikada ni jednom riječju to nije demantirala.
Možemo ovdje nabrajati do beskraja od kulturnih dužnosnika koji javno pljuju po svemu što je hrvatsko, od glumaca čija kazališta financira država, a koji su tijekom rata snimali četničko propagandne filmove, od stalno prisutnih HRT ovih analitičara koji su bili doušnici i lažni svjedoci tijekom Hrvatskog proljeća, od sveučilišnih profesora koji su bili batinaši i djelatnici UDBA-e, od novinara/ki kojima je dokazana suradnja sa neprijateljskim tajnim službama… itd., itd.
Iz svega opet proizlazi da je Hrvatskoj LUSTRACIJA neophodna da bi se riješili teškog bremena prošlosti i omogućili našoj djeci da neopterećeno stvaraju bolju budućnost, ali prije svega kako bi Hrvatska konačno počela napredovati i rasti.
Autor: Ivica Čutura/hrsvijet.net
