KAKVA JE RAZLIKA? Ne vode nam Srbi vanjsku politiku, ali vodi je Vesna Pusić
Balvani ispred mimohoda
Srbija smatra da ima Bogom dano pravo raditi reda po Hrvatskoj i uredovati po njoj. Malo nakaradno, nakon ratnog poraza, koji je po srpskim medijima “genocid nad srpskom nejači”, iako je jedini genocid koji se u Europi dogodio nakon Drugog svjetskog rata upravo onaj u Srebrenici, kako je međunarodni sud pravde i presudio, iako nije imenovao počinitelja genocida, no nekako manje više svi znaju tko je. To ne bi bio nikakav problem da takva politika Srbije nema jaku logističku podršku u hrvatskim medijima i hrvatskoj politici.
Pametni Englezi su još tridesetih godina prošlog stoljeća govorili da će, bude li novog rata s poraženom Njemačkom, za njega biti krivi Chamberlain i Lord Halifax te pronositelji “mirotvornih politika”. Ne Hitler. I imali su pravo. Nedavno sam pisao o Enochu Powelu, koji je tada rekao: “U gorčini proklinjem premijera Engleske jer je kumulirao sve svoje ostale izdaje nacionalnih interesa i časti, u ovom svom posljednjem strašnom činu sramote, slabosti i lakovjernosti (posjeta Hitleru u Berchtesgadenu, 1938). Dubina sramote do koje nas naša odvratna “ljubav prema miru” može nas poniziti je nedokučiva … Problem je Engleska, ne njena vlada: jer kad ne bismo bili slijepe kukavice, linčovali bismo Chamberlaina i Halifaxa i ostale ulizice”. Bude li novog rata sa Srbijom, za njega će biti krivi pronositelji politike “pomirenja” za koju nema osnove dok se Srbija ne denacificira, a u Hrvatskoj ne provede lustracija. Sve što je on rekao za Chamberlaina, važi i za hrvatske mirotvorce koji silom traže mir sa Srbijom, koja je mentalno i dalje fašistička zemlja kakva je bila i osamdesetih, kad je krenula memorandumska politika, Gazimestan, “antibirokratska” i “jogurt” revolucija, balvani. Danas je na snazi memorandum 2, u to više ne treba nikako sumnjati. Srbija danas nije u stanju organizirati balvanijade po Hrvatskoj, ali nam je u stanju podmetati diplomatske balvane, preko Slobinog malog od kuhinje Dačića, notornog četnika Vulina, ratnog huškača i Šešeljevca iz devedesetih Vučića, i čovjeka za kog se sumnja da je u Hrvatskoj počinio ratne zločine tijekom rata, Tomislava “Tome Grobara” Nikolića. Da je Arkan kojim slučajem živ zacijelo bi danas bio u samom političkom vrhu Srbije!
Dream team u vladi Srbije
Ova horor ekipa iz Slobinog šinjela, koja danas vlada Srbijom, iz nekog razloga uživa razumijevanje hrvatskih vlasti, dolaze ovdje u službene posjete, vrijeđaju domaćine, i vode istu politiku kao i devedesetih. Samo što danas u Hrvatskoj nema nikog tko bi bio dorastao Tuđmanu, koji bi ih mogao smjestiti na njihovo mjesto. Posljedice su poznate. Na proslavi 20. godišnjice akcije koja je postavila temelje neovisnosti Hrvatske, uništila srpsko-britanske planove o Velikoj Srbiji, neće biti vojnika iz Amerike, a slijedom toga niti iz drugih NATO zemalja, uključujući Veliku Britaniju, Njemačku, i Sloveniju. Slovenci se danas pitaju “vodi li nam Srbija vanjsku politiku”, prema naslovu iz Dela. Ne vodi je njima, no vodi je Hrvatskoj: pred mjesec dana sam napisao kako je proglašavanje 5. kolovoza danom sjećanja na stradale i prognane Srbe je posljedica hrvatskog beskičmenjaštva. Ne samo to: nedolazak savezničkih vojnika također nije posljedica aktivnog lobiranja Srba protiv sudjelovanja stranih vojski u mimohodu za 20. godišnjicu Oluje jer, budimo realni, kakav su oni faktor? Srbija je preko svoga ministra vanjskih poslova “malog Slobe” Dačića poručila da će sudjelovanje u mimohodu u Zagrebu uoči proslave operacije Oluja smatrati neprijateljskim činom prema toj zemlji! Ma hajde! Pa njima je “vasceo svet” neprijatelj, naročito zemlje NATO pakta, još iz vremena kad su ih pošteno izbombardirali i priznali Kosovo!
Ne treba misliti da se svijet libi “neprijateljskih činova” prema Srbiji, to je zemlja koja je istina geopolitički bitna, ali zapravo nije nikakav čimbenik. Čimbenik je to što Hrvatska nije načisto sama sa sobom oko Oluje. Čimbenik je to što hrvatski mediji promoviraju četničke teorije o “Građanskom ratu”, i promotori toga, umjesto da budu uklonjeni iz javnog prostora kako bi bio i bilo koji Englez koji bi dovodio u pitanje karakter njemačke invazije na Englesku, dobivaju mjesto u prime time emisijama. Čimbenik je to što nemamo ministricu vanjskih poslova Hrvatske, nego ministarku spoljnih poslova Regiona Zapadni Balkan. Umjesto da Hrvatska lobiranje kod saveznika za sudjelovanje u mimohodu shvati kao vanjskopolitičku zadaću najvišeg priroriteta, ona pita Srbe “a čujte jel bi vama možda smetalo da mi slavimo svoju pobjedu nad vašim barbarskih hordama?”. Da, jeste, dabome, pa vi ste genocidni, odgovaraju srpski političari! “A dobro, onda nećemo preglasno slaviti”, rezoniraju mali Hrvati, i krenu govoriti mrskim “hrvatinama” kako ne treba previše isticati neke stvari i slaviti preglasno, jer “komšiji” glasno slavlje ometa miran san!
Danas, kad Amerikanci i ostali kažu da će poslati izaslanstva, ali ne i vojnike koji bi sudjelovali u mimohodu, i vade se time da je to “jači politički čin od dvadesetak vojnika u mimohodu”, je kasno plakati. Jasno da je to distanciranje po sistemu “to je između vas i Srba, mi se ne bi šteli mešati”. Uza sve izjave političara kako se ne radi o debaklu hrvatske politike, radi se upravo o tome. A to nije debakl proizašao iz nedostatnog lobiranja: to je debakl politike koja se vodi već 15 godina, debakl politike “detuđmanizacije”, debakl politike mirenja s poraženim u ratu bez da se od njega tražilo da ukloni iz javnog života i s vlasti ljude koji su sudjelovali u agresiji na našu i susjedne države, bez jasnog stava i jasnog promoviranja tog stava u inozemstvu o karakteru Oluje i Domovinskog rata, bez da je itko jasno rekao Srbiji da nije njihova briga što mi slavimo. To je debakl politike koja nije jasno poručila Srbiji, svijetu, pa i domaćoj javnosti, kako Srbi nisu stradali u Hrvatskoj zaslugom Tuđmana ni Gotovine ni Oluje, već zaslugom upravo onih koji danas kukaju i nariču nad tim Srbima: Vučića, Dačića, i sličnih. Ako Vučiću smeta što je Oluja završila po Srbe kako je završila, neka se pogleda u ogledalo i zapita “Imam li ja nešto s tim, je li politika koju sam ja aktivno provodio huškajući ih na rat dovela do traktorijade?!”
Kako smo nakon rata izgubili rat?
Ali i mi se moramo zapitati nekoliko stvari. Je li politika koju ova zemlja vodi već preko 15 godina dovela do toga da se Srbija nameće kao moralni pobjednik, i pobjednik na diplomatskom polju? Jesmo li sami krivi što nismo uspjeli staviti stvari na svoje mjesto, propagandno djelovati prema svijetu i razjasniti tko je tu tko, tko su nacisti, tko su saveznici u DR; tko je osvajao tuđe zemlje, tko je branio svoju zemlju? Je li normalno da mi sami ne možemo imati jedinstven stav o Oluji, pa slijedom toga već godinama postoje dvije proslave, jedna koju pohode samo političari, službena, i jedna koju pohode veterani i narod, neslužbena? Je li normalno da Jelena Lovrić danas piše u Jutarnjem kako je proslava Oluje preskupa i kako će nas to, i “gigantski” projekti gradnje crkve u Kninu (zašto ne “divovske”) dovesti do Grčkog scenarija? “Način na koji se kani slaviti Oluju, ne pitajući za cijenu i opravdanost troškova, više je nego jasan signal da Hrvatska još nije svjesna u kako se teškoj gospodarskoj situaciji nalazi”, piše Lovrićka u više nego prozirnom pokušaju da omalovaži to, spomenik Tuđmanu i gradnju crkve! Ona jasno pritom i laže, jer država za gradnju crkve u Kninu neće dati skoro ništa, a ako propadne kao Grčka, to zacijelo neće biti zbog proslave Oluje, niti zbog crkve, niti zbog spomenika, nego zbog Milanovićeve i svih prethodnih vlada, zbog kronizma, korupcije, uhljeba, i balkanskog mentaliteta koji je 1918. naseljen u Hrvatsku, a niti nakon Oluje nije iseljen iz nje! Ima li što plitkije nego uvijek kad se radi nešto što je u korist Hrvatske jamrati kako to “puno košta?” Ima li ljigavijeg spina i moralno prozirnije manipulacije? Jesu li novinari poput nje ikad pitali koliko košta dernek za dan Antifašističke borbe, Jasenovac, jesu li ti koji pitaju koliko košta crkva u Kninu (navodno najveća u Hrvatskoj, uz Đakovačku katedralu, i one u Zagrebu i Šibeniku?), koja se ne gradi državnim novcem, pitali zašto je bačeno 430 milijuna eura na MSU koji strance u Zagrebu ne zanima ni najmanje – oni i dalje odlaze snimati katedralu – i gdje je otišlo 4.600 eura po kvadratu na gradnju te betonjare?
Zahvajujući takvim piskaralima, i uz njihovu pomoć, dobro je da još nas svijet ne vidi kao agresore na SAO Krajinu, onako kako čitavo vrijeme od 1990. ispod žita i pokušavaju prodati, pišući gadosti o braniteljima, Tuđmanu, Vukovaru! Pogledajte koliko ima hrvatskih novinara i političara koji nikad nisu niti jednu afirmativnu riječ rekli ni o Domovinskom ratu, ni o Oluju, ni o Hrvatskoj! Pogledajte kako su spustili noseve kad je oslobođen Ante Gotovina, kojem se danas ulizuju, a koliko su likovali kad je osuđen! Oluja je očito odnijela pogrešne ljude sa scene – srpske seljake, koji sami po sebi ionako nisu nikakav čimbenik, ali ne i stvarne autore tog zla, “mirotvorce” i “pomirbenjake” čije je mirotvorstvo i snishodljivost spram sve agresivnije Srbije osamdesetih do rata i dovelo. Da Hrvatska nije u Jugoslaviji nakon Titove smrti stalno popuštala Srbiji na svim poljima, do rata nikad ne bi bi došlo. Do rata je došlo kad se Srbija osjetila dovoljno moćnom da ga pokrene, i kad je procijenila da Hrvatska, koju su jugo-vlasti sustavno prezentirale kao ustašku u fašistoidnu, dovoljno denuncirana u svijetu da ne bi imala niti jednog saveznika! I tako je u početku rata i bilo.Danas rata nema samo zato jer se Srbija ne osjeća još uvijek dovoljno moćnom da krene u projekt povrata “vekovnih srpskih zemalja” i usput u osvetu za Oluju. No bit će ga, kad se Srbija ponovo osjeti dovoljno snažnom i moćnom za to. A mi aktivno pomažemo Srbiji da ponovo izgradi svoju vojnu i političku moć, i svoju diplomatsku poziciju, umjesto da je, u interesu budućeg trajnog mira, držimo na razini na kojoj nam ne može biti prijetnja! A poraz nitko ne oprašta, pa ga neće ni Srbija oprostiti nama. Zato svaka politika mirenja sa Srbijom prvo treba krenuti od mirenja Srbije s porazom u ratu, kao preduvjetom za bilo kakvo mirenje. Ali s porazom Srbije u ratu se nije pomirila ni naša politička vrhuška, ni naši “mainstream” novinari, nekoć feralovci i članovi CK, a danas ugledni autori!Vrijeme je da se u Hrvatskoj javnost probudi i shvati da politika pomirenja neće rezultirati time da će se Srbi pokunjiti, i reći, “pa dobro, krivi smo, iskreno se kajemo, evo ruka”. Srbija danas jasno i glasno poručuje kako Oluja ničim izazvan napad na srpsku nejač, kao da SAO Krajine nikad nije bilo, i ima svoje saveznike u Hrvastkoj. Politika kakvu vodi Hrvatska, politika nereagiranja na sve agresivnije ispade Srbije i posipanja pepelom, nije samo suluda, ona je doslovce samoubilačka. Netko to može smatrati paranoičnim, na volju mu: no samo pogledajte sve što se događalo zadnjih godina, sve Vučićeve i Vulinove, pa i Dačićeve ispade, i vidjet ćete da Srbiji trajni mir nije ni na kraj pameti. Zato bismo nešto trebali naučiti iz slučaja Chamberlaina i njegove mirotvorne politike, jer i tada su one koji su upozoravali na rast moći Njemačke, poražene i bankrotirane, proglašavali ratobornim i paranoičnim, čak i nakon što je postalo jasno da je Engleska “tigar od papira”, kad je prepustila Čehoslovačku Hitleru bez ispaljenog metka. Mi smo spremni danas prepustiti Srbiji i Kosovo, i Srpsku, i dosta toga, jer su to “daleke zemlje o kojima malo znamo, i ne zanimaju nas”, kako je Chamberlain govorio o Čehoslovačkoj. Da je Hrvatska danas tigar od papira, jasno je. Samo je pitanje gdje će se Srbija zaustaviti. Sigurno ne na tome da prijeti da će “neprijateljima” proglasiti sve zemlje koje se usude poslati svoje vojnike na proslavu Oluje.
Autor: Marcel Holjevac
