Paklene lomače nisu uspjele destabilizirati Hrvatsku
Najveći grijeh hrvatskih političara je da nisu učvrstili strateško partnerstvo sa SAD-om i Njemačkom. Možemo čak reći kako Hrvatska bez signala SAD-a ne bi postala članicom EU-a ni NATO-a, a urotom britansko-rusko-francusko-srpske politike ostala bi bez Savudrijske vale i bila izložena velikim novim gubitcima!
Od smrti prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u proteklih 15 godina vodi se specijalni rat protiv hrvatskoga naroda i hrvatske države. U tom specijalnom ratu ne biraju se sredstva. Cilj je rata nametnuti Hrvatskoj krivotvorenu povijest, pretvoriti veliki Domovinski rat iz našeg ponosa u navodnu našu sramotu. Podijeliti i zavaditi hrvatski narod. Onemogućiti postizanje nacionalnog konsenzusu u obrani nacionalnih interesa, nametnuti krivotvorinu da je Hrvatska utemeljena na zločinu i na udruženom zločinačkom pothvatu, pretvoriti agresiju i genocid koji je učinila Srbija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u obični nacionalni sukob s podijeljenom odgovornošću. Pokušaj otimanja teritorija Hrvatske i Bosne i Hercegovine genocidnim zločinima krivotvorinama pretvoriti u nužan oblik organiziranja Srba da se spase od ustaškog i muslimanskog noža. Stalno poticati sukobe između Hrvata i Bošnjaka. Osporiti teritorijalni integritet Hrvatske. Cijelo vrijeme izmišljati navodnu fašizaciju i ustašizaciju hrvatskog naroda i hrvatske države. Otežavati i zaustaviti gospodarski razvoj Hrvatske te natjerati slabu Hrvatsku da mora slušati strane gospodare i provoditi njihovu strategiju nove integracije na Balkanu. Dakle, cilj specijalnog rata koji traje je oslabiti Hrvatsku, lažno ju optužiti da nije demokratska država, da je nasljednica NDH, da se ustaštvo obnavlja i da prijeti da Hrvatsku pretvori od demokratske u neku vrst nedemokratske, pa čak i fašističke države.
U ostvarivanju te strategije stvorena je mreža pete kolone u Hrvatskoj koja je iznutra na isti način napadala Hrvatsku, kao i naši neprijatelji izvana. Hrvatski mediji, oni glavni i dalje su u rukama političkih snaga koje na razne načine destabiliziraju Hrvatsku, koji daju značajan doprinos kompromitaciji svih nacionalnih bitnih vrednota i svetinja hrvatskoga naroda. Stvorene su brojne navodno nevladine udruge, koje dobivaju veliki novac iznutra i izvana s ciljem destabilizacije Hrvatske. Već dulje vremena te snage koje žele slabu Hrvatsku podržavaju one političke snage koje su prihvaćale tzv. detuđmanizaciju Hrvatske, koja je ustvari bila rashrvaćenje Hrvatske od svega hrvatskog.
Htjeli naplatiti veleizdajničku odluku Račanove vlade
Nakon Tuđmanove smrti, na žalost, sve hrvatske vlade do danas nisu vodile dobru nacionalnu politiku, nisu branile hrvatske nacionalne interese, prihvaćale su razne ucjene i davale ustupke na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. To je dovodilo do apatije u narodu, do pasivizaciju naroda i gubljenja vjere u budućnost, te velikih unutarnjih sukoba i podjela. Slaba Hrvatska zapala je u veliku gospodarsku, kulturnu i moralnu krizu. Postala je razjedinjena i u svakom pogledu slaba država, tako da su mnogi ocijenili da je došlo vrijeme da ostvare svoje interese na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. U toj protuhrvatskoj politici naši najveći protivnici bile su dvije susjedne države, Slovenija i Srbija, a na neki način i BiH, ne samo RS, nego i Federacija u kojoj su dominirali Bošnjaci oduzimajući sva prava Hrvatima. Od stvaranja samostalne Hrvatske i samostalne Slovenije postoji kontinuitet imperijalne slovenske politike, lakome i egoistične, koja stalno ucjenjuje Hrvatsku, stalno postavlja ultimatume i ne odustaje od pretenzija na hrvatski teritorij, posebno na hrvatsko more. Hrvatska je, da bi ušla u NATO i EU, davala strašne ustupke. Odrekli smo se proglašenja gospodarskog pojasa na moru, zbog čega gubimo više od 200 milijuna eura godišnje. Omogućili smo Talijanima da prekomjernim ulovom ribe pretvaraju Jadransko more u mrtvo more. Pristali smo da bi uklonili blokadu Slovenije ulaska Hrvatske u EU na nepovoljan arbitražni sporazum, u kojem su tako postavljeni kriteriji da je prijetilo da se donese odluka da ostanemo bez velikog dijela našeg teritorijalnog mora. Ovih dana, podnoseći ostavku, član arbitraže iz Hrvatske prof. Budislav Vukas dao je do znanja da je odluka faktično već donesena, iako još nije napisana, da Arbitražni sud otima dio hrvatskog mora i poklanja ga Slovencima. Izgledalo je da nema spasa, da će Hrvatska izgubiti dio svoga mora te da će to biti presedan da izlaz na otvoreno more dobiju i Crna Gora i Bosna i Hercegovina, što bi bila prava nacionalna katastrofa. Došla je na naplatu velika pogreška Račanove vlade iz 2001. godine, koja je jednoglasno izglasala veleizdajničku odluku da se Sloveniji poklanja veliki dio hrvatskog mora. Ta odluka Vlade je propala jer su se pobunili hrvatska javnost i Hrvatski sabor. Odluka Vlade nije potpisana, ali je parafirana i ona je glavni argument na bazi kojeg Slovenci očekuju da će Arbitražni sud donijeti odluku u njihovu korist, da će suci reći da je Hrvatska to već prihvatila, a hrvatska vlada to nije potpisala jer su se pobunili hrvatski nacionalisti.
EK i Pariz uz prljavu igru Slovenije i Arbitražnog suda!
Srećom javio se “dobri duh” koji je razotkrio korupciju i prljavu igru Slovenije i Arbitražnog suda, što je omogućilo Hrvatskoj da se uspostavi nacionalno jedinstvo i konsenzusom donese odluka da Hrvatska istupa iz arbitraže, da ne priznaje odluku kakva god ona bila jer je Arbitražni sud toliko kompromitiran da je izgubio svako povjerenje. Međutim, time igre i pritisci na Hrvatsku nisu prestali. Slovenci nastavljaju s još žešćom agresijom protiv Hrvatske. Ne odustaju od svojih pretenzija na hrvatski teritorij, ne odustaju da to postignu na prljavi način. Dobili su Francusku na svoju stranu. Dogodilo se pravo čudo što je u neskladu s pravnim normama i dobrim običajima međunarodnog sudovanja da predsjednik jednog međunarodnog suda postaje predstavnik Slovenije u arbitraži! Prljavu igru igra i Europska komisija, koja bi trebala jamčiti pravednost i objektivnost. Ona ni jednom riječju ne kritizira prljave postupke Slovenije, nego izjavljuje da arbitraža treba nastaviti raditi, kao da se ništa nije dogodilo. I sada se ponovno javlja “dobri duh” u vidu Sjedinjenih Američkih Država, koje brane pravdu i istinu.
Sve to je pokazatelj koliko je dosadašnja hrvatska politika pogriješila što je vodila britansku politiku, što nije učvrstila svoje veze sa SAD-om i Njemačkom kao strateškim partnerima. Čak se može reći kako bez intervencije SAD-a Hrvatska ne bi postala ni članica ni EU-a niti NATO-a, da bi ostala bez Savudrijske vale i urotom britansko-rusko-francusko-srpske politike bila izložena velikim novim gubitcima! Ovih dana pripremamo se za proslavu dvadesete obljetnice Oluje, koja je porazila agresora i stvorila pretpostavke za suverenu i samostalnu hrvatsku državu, koja je pobijedila i razbila parasrpsku državu u Hrvatskoj i ideju velike Srbije.
Zato je proslava Oluje najvažnija proslava u povijesti hrvatskoga naroda. Ona je važna i zbog toga što postoji i dalje moćne snage koje osporavaju Oluju. Te snage ne obaziru se ni na presude međunarodnih sudova. Za velikosrpsku politiku, ustvari četničku politiku, ne vrijede presuda Haaškog suda da Oluja nije bila zločinački pothvat. Ne vrijedi presuda da su generali Gotovina i Markač nevini. Za njih ne vrijedi ni presuda Međunarodnog suda pravde, koji je utvrdio da su Srbija i JNA i Crna Gora bili agresori, da je izvor svega zla u pokušaju da se zločinačkim genocidnim akcijama očisti od Hrvata dio teritorija i RH i BiH, koji bi se pripojio velikoj Srbiji. Dakle, ne priznaju međunarodno pravo, ne priznaju međunarodne sudove, ne odustaju od novih napada na Hrvatsku.
Velikospski stručnjaci za progone krivnju prebacuju na Hrvatsku!
I dalje izjavljuju da je Oluja bila zločinački pothvat etničkog čišćenja, a skrivaju istinu da je velikosrpska četnička politika ostvarila najveće etničko čišćenje poslije Drugog svjetskog rata. S okupiranog teritorija Hrvatske, kojeg su proglasili paradržavom RSK istjerano je više od 300 tisuća Hrvata. Iz okupiranih dijelova BiH, koji su osvojili JNA i četnici, istjerano je daljnjih 300 tisuća Hrvata i više od pola milijuna Bošnjaka. S Kosova je istjerano više od milijun Albanaca. Dakle, politika agresije i genocida radi stvaranja velike Srbije provela je milijunska etnička čišćenja.
Hrvatska se ponovno suočava s četničkom politikom i čini nove velike pogreške kada hrvatski dužnosnici kažu da su četnici problem Srbije. Ne, oni nisu problem Srbije, oni su problem Hrvatske, BiH i Kosova. Ne smije se podcjenjivati da je u Srbiji na vlasti četničko vodstvo, da je predsjednik Srbije četnički vojvoda, da je premijer Srbije politički sin Vojislava Šešelja, da je Srbija sklopila strateški vojni sporazum s Rusijom, da je zajedno s Rusima držala vojne vježbe na granici kod Vukovara i da takva Srbija, u kojoj je krivnje oslobođen i Draža Mihailović, u kojoj su četnici postali antifašisti u kojima su rehabilitirani četnički zločini, sada otvoreno pokušava kriminalizirati i sotonizirati Oluju i hrvatsku politiku. Iako su držali vojne vježbe na granici s Hrvatskom, njima smeta vojna parada u Zagrebu. U svojoj agresiji idu tako daleko da prijete svim demokratskim državama koje će doći i dati podršku vojnoj paradi da će ih tretirati kao neprijatelje srpskoga naroda. Idu tako daleko da su čak proglasili Danom žalosti i pijeteta 5. kolovoza. Izmišljaju strašne zločine Hrvata nad Srbima. Ne priznaju hrvatsku pobjedu i nastoje novim krivotvorinama i lažnim optužbama Hrvatsku prikazati kao nacionalističku državu. Izmišljaju navodno nove prijetnje Srbima, pa čak predsjednik njihove države kaže kako očekuje da će Hrvati organizirati još jednu Oluju kako bi definitivno istjerali iz Hrvatske ono malo Srba što nisu učinili u prethodnoj Oluji.
I dalje bacaju oko na Vukovar i Baranju, a Rusija širi laži o prisilnom pokrštavanju Srba!
Postignuto jedinstvo u obrani hrvatskih nacionalnih interesa od posezanja za našim morem treba postići i u otporu novoj velikosrpskoj agresiji koja se razmahala. Srbi više ne taje da se nisu odrekli Vukovara i Baranje kao srpskog teritorija. Oni pripremaju nove zahtjeve za stvaranjem srpske autonomije u Hrvatskoj. A da bi u tome uspjeli moraju Oluju prikazati kao najveći zločinački pothvat, moraju Srbe od agresora pretvoriti u žrtve hrvatske ustaške politike. Zato je danas potrebno jedinstvo i odlučnost u suprotstavljanju četničkoj velikosrpskoj politici i novoj agresiji na Hrvatsku.
O kakvoj se prljavoj igri radi pokazuje i pismo ministra vanjskih poslova Rusije poslano širom svijeta u kojem je lažno optužio Katoličku crkvu u Hrvata da je u zadnje vrijeme prisilno pokrstila 30 tisuća Srba na katoličku vjeru. Cilj je toga diskreditirati Katoličku crkvu u Hrvata kao jedan od stupova nacionalnog identiteta, ponosa i svijesti hrvatskoga naroda. Na istoj crti su i napadi na blaženog Alojzija Stepinca, kojeg proglašavaju ustašom. Osporavajući i njegovu beatifikaciju. U tom osporavanju našli su i petu kolonu u Hrvatskoj, koja iznutra osporava i Oluju i kardinala Stepinca, koja ustvari stalno destabilizira Hrvatsku. Ovih dana smo imali i obilježavanje četničkog ustanka u Srbu, kao navodno Dana ustanka naroda Hrvatske. Doduše, ovaj put nije bilo hrvatskih političara iz Vlade i Sabora, nije bilo ni predsjednice države, nisu čak došli ni bivši predsjednici Mesić i Josipović. To je korak naprijed, ali način na koji je Dan obilježavan pokazuje da dio Srba u Hrvatskoj i Srbija u cjelini ne odustaju od krivotvorene hrvatske povijesti. U hrvatskoj javnosti je potpuno medijsko nezapaženo prošlo obilježavanje i proslava četničkog ustanka u Srbu kao navodno antifašističkog ustanka Hrvatske.
Žrtva Boričevca
Zaboravilo se i zaboravlja se na žrtvu Boričevca, koji je 1941. doživio sudbinu Vukovara. Zaboravlja se kontinuitet četničke antihrvatske politike u Srbu, gdje se godinama slavi četnička politika i zato je važno podsjetiti na neke događaje koje nikada ne smijemo zaboraviti. Boričevac je bio relativno veliko hrvatsko mjesto, s više od dvije tisuće stanovnika.
U simbiozi kokarde i crvene zvijezde petokrake 1941. do temelja je spaljen i uništen, a svi koji nisu pobjegli su ubijeni. Nakon završetka Drugog svjetskog rata i stvaranja druge Jugoslavije tragedija Boričevca i hrvatskog naroda se nastavlja. Vladimir Bakarić zabranjuje povratak Boričevljanima, čak i onima koji su bili u partizanima, kako ne bi iritirao Srbe. Od 1991. do 1995. četnici su ponovno okupirali Boričevac. Cijelo vrijeme bivše Jugoslavije Boričevljani nisu smjeli tražiti da im se vrati oteta imovina. Boričevac je faktično živio samo u sjećanjima prognanih. U Oluji je srušen tzv. RSK i oslobođen Boričevac, ali do danas se ništa u hrvatskoj politici nije promijenilo. Hrvatska država gradi kuće Srbima koji su sudjelovali u agresiji i povratnicima koji su s puškom u ruci bili protiv Hrvatske, ali ništa nije učinila da se žrtvama četničke agresije 1941., pa opet od 1991. do 1995., pomogne da im se vrati njihova imovina. Čak štoviše, Boričevljani i žrtve četničkih zločina u Lici su strašno poniženi jer je 2010., 27. srpnja, hrvatska vlada podigla velebni spomenik – četnicima. Kamenom iz Srbije, a novcem hrvatske vlade i rukom tadašnjeg hrvatskog predsjednika Josipovića otkriven je obnovljeni spomenik ustanku u Srbu, kako bi se i takvim spomenikom nametnula krivotvorina o navodnom antifašističkom ustanku u Srbu. Izgradnja spomenika novcem hrvatske vlade, dakle, i sredstvima poreznih obveznika u koje spadaju i žrtve Boričevljani i njihovi potomci uz najviše počasti i rukom Ive Josipovića hrvatski državni vrh ponizio je Boričevljanine i sve žrtve četničkog ustanka.
Nakon što je hrvatski narod 1995. srušio kvislinšku paradržavu RSK i oslobodio ovaj kraj četničke vlasti, Boričevljani su s pravom očekivali da će im hrvatska država vratiti dostojanstvo i utvrditi istinu, imenovati krivce i vratiti otetu imovinu. Umjesto da je vratila imovinu, utvrdila istinu i pokrenula istragu protiv krivaca, hrvatska država je podigla spomenik zločincima i pokušava natjerati hrvatski narod da slavi četničku zločinačku politiku kao nešto vrijedno!
Otkrivajući vlastoručno spomenik četnicima predsjednik Josipović je, uz ostalo, rekao: “Gledam vaša odličja iz II. svjetskog rata koja danas nosite, i tako treba, s ponosom ih stavite.” Zatim je dodao: “Neki od vas nose i kape partizanke. To su lijepe kape, one su poruke ljubavi i mira. Poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata.”
Na žalost, pod ovom “lijepom kapom”, u simbiozi kokarde i crvene zvijezde petokrake, i u Domovinskom ratu odnosno velikosrpskoj agresiji učinjeni su strašni zločini u Srebrenici i Vukovaru, širom Hrvatske, BiH i Kosova. Tako da je izvan pameti govoriti da su te kape lijepe i da nose poruku ljubavi i mira, odnosno poruke da više nikada ne bude zločina, genocida i rata. Pitam bivšeg predsjednika Josipovića – od koga se Hrvatska branila 1991., koje su kape nosili agresori?
Pupovčeve laži
Predsjedniku Josipoviću prije pet godine je asistirao predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac koji je, uz ostalo, rekao: “Mi smo obnovom ovog spomenika kojeg je financirala hrvatska vlada, kao i donatori iz Srbije, omogućili da se povijest konačno vrati kući. Ali dugo će trebati da ta povijest bude u svakoj učionici i u hrvatskim medijima.”
Dakle, Milorad Pupovac ne odustaje od krivotvorenja hrvatske povijesti. Srbi ne odustaju od Srba, ne samo zbog ′41. nego i zbog toga što je Srb bio simbol četničke protuhrvatske politike i od ′71. do danas. Dakle, imamo dva simbola, Boričevac – simbol hrvatske žrtve i sramotne hrvatske politike prema toj žrtvi, i Srb – simbol četničke zločinačke politike, ali i simbol obnove te četničke politike ′71. i ′91. godine.
Navodni ustanak naroda Hrvatske u Srbu 27. srpnja bio je zločinački četnički pothvat. Dokumenti potvrđuju da su u ustanku bili pretežno četnici i da su prethodno napravili sporazum s talijanskim fašistima, dakle to je bio fašističko-četnički ustanak, a ne antifašistički. S ciljem da se ti krajevi odvoje od Hrvatske i pripoje dijelovima Hrvatske koje su okupirali talijanski fašisti.
Srb je simbol kontinuitata zločinačke antihrvatske politike!
Godine 1971. upravo u Srbu nastavlja se četnička antihrvatska politika. Na velikom velikosrpskom četničkom mitingu 1971. u kooperaciji s komunistima uz prisustvo tadašnjega srbijanskog političkog čelnika Draže Markovića stvorena je platforma borbe protiv hrvatske samostalnosti i slobode i za buduće događaje. Zanimljivo je navesti mišljenje tadašnje predsjednice CK SKH Savke Dabčević Kučar koja je bila zgrožena mržnjom prema Hrvatima koji je vidjela na tom skupu te je napisala: “Mrze nas, i neće se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Stvari se kreću prema raspletu! Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.”
Dolazi Slobodan Milošević, Memorandum SANU-a, projekt velike Srbije koji se pokušava ostvariti ognjem i mačem, agresijom, etničkim čišćenjem i genocidom. I u toj politici opet je simbol Srb. Upravo 25. srpnja 1990., kada je Hrvatski sabor donosio ustavne amandmane ukidajući socijalističke i komunističke simbole, Srbi su donijeli Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj. U Deklaraciji Srbi traže dvojni suverenitet i posebni teritorij, a na mitingu na kojem je bilo oko 150 tisuća Srba sa svih strana, među njima i Vojislav Šešelj, skandiralo se: “Ovo je Srbija!” Dakle, Srb je simbol kontinuiteta antihrvatske četničke zločinačke politike 1941., 1971. i 1991. godine.
U Srbu je proglašena i tzv. “Republika Srpska Krajina”. U međuvremenu su četnici u Srbiji odlukom Skupštine i državnih tijela službeno proglašeni antifašistima. Ako je nedvojbeno da su i u agresiji na RH i BiH i ratu protiv Hrvatske zajednički djelovali četnici i JNA, odnosno da je Miloševićeva i Šešeljeva politika bila na istom zadatku, onda je još strašnije ono što se dogodilo 2010. u Srbu, i što se događa svake godine.
Zbog svega toga je važno da se što je moguće više postignuto jedinstvo u obrani od slovenskog posezanja za hrvatskim teritorijem na prljav način postigne jedinstvo u obrani dostojanstva i digniteta Domovinskog rata i da proslava Oluje bude odgovor na velikosrpsku agresiju i njihove lažne optužbe.
Autor: Zdravko Tomac /7Dnevno
