Tihomir Dujmović: Zašto šutiš, Hrvatska?

Zašto šutimo? Najprije je HND napravio neviđeni skandal kritizirajući činjenicu da je Karolina Vidović Krištodobila sud s jednom udrugom istospolnih. Jer, da je ta presuda svojevrsno ograničavanje slobode govora. Organizirali su raspravu o tom slučaju, a da nju nisu ni pozvali!

Sve je tim skandaloznije što je Karolina Vidović Krišto članica istog tog HND-a, koji ju je dužan cehovski štititi, pogotovo s obzirom na činjenicu da joj je posljednji primatelj Titove štafete dao otkaz čije obrazloženje je na rubu ideološkog sadizma.

Nije dosta da je dobila boljševički otkaz, nego čak i sada kad sud presuđuje da ju je jedna udruga toliko izvrijeđala da joj je dužna platiti kaznu, čak i tada HND organizira okrugli stol u kojem hoće reći da je odluka dvojbena! Gdje je kraj ideološkim perverzijama?

HRT-ov slučaj

Onda je posljednjim krikom krunski svjedok na Perkovićevu suđenju, Ivan Krmpotić, zamolio Radmana da mu poštedi kćerku Helenu Krmpotić kojoj upravo HTV daje otkaz. “Neću davati više nikakve izjave niti dokumentaciju protiv oca Vašeg prijatelja Ive Josipovića i povući ću iskaze dane njemačkim istražiteljima”, piše Krmpotić Goranu Radmanu u dramatičnom otvorenom pismu i cijela Hrvatska šuti starom sramotnom hrvatskom šutnjom.

Kako se zove logor u kojem živimo, gdje se na ovakve krvave ljudske drame – šuti? I svi ti šleperi udruga za zaštitu ljudskih prava nisu jednog slova progovorili o svim ovim skandalima.

Nešto prije toga su mediji izvijestili da tjednima nakon kukastog križa na Poljudu policija ništa nije ustvrdila, a onda nam je ponuđena snimka na kojoj se vide počinitelji, ali se ne vide lica. Ako se radi o počiniteljima kojeg su snimile nadzorne kamere ta je snimka valjda bila dostupna danima ranije.

Počinitelja dakle još nemamo, ali je politička krivnja već odrezana. Kad mediji pitaju o tome ministra policije on otprilike ovako rezonira: da je jedan krivac poznat i sankcioniran, da je to hrvatski nogometni savez kao organizator utakmice, a da se za drugim traga.

Dakle, on svog krivca ima! To što njegov ideološki krivac nije i počinitelj, nikom ništa. U tom ludilu lucidniTomislav Marčinko je uspio upitati ministra policije na HTV-u što je s uhićenim provokatorima iz Italije koji su isto tako crtali kukasti križ, pa je ministar rekao da su oni dobro kažnjeni i da to nije tema.

Gdje su crtači?

Ne, to je tema! Tko su ti likovi? Tko ih je platio da crtaju kukaste križeve dok hrvatska reprezentacija igra s Italijom? Tko su poljevači na Poljudu? Tko su ona dvojica koja nose ustaške kape na Thompsonovim koncertima? Tko ih šalje: “mi ili oni”?

Kad bi stvar bila jednoznačna, zar vlast ne bi i crtače iz Italije i poljevače vode na Poljudu što su iscrtali kukasti križ baš kao i Thompsonove fanove što nose ustaške kape, vodili po Hrvatskoj u kavezu da svijetu pokažu ustašku zmiju!

A onda su još i nepoznati teroristi u fantomkama uletjeli u redakciju Hrvatskog tjednika, motajući žicu oko vrata grafičaru, prekopali su cijelu redakciju i najavili da je sljedeći na redu glavni urednik lista Marijačić. I opet Hrvatska šuti! Da je neki branitelj uletio u redakciju srpskih Novosti ili u nekadašnju redakciju Ferala i ovo napravio, od Zuroffa do Linića, svi bi imali potrebu osuditi ovaj napad. No, Hrvatska šuti.

Jesu li desničari uopće ljudi? Treba li im uopće dozvoliti da se voze po tramvajima ili samo otraga na pulferu? Smiju li ići na trajekt? Ili da na trajektu ne izlaze iz automobila? Hoće li sutra na ulazu u restorane stajati natpis “samo za ljevičare”? Jer, ako smo došli do toga da nije isto je li netko s fantomkom pištolj gurao u usta Feralovu grafičaru ili grafičaru Hrvatskog tjednika, onda smo s dvije noge zakoračili u totalitarizam.

Odgovor na pitanje kako je sve ovo moguće, krije povijest. Kako hrvatska politička ljevica nije doživjela katarzu niti od pokolja na Bleiburgu, niti od činjenice da su ubili 38 novinara nakon Drugog svjetskog rata i zabranili pisanje za ravno 101 novinara, kako nikada nitko nije odgovarao za ubojstvo 667 svećenika i uopće za pokolje koji su slijedili, djeca komunizma ne razumiju što je sad problematično.

Strah od lustracije

Nakon 1971. potpisivali su najodvratnije relacije protuhrvatske politike. Pa jesu li ikada odgovarali? Držali su u Jugoslaviji više od 100.000 hrvatskih domoljuba u zatvoru, kako precizira Veselica u svojim memoarima, pa jesu li za to odgovarali? Što je njima jedna žica oko vrata nekoga grafičara? Što je njima jedan, tri, pet otkaza iz ideoloških razloga? Pa ovom istom pameću su nakon 1971. smijenili više od stotinu tisuća ljudi, kako navodi Tripalo u memoarima. Zato se oni sad boje lustracije jer je lustracija udarac šakom po stolu koji kaže dosta.

Dosta otkazima poput onog Karolini Vidović Krišto. Dosta diverzantskim noćnim upadima u redakcije novina koje svakim zarezom kritiziraju ovu vlast. Dosta otkazima djeci svjedoka udbaških likvidacija. Da se i sada izvuku, oni preventivno svaku drugu vlast zovu ustaškom!
TIHOMIR DUJMOVIĆ/slobodna.hr

Odgovori

Skip to content