IVICA ŠOLA: Dužan sam, dakle postojim
U prošlom stoljeću velikih totalitarizama umirali smo od borbe za slobodu, za ljudska prava, za demokraciju. Ovo stoljeće umiremo od – dugova.
Grčka je globalna tema. Sa svojim dugom ušla nam je u kuće i u novčanike, Cipras i Varufakis, dva blefera koji bi se igrali antikapitalista s tuđim kapitalom postali su nam važniji od poteza svih naših političara zajedno. Ne ulazeći u druge aspekte grčkog slučaja, Cipras i Varufakis simboliziraju ovo banalno stoljeće u kojem je ekonomija uzela premoć nad politikom, stoljeća u kojem će se umirati od dugova. Svima je jasno da je Grčka samo najjači i najizraženiji tumor sustava u kojem su dugovi postali nenaplativi.
Beskonačnost dugova
Riječ je samo o tome da se njima upravlja, a ne da ih se vrati, da se, poput Grka, prema svemu sudeći, krene masovno umirati od duga. Milton Friedman, konstatirajući da je grčki dug nenaplativ, pita se: “Može li Grčka platiti svoj dug. Ne. No, ne mogu to ni Italija, ni Španjolska, ni sama Njemačka, pa ni Sjedinjene Države.” Dug se mora vratiti, tvrde tehnokrati. Pa naravno da mora, iako i oni sami znaju da se dug većine država ne može vratiti, da je svrha duga novi dug, i tako u beskonačnost.
Simbol ovog sustava “beskonačnosti dugova” u kojem se dugovi pokrivaju dugovima jest kreditna kartica. Kada je uzmeš, ti postaješ vlasnik duga, što je oksimoron. Taj sustav je perverzan ako istovremeno nuka ljude da troše ono što nisu zaradili (kreditna kartica je najjasniji simbol), a onda ih isti taj sustav optužuje da žive iznad svojih mogućnosti, da troše ono što nisu zaradili. Moralno stigmatiziranje dužnika u tom smislu je nemoralno, jer je sam sustav s onu stranu dobra i zla, temeljen na totalitetu proizvodnje i potrošnje. U tom smislu svi su svima dužni, pa i banke koje se zadužuju da bi druge zaduživali, države i pojedince. Oni žive od toga da narkomanima prodaju drogu i onda ih prisile na liječenje, nakon što su ih našikali. Opet perverzija.
No što banke zapravo prodaju – novac? Ne, banke prodaju očekivanje, one prodaju vrijeme, vrijeme koje nije ničije vlasništvo, a koje oni zovu kamata i od te prodaje vremena izvrsno žive. Uostalom, izreka koja kaže kako je vrijeme novac, zorno predočava čime banke trguju.
Dužničko ropstvo
Ključ je tzv. dužničkog ropstva da, nakon što ste se zadužili kod banke, vi više niste gospodar svoga vremena, vaše vrijeme pripada banci. Vi možda više niste rob kakvog je poznavalo klasično robovlasničko društvo, vi (mi) ste u još jadnijem položaju jer je vaše ropstvo dragovoljno. Nemam vremena, sve više govore ljudi. Pa naravno da nemamo vremena kad nam vrijeme služi da bismo vraćali dugove. U Hrvatskoj je više od 300 tisuća blokiranih računa građana, s više od 30 milijardi kuna duga.
Javni dug je posebna priča. To je onaj dug koji je netko drugi digao umjesto vas, a vi ga morate vraćati, čak i ako niste osobno, kao fizička osoba, kreditno sposobni. U tom smislu, dužna su već i nerođena djeca. Mislim, dakle postojim – poznata je Descartesova sintagma. Danas je treba promijeniti u – dužan sam, dakle postojim! Jer u ovom sustavu beskonačnog duga nisu dužni samo mrtvaci. Pardon, jesu, i oni moraju Bogu položiti račun i moliti “… otpusti nama duge naše”… Inače, pravac pakao, kao i Grci u nedjelju.
Izvor: glas-slavonije.hr