Nisam sklon prevelikim emocijama u proslavljanju nacionalnih nadnevaka jer biti Hrvatom nešto je sasvim prirodno i svakodnevno, pa zašto onda to isticati. Pa ipak, ne treba se odupirati opravdanom ponosu u ove dane hrvatskoga trijumfa nad srpskim imperijalizmom i slovenskom trapavošću. Hrvati mogu biti samouvjereni kad je riječ o mudrom i odmjerenom odgovoru Hrvatskoga Sabora slovenskoj političkoj klasi da s nama napokon mora pregovarati na ravnopravnoj nozi glede granice u Savudrijskoj vali, premda nisam siguran da će ovaj prijepor završiti pozitivno za nas. A što se tiče proslave 20. obljetnice ‘Oluje’, tu nikakvih sumnji nema jer je bila u slavu naše hrabre vojske i upozorenje onima u Srbiji koji su Hrvatsku htjeli raskomadati da tako ne može funkcionirati, da nikad ne pokušaju ono što su htjeli prije dva desetljeća.

Vučić, Nikolić i patrijarh Irinej nemaju pravo kukati

Svakako se Hrvatska mora osvrnuti na riječi srbijanskih političkih i vjerskih dužnosnika koji poraze svoje nasilne i osvajačke politike devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno uvrštavaju u riznicu laži i mitomanije. Premijer Vučić, predsjednik Nikolić i patrijarh Irinej nemaju moralno pravo kukati nad sudbinom Srba iz Hrvatske jer su se u to vrijeme i kasnije duboko kompromitirali svojom antiljudskom i time protuhrvatskom politikom: Vučić koji je urlao da će za jednog ubijenog Srbina ubiti stotinu Bošnjaka, Nikolić koji je kao četnik harao po Hrvatskoj, a Irinej čija je Srpskopravoslavna crkva bila jedan od motora agresije na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Vučić laže kad tvrdi da je ‘Oluja’ bila jedan od najvećih progona srpskog naroda jer dobro zna da su krajinski Srbi otišli po zapovijedi svoga ludoga vodstva. O tome postoji obimna, ne samo hrvatska, nego i srbijanska stručna literatura. Četnički vojvoda Nikolić kleveće Hrvate kad našu sadašnju Republiku dovodi u vezu s Pavelićevom NDH, premda dobro zna da se Republika Hrvatska zasniva, među ostalim, na odlukama Zavnoha i ustava Socijalističke Republike Hrvatske, dakle izričito na negaciji NDH. A patrijarh Irinej kao da je zaboravio kako je Srpskopravoslavna crkva za vrijeme agresije njegovih zemljaka na Hrvatsku već izvršila administrativne promjene kako bi jednu episkopiju SPC-a u Hrvatskoj (istočni Srijem) pripojila Srbiji, dok je patrijarh Pavle samo nekoliko dana prije sloma tzv. Republike Srpske Krajine boravio u Kninu bodreći teroriste da izdrže do pobjede. A SPC ga smatra svojim svecem! Takve moralne ništice ne zaslužuju ni trunak poštovanja, zapravo Hrvatska bi mogla preko Interpola zatražiti uhićenje barem Nikolića za koga se sigurno zna da je kao četnik ratovao u Hrvatskoj. Uostalom, zemlja koja je sudski rehabilitirala ratnog zločinca Dražu Mihailovića nikad ne bi smjela biti primljena u civilizirano društvo Europske Unije. Zamislimo što bi se dogodilo da su Francuzi rehabilitirali Petaina, Norvežani Quislinga i Slovenci Rupnika? Uslijedili bi gromoglasni prosvjedi. I Židovi bi trebali podignuti glas kad srpski dužnosnici uspoređuju odlazak Srba iz Hrvatske s holokaustom, tim jedinstvenim zločinom u 20. stoljeću. Također ne bi trebali zaboraviti da su nedićevci u Drugom svjetskom ratu slavodobitno javili u Berlin kako je Beograd kao prvi glavni grad na Balkanu ‘Judenfrei’ – slobodan od Židova, što se nije moglo reći za Zagreb.

Hrvatski dužnosnici na visokoj razini

Od službenoga se Beograda ne može očekivati ni trunak objektivnosti kad je riječ o ‘Oluji’. U isto vrijeme hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izražava žaljenje poradi hrvatskih, ali i srpskih nevinih žrtava te vojno-redarstvene akcije, dok premijer Zoran Milanović naglašava kako je vojni mimohod u Zagrebu bio isključivo u znaku odavanja počasti hrabroj hrvatskoj vojsci, a ne likovanje nad patnjama suprotne strane. Htjeli bismo vidjeti jesu li su se visoki dužnosnici bilo koje druge države u povodu nedavnih proslava svojih pobjeda nad Hitlerovom Njemačkom mogli vinuti na tu humanu razinu. Tom prilikom nismo čuli ni slovce o progonu oko 12 milijuna Nijemaca iz njihovih stoljetnih postojbina, o silovanjima stotina tisuća Njemica na istoku, ali i zapadu Europe, o uništavanju neizmjernih materijalnih dobara njemačkog naroda. Srbijanski dužnosnici trebali bi znati da su se najveći genocidni zločini na ‘našim prostorima’ poslije Drugog svjetskoga rata dogodili poslije Bleiburga nad Hrvatima i u Srebrenici nad Bošnjacima, a počinili su ih jugoslavenski komunisti i srpski četnici. Jedni zločini ne mogu amnestirati druge zločine, no jedno je kad je netko počinio rijetka zlodjela u nužnoj obrani, a posve drugo kad je to bilo plansko uništavanje civila i zarobljenika iz puste osvete, prema onoj ‘tko se ne osveti, taj se ne posveti’.

Srbijanski dokumentarac o Oluji bolji od ‘hrvatskog’

Preporučio bih gledanje dvaju dokumentacija o ‘Oluji’, jedne srbijanske pod naslovom ‘Pad Krajine’ i druge navodno hrvatske ‘Oluja nad Krajinom’. Srbijanska je mnogo objektivnija, u njoj dolaze do riječi hrvatski i srpski sudionici u ‘Oluji’, dok je njezin zajednički nazivnik bio kako su lokalni Srbi u ‘Krajini’ bili žrtve Miloševićeve politike, svojih unutarnjih sukoba i svađa i svoga neizmjernog precjenjivanja vlastitih snaga, uz zaključak da su sami organizirali svoj egzodus iz Hrvatske, ne želeći ni po koju cijenu živjeti u svojoj dotadašnjoj domovini, premda im je Tuđman nudio autonomiju u okviru europskih gabarita. Naravno, i u ovoj produkciji srpske televizije ima nekoliko propagandističkih floskula, no ona je znatno ‘stručnija’ od ‘Oluje nad Krajinom’ Nenada Puhovskog koji u svome izrazito nivelirajućem uratku, (svi su krivi podjednako) najviše prostora daje svome bratu Žarku koji pod krinkom ‘objektivnosti’ proturava tezu kako je u ‘Oluji’ bilo elemenata genocida. Zar je vjerovati nekome tko je bio režimski svjedok u procesima sudionicima Hrvatskog proljeća i čije je tvrdnje kao svjedoka na Haaškom sudu, odbilo čak i to sudište kao lažne? On bi trebao biti za sva vremena kompromitiran, ali nažalost čovjek ne može otvoriti ni jedna hrvatske novine, pa čak i konzervativne, a da se u njima ne javlja za riječ navodni analitičar Puhovski, što je sramota za hrvatsku javnu riječ. Sramota je da je ovaj filmić Nenada Puhovskog sufinanciralo Ministarsto kulture Republike Hrvatske, što govori o kroatofobiji onih koji ne žele prihvatiti Hrvatsku kao državu pa čak kad rade u njoj kao njezini dobro plaćeni službenici.

Treba odati dužnu počast svim nevinim žrtvama, ali…

Kud će suza nego na oko pa su organizacija ‘Documenta – centar za suočavanje s prošlošću’ i Srpsko narodno vijeće organizirali dva skupa na kojima su komemorirali žrtve tijekom i poslije ‘Oluje’, pri čemu su isticali samo ono ‘što se dogodilo Srbima’ kao da uzroka tome uopće nije bilo. Jasno, da ne bude zabune, treba odati dužnu počast svim nevinim žrtvama bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, i treba kazniti počinitelje tih zločina. Ali uopće nije moguće shvatiti ono što se dogodilo tijekom ‘Oluje’ i kasnije ako se ne uzmu u obzir progoni i ubijanja Hrvata i drugih nesrba nakon otcjepljenja ‘Krajine’ od Republike Hrvatske o čemu postoji također obilna hrvatska i inozemna stručna literatura. Njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic piše u svojoj knjizi ‘Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert’ (Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću) da je iz ‘Krajine’ bilo prognano oko pola milijuna Hrvata. To Vesna Teršelič i Milorad Pupovac jednostavno ‘izblendavaju’. O pobunjenim Srbima govori se kao o ‘hrvatskim građanima’, ali oni to prema vlastitoj definiciji tada nisu bili! Njihovi rukovodioci su se stalno pozivali na nekakav referendum na kojemu su stanovnici ‘Krajine’ golemom većinom odlučili da više nisu građani Republike Hrvatske. Stoga je posve kontraproduktivno kad bivši predsjednik Ivo Josipović predlaže u banjalučkim ‘Nezavisnim novinama’ da se ‘Oluja’ proslavi s ispruženom rukom prema Srbima kako bi se moglo govoriti o pobjedi u miru nakon pobjede u ratu. Ali Srbi ne žele ni čuti da su bili pobijeđeni. U svojoj staroj tradiciji, oni krivnju za svoje povijesne poraze prebacuju na druge, u slučaju Srba iz Hrvatske na Miloševića (Knin je pao u Beogradu) ili na Amerikance, na NATO, Njemačku, Vatikan, Treću Internacionalu, male zelene iz svemira, cijeli svijet, ali ne na sebe jer su vjerovali da se njihova zmijolika ‘Krajina’ može održati. Vojvoda Šešelj i sad im poručuje ‘da će bilo kad vratiti Krajinu’, parafrazirajući riječi jednog njihova epioskopa koji je rekao u slučaju Kosova kako mogu čekati na njegovo povratak čak pet stotina godina onako kako su čekali na propast Otomanskoga carstva. Blago nama s takvim susjedima. U interesu je Hrvatske, ali i njezinih susjeda, da se mimohod hrvatske vojske zakonski odredi za sva vremena na jednom od državnih praznika svake godine, jednima na sjećanje kad je konačno izvojevana sloboda, drugima kao upozorenje da je Hrvatska nepobjediva. Kad to mogu Francuzi na svoj nacionalni praznik mogli bi i Hrvati.

Svaki mir zasnovan na ‘ravnoteži zastrašivanja’

Hrvatski mimohod bio je i u funkciji osiguranja mira, pa nikako ne stoji kad nekakav ‘Centar za mirovne studije’ u povodu proslave 20. obljetnice ‘Oluje’ govori o ‘zveckanju oružjem’ i nevjerojatnoj simbolici da se Hrvatska vojska krečala Vukovarskom i Sarajevskom ulicom, poručivši kako se ‘rat … neće spriječiti naoružanjem i demonstracijom vojne sile, već jedino izgradnjom povjerenja i suočavanjem s prošlošću.’ To je teška provokacija jer su sva mirnodopska razdoblja u povijesti čovječanstva, pogotovo nakon Drugog svjetskoga rata, bila zasnovana na ‘ravnoteži zastrašivanja’. Zamislimo što bi se dogodilo sa slobodnim svijetom da nije bilo NATO-a, kakvu bi sudbinu doživio Izrael da nema najmoćniju vojsku u tom dijelu svijeta i što bi bilo od Hrvatske da nije stvorila svoju junačku vojsku? Bili bi robovi svojih imperijalističkih susjeda, a to kako izgleda upravo želi taj ‘Centar’ čije bi djelovanje trebalo ispitati Državno odvjetništvo jer podriva obrambenu spremnost Republike Hrvatske. Pacifizam je dobar ali ne po svaku cijenu. Sjetimo se kako je pacifizam Velike Britanije i Francuske pomogao Hitleru da raskomada Čehoslovačku i skupa sa Sovjetskim Savezom podijeli Poljsku. To se više nikad ne bi smjelo ponoviti..

Slovenska politička klasa iskompleksirana i nevrijedna povjerenja marljivog naroda

I na kraju jedna poslastica u svezi slovenskog šah-mata u prijeporu s Hrvatskom oko Savudrijske vale. O kako su likovali kad su iz cilindra svoje lukave politike izvukli zeca u obliku suca Ronnyja Abrahama kao svoga predstavnika u ad hoc arbitraži. A sad je lukavi Abraham dao ostavku, pravilno primjetivši da ne može biti prihvaćen od obje strane pa nema smisla da se upušta u slovensko muljanje. Koga će sad postaviti Slovenci? Možda nekog suca iz okoliša Vladimira Putina, čiji je premijer nedavno gostovao u Ljubljani, pa da konačno rasrde Amerikance koji su navodno snimili onaj razgovor njihovih predstavnika u arbitraži i oko nje u Beču, kako tvrdi dopisnica ‘Globusa’ iz Bruxellesa. Hrvati su uvijek vjerovali da su Slovenci u svemu bolji od njih, no ovim je dokazano da nisu, da je njihova politička klasa iskompleksirana i nevrijedna povjerenja svoga inače poštenog i marljivoga naroda. Ipak su nam bolji susjedi od Srbijanaca, rado viđeni na Jadranu i bilo gdje drugdje u nas. Hrvati i u ovom slučaju ne bi smjeli likovati nego se nadati da će službena Ljubljana prići pameti i priznati zemljopisnu činjenicu kako Slovenija nije pomorska zemlja u klasičnom smislu riječi, što je ne spriječava da kao i dosad obilno razvija pomorski promet i ribarstvo.

Autor: Gojko Borić/croexpress.eu

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save