Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«
Riječ Gospodnja.
(Iv 6, 51-58)
Volite li kada vam sugovornik iznosi svoje stavove „jasno i glasno“?
Ili vam je draže kada sve to „zamota u celofan“?
Rijetki su skloni čuti istinu, a istina je uvijek „jasna i glasna“. Kažem rijetki, jer rijetki, istinu ne kamufliraju, vjerujući da je za dobro sviju suočiti se s istinom. I biti slobodan. Ponavljam – rijetki.
Isus u ovonedjeljnom čitanju koristi nevjerojatno oštru retoriku. Možemo je nazvati zapaljivom. Njegov govor toliko je oštar da su neki prestali slijediti ga. Uvrijedile su ih njegove riječi. Isusova istina.
»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.“
Zamislite da ste ovo čuli po prvi put u svojem životu.
Zamislite da ste ovo čuli, a da prethodno niste imali nikakvog pojma o Euharistiji.
Zamislite svoje prijatelje ateiste/agnostike, koje ste uvjerili neka dođu s vama u crkvu, na Svetu misu.
Zamislite ih kako dolaze baš ove nedjelje kada se čita ovaj ulomak iz evanđelja po Ivanu.
Zamislite sebe kako čujete samog Isusa kada izgovara ove riječi.
Čudi li vas onda činjenica da su se mnogi, čuvši Isusa što govori, okrenuli i otišli?
Razmišljajući logikom današnjeg svijeta Isus je trebao ublažiti retoriku. Primiriti duhove. Biti tolerantniji. „Stati na balun“.
Međutim to Isusu ni ne pada na pamet. Ni najmanje. Nema tu ni najmanjeg nagovještaja da bi Isus možda govorio poetski ili metaforički. Jer to je danas jako moderno – reinterpretirati Isusa i tumačiti „što je Isus htio reći, a tako nije napisano“.
I to što govori Isus ne govori samo jednom i onda prelazi na drugu temu.
„Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“
Isus tako zbori. Jasno i glasno. I to ponavlja.
Mi to čujemo. Mi, ljudi, kako bismo mi to rekli „koji idu u crkvu“. I sve te gromoglasne, neuvijene, oštre riječi, svi ti „gromovi“ koji tuku oko nas, mi na njih jednostavno – ne reagiramo. Jer kako mi rezoniramo? „Pa naravno ovdje Isus govori o Euharistiji, zar ne?! Pa mi to čitav svoj život slušamo, zar ne?! Kako ono ide pjesma koju smo toliko puta pjevali: „Uzmite, jedite moje vam tijelo to je, uzmite pijte svi, evo vam krvi moje…“?
Za nas su ove riječi izgubile svoju oštrinu.
Izgubile su svoju uzbudljivost.
Jednostavno su se – razvodnile.
Ali Isus nije „grmio i sijevao“, a da nakon toga ne padne kiša. Ne, Isus je „grmio i sijevao“ s razlogom. Sa jasnim ciljem. Isus je želio reći istinu i samo istinu. Želio je ići do te mjere u svojoj jasnoći pa makar neki odlučili – otići.
Jedna je stvar više nego jasna. Isus nije došao među nas kako bi nam ugodio. Isus nije tu – u rukavicama. Isus nije tu da izgladi stvari kako bi svi mogli ići kući pjevajući. Sretni i veseli. I kako bi se za koji dan opet vratili. Na neki novi „seminar“, na neko novo „predavanje“.
Isus je tu sa zavrnutim rukavima.
Sa rukavima zavrnutim poviše lakata.
Slijediti Isusa znači da je i nama zavrnuti rukave. I skinuti rukavice. I zboriti glasno i jasno. Oštro. Zapaljivo. I ne vodniti Riječ Božju. Jer ponekad je jednostavno nemoguća situacija u kojoj svi dobivaju, u kojoj nitko ne gubi, i u kojoj svi idu kući pjevajući.
Ponekad se ljudi naljute, uvrijede, dignu nos, i – odu. Odu da se više nikada ne vrate. I to sve zato, jer ste svjedočili Krista svim umom svojim, svom dušom svojom i svim srcem svojim. I niste Krista zatajili pred svijetom. I niste ga se pred svijetom odrekli. I niste ga izdali za 30 srebrenjaka.
Ponekad je istina laka. I dobra. Pa, ponekad zna biti i zabavna. Ponekad se svi znaju ustati, zapljeskati i glasno odobravati. Ali postoje i oni trenutci kada je istina teška. I tvrda. I kada boli. I za neke ta istina zna biti agresivna, napadačka, pa čak i uvredljiva. I kada govorite istinu postoji velika šansa da vas neki više ne će voljeti. I da će vam okrenuti leđa.
Možda vas i na križ pribiju.
I ostave vas neka na njemu umrete. Nagi. I sami.
Ali istina, ako je ne vodnite, posjeduje nevjerojatnu kvalitetu.
