SPLIT/LUČAC: Prizvedba drame „Nevidljivi grad“
Dramski ansambl Splitskog ljeta praizvest će autorski projekt Olje Lozice Nevidljivi grad u utorak 21. srpnja s početkom u 21 sat. Ovaj ambijentalni kazališni omnibus događat će se na otvorenim pozornicama splitskog, nekad težačkog, kvarta Lučac, a nastao je po drami/korskoj recitaciji Sunčani grad Radovana Ivšića, te nadahnuto motivima iz romana Nevidljivi gradovi Itala Calvina i dokumentarnom građom o povijesti Splita i Lučca.
Predstavu čine tri odvojena dijela. Sve započinje s Gradom mrtvih težaka koji će se igrati na pozornici u Duplančića dvorima, slijedi Sunčani grad u Rokovoj ulici, te kao zadnji dio ovog dramskog triptiha Grad turista na Tvrđavi Gripe. Autorski tim, osim redateljice i autorice projekta Olje Lozice čine još dramaturg Matko Botić, scenograf Igor Vasiljev, skladatelj Vlado Sunko, kostimografkinja Ana Marin, te oblikovatelji svjetla i tona Marino Frankola i Tomislav Luetić.
U predstavi igra brojni glumački ansambl: Franjo Đaković, Nikša Arčanin, Sara Ivelić, Danijela Vuković, studenti glume Umjetničke akademije u Splitu, polaznici Glumačkog studija kazalista PlayDrama, Muški zbor Brodosplit i djeca: Ante Baković, Sara Zeljković, Roko Tomić, Gita Kaćunko, Nika Teklić, Nina Grubić, Ivano Grubić, Stela Gardun (u Gradu mrtvih težaka); Bojan Brajčić, Pere Eranović, Petra Kovačić Pavlina, Marjan Nejašmić Banić, Duje Grubišić, Marin Tudor, Lara Živolić, Mia Čotić, Ivana Krizmanić, Aneta Matulić, Joško Tranfić, Anamarija Veseljčić (u Sunčanom gradu), te: Dara Vukić, Alen Čelić, Vanda Boban Jurišić, Filip Radoš, Nenad Srdelić, Bruna Bebić, Tajana Jovanović, Andrijana Vicković (u Gradu turista).
Dramaturg Matko Botić o predstavi je napisao:
„ Nevidljivi grad kazališni je triptih koji pokušava ocrtati i rekonstruirati duh splitskog težačkog kvarta Lučac kroz tri zasebna vremenska odsječka i tri odvojene stilske formacije. Međusobno različite sastavnice povezuju se prije svega ambijentalnim, stvarnim prostorima u kojima se predstava odvija – sva tri scenska prizorišta gradske su ulice, trgovi i dvorišta, izabrani ne zbog reprezentativnosti i metaforičke uzdignutosti u odnosu na stvarnost, već upravo zbog uronjenosti u realan prostor nekih sadašnjih ili bivših života.
Struktura predstave protiče linearnim protokom vremena – prvi dio putuje najdalje u prošlost, u prvu polovicu dvadesetog stoljeća, u priču nepouzdanog pripovjedača o mitskom Lušcu, predgrađu velikog grada ispunjenom težacima s vlastitim običajima, ritualima i navikama. Početak “Nevidljivog grada” zahuktava se mahom u neverbalnim, mitskim slikama, napučen je izvođačima – naturščicima, potpuno je jasan samo gledatelju s prethodnim znanjem o prošlosti tog kraja, ali i manje upućenom znatiželjniku prenosi priču o nekom davno izgubljenom mjestu i ljudima koji su ga nastanjivali. Slike se, umjesto govornom radnjom, ispunjavaju zborskim obradama starih narodnih i crkvenih napjeva, a stvarni prostori scenografskim i svjetlosnim intervencijama pretvaraju se u začudna scenska prizorišta. Prvi dio naglo se prekida brujanjem savezničkih aviona, koji su 1944. godine sa zemljom sravnili veliki dio prostora o kojem govori predstava.
Drugi dio “Nevidljivog grada” temelji se na Ivšićevom “Sunčanom gradu”, koji u utopističkom ključu poetski iscrtava poslijeratni zanos izgradnje novog svijeta. Ivšićeve korske dionice uglazbljuju se u mehaničkom ritmu, a zboriste iz prvog dijela zamjenjuje uigrana mlađa glumačka podjela. Ivšićev tekst očišćen je od općih mjesta i suptilno izmješten u točno određen prostor i vrijeme, pa apstraktan poetski svijet originalnog djela postaje ritmizirana osnova za ocrtavanje konkretnog miljea. Drugi dio penje se, poput Ivšićevog originala, do ekstatičnog vrhunca utopije.
Završni, treći dio radnju prenosi u današnje vrijeme, a Calvinovi “Nevidljivi gradovi” u tom segmentu predstave više su izvor inspiracije, negoli čvrsta dramaturška osnova. Nakon utopija bijega iz religijskih obreda i državnog aparata u prva dva dijela, završni segment pluta u bestežinskom stanju bez čvrstog ideološkog okvira, s novcem kao jedinim mjerilom vrijednosti. Začudnu, snovitu cjelinu u žanru fizičkog teatra izvode iskusni članovi dramskog ansambla splitskog HNK, mahom neverbalno slažući priču o novopečenim turističkim djelatnicima i njihovim osebujnim gostima.
Stara žena u trećem dijelu, majka muškarca koji se svim silama trudi postati uspješni ugostitelj, jedino je lice prisutno u svim segmentima “Nevidljivog grada”: najprije kao djevojčica, potom kao mlada žena te na kraju kao starica pri kraju životnoga puta. Njezino iskustvo iz sva tri društvena sustava presudno je za scensko uobličavanje zaključka iz Calvinovog romana: Pakao živućih nije nešto što će biti: ako postoji, onda je već ovdje, onda je to pakao koji svakoga dana nastanjujemo, koji tvorimo bivajući zajedno. Dva su načina da izbjegnemo patnju. Prvi mnogima polazi za rukom: prihvatiti pakao, sroditi se s njime do te mjere da ga više i ne opažamo. Drugi je smion, iziskuje stalnu budnost i učenje: tražiti i znati prepoznati tko i što usred pakla nije pakao, i omogućiti mu da traje, dati mu prostora.“
Osim 21. srpnja Nevidljivi grad bit će na programu 61. Splitskog ljeta 22, 23, 24. i 26. srpnja i to tako da će se svake večeri igrati po dvije predstave sukcesivno na tri lokacije i to prva s početkom u 21, a druga s početkom u 21:45.
Dragica Zeljko Selak
