Mons. Bogović na misi za nevine žrtve u Boričevcu
Otpor prema istini je i danas velik – Gospićko-senjski biskup Mile Bogović predslavio je 26. srpnja misu u Boričevcu, mjestu simbolu stradanja Hrvata u II. svjetskom ratu, na spomen njihovih žrtava kao i žrtava u susjednom Brotnju kao i svih žrtava u II. svjetskom i Domovinskom ratu.
Misu u župnoj crkvi Rođenja BDM suslavio je župnik Boričevca Stipe Zeba uz bogoslova Mišela Grgurića a sudjelovali su pripadnici Zajednice povratnika Ličko-senjske i Karlovačke županije, predstavnici udruga Boričevljana iz cijele Hrvatske.
Biskup Bogović je u propovijedi istaknuo stalni iskonski sukob istine i laži na našim prostorima kao i u ovom svijetu gdje ima mnogo susreta i sukoba. “Vijest o Isusovu uskrsnuću bila je apostolima nadasve draga, no ipak je nisu samo onako prihvatili. Otišli su se uvjeriti. Nisu bili lakovjerni; nisu se oslanjali samo na pričanje, sve do Tome koji je rekao da neće vjerovati dok ne stavi prst u mjesto rana.
Kada su se uvjerili i kada su primili snagu Duha Svetoga, oni koji su Isusa voljeli krenuli su u svijet šireći poruku njegova uskrsnuća kao radosnu vijest i postali su glasnici spasonosne istine. Događaj Isusova uskrsnuća nije obradovao one koji su Isusa osudili jer po njima se ne smije govoriti da je Isus uskrsnuo, nego da su njegovo tijelo apostoli odnijeli na drugo mjesto.
Koristilo se lažno svjedočanstvo stražara koji kažu da su u vrijeme krađe spavali. Židovi su potegnuli instrument laži da se suprotstave neugodnoj istini. Bolje rečeno, oni su svoju laž nametnuli kao istinu.
Na primjeru što se dogodilo na Isusovu grobu možemo vidjeti dvije različite škole i dva različita pristupa povijesti. Laž, novac i naselje jako su povezani. Jedna i druga škola djeluju i kod nas. Neki se u susretu s istinom mijenjaju. Istina o Kristovom uskrsnuću promijenila je živote onih koji su ga voljeli. Bili su uvjereni da ta istina može promijeniti život svakom dobronamjernom čovjeku i zato su krenuli da tu istinu šire.
Neki se u susretu s istinom ne mijenjaju. Oni je ne žele, oni je ustrajno odbacuju i postaju glasnici laži. Laž se može nametnuti samo novcem i silom. Stražari rade za onoga tko ih plati. Oni su točno javili gradskom poglavarstvu što se dogodilo. Gradski poglavari nisu poput apostola krenuli na grob da vide što je na stvari. Oni se ne žele susresti s istinom, ne žele da ih ona mijenja.
Sazvali su gradsko vijeće kojemu su nametnuli krivi zaključak da su apostoli ukrali Isusovo tijelo i da tako treba razglasiti na sve strane. Da su židovski vijećnici uvidjeli svoju grješku i pokajali se, došli bi u poziciju Magdalene i Petra koji su se u susretu s Isusom mijenjali.
No oni nisu priznali pogrešku nego su na nju dodali drugu – laž. Ne kaže se u zaključku vijeća da Isus nije uskrsnuo. Stražari pričaju ono što su vidjeli. Kad bi tako nastavili, ne bi im trebalo ništa platiti. Drugim riječima, židovsko vijeće je zaključilo da ima pravo na laž i postat će glasnici laži, onoga što se nije dogodilo.
Gdjegod je laž, tu je novac i nasilje.
Židovi su ljudima dokazivali da se isplati lagati, da se od laži može dobro živjeti. I stražari su za pare lagali. Bili su Židovski starješine uvjereni da će moći podmititi i Pilata da podrži laž, jer on se i na suđenju izrugivao istini. “Što je istina?” Što ja s njome mogu, što mi ona znači za moj položaj? Kao da je rekao: ono vrijedi i onoga se treba držati što jača moj položaj, od čega imam materijalne koristi, makar se to ne slagalo s istinom. Istina je vrijedna onoliko koliko mi u određenom času koristi.
U tom smislu donesen je i zaključak gradskog vijeća. To sada nije bio stav pojedinca. I od tada je bilo u skladu sa zakonom samo govor da su apostoli ukrali Isusovo tijelo, da je s njim završeno na veliki petak. Ozakonjena je laž i stvorena grješna struktura. Zato je trebalo kršćane progoniti. U subotu smo proslavili jednoga od progonjenih, sv. Jakova. Djela apostolska bilježe da je zarana pogubljen đakon Stjepan, a poslije je Herod dao pogubiti apostola Jakova”, istaknuo je biskup.
Sve ovo što sam rekao olakšava nam da možemo shvatiti otkuda silne laži na našim prostorima nakon hrvatskog velikog petka i 1941. i 1945. godine, otkuda silno nasilje nad ljudima i njihovim savjestima. Treba ipak reći da je u mnogočemu to daleko vrijeme ispred ovoga našega. U Isusovo vrijeme moglo se od vlasti dobiti svakog pogubljenog čovjeka.
Tako su Nikodem i Josip iz Arimateje mogli dobiti i pokopati Isusovo tijelo. Mnogi pobijeni u II. svjetskom ratu i nakon njega nisu imali ta prava. Njima je oduzeto i pravo na suđenje i na pokop. Puška koja im je oduzela život posebno se častila kao simbol pravde i pobjede. Ta puška imala je pravo ne samo ubiti čovjeka nego i spomen na njega.
Trebalo se vladati kao da nije nikada ni postojao. Drago nam je bilo kada su iz Dabine jame pred više od godinu dana izvučene kosti 19 Ivezića. Žao nam je što ih do danas nismo mogli pokopati na boričevačkom groblju
Dakako da današnje uskrisivanje spomena nije drago onima koji su ljude osudili i pogubili, bez obzira gdje to bilo. Smišljaju se razne priče i za to se daju veliki novci. Koliki se novci dadoše ne samo za spomenik u Srbu nego i za slavlja koja se već 70 godina ondje zbivaju.
Koliko je samo novaca utrošeno na širenje laži. No, ipak te laži neće moći dugo izdržati jer ih više nije moguće podržavati nasiljem, a i novaca će biti sve manje za njih. Ali, ne zaboravimo! I današnje društvo još izdvaja velika sredstva za velike laži i o Jasenovcu i o Srbu, i o mnogim drugim stupovima na koje se oslanjao partizansko-komunistički režim.
Apostoli se nisu dali u skupljanje sredstava kako bi se novcem i silom borili protiv laži koja je krenula iz židovskog vijeća. Oni su jednostavno svjedočili ono čemu su bili svjedoci i nisu promijenili način rada ni onda kada su zbog toga bili progonjeni. Istinu o smrti i uskrsnuću Isusovu nisu nikada zatajili. Ni mi se ne trebamo okupljati da budemo jači protiv nekih drugih, nego da osvijetlimo istinu o našim djedovima i očevima, o našoj braći i sestrama, o Brotnji i Boričevcu. Otpor prema istini je i danas velik, ali put do istine nije više zabranjen i vjerujem da ćemo na tom putu svake godine napredovati.
Crkva treba na putu prema istini biti uvijek predvoditeljica i ohrabrivati one koji na tome rade. Ona neće i ne smije nikada buditi u ljudima osvetničke nagone protiv mučitelja, ne braniti se mržnjom. To je pod nekim vidom njezina “ranjiva točka” u ovome i ovakvome svijetu koji će osuditi i pravednika koji se ne može braniti, koji je slab pod vidom argumenata koje svijet prihvaća – snagu, bogatstvo, vlast.
Crkva i njezini članovi trebaju se uvijek držati riječi sv. Pavla: kada sam slab onda sam jak, jer onda Bog preuzima moju obranu kao što je uzeo i Isusovu kada ga je uskrisio i proslavio. A to će učiniti za svakoga pravednika kojega je svijet odbacivao, osuđivao i ubijao.
Na Udbini smo izgradili Crkvu hrvatskih mučenika koja nikoga ne zove u borbu protiv mučitelja, nego na poštovanje mučenika i žrtava. Prošli broj Hrvatske vjernosti na naslovnoj stranici donosi sliku Ivana Pavla II. s križem u ruci i na drugoj strani spomenik u Srbu na kojem se kao svetinja uzdiže prva puška.
Oni koji razumiju veličinu križa svakako se neće klanjati laži i nasilju koje za nas simbolizira “prva puška”.
Ivanu Pavlu II. gradimo upravo na području župe Boričevac, u Donjem Lapcu, crkvu i na taj način dovodimo i simbolički poruku križa u ovaj kraj. Za nas dvojbe tu ne smije biti, a vjerujem da će uskoro doći vrijeme kada će broj onih koji časte taj idol spasti na mali broj. Ipak je iluzija živjeti u uvjerenju da će oni nestati. Tome će pomoći i nevine žrtve iz ovoga kraja, zaključio je biskup Bogović.
MISIJA/IKA
