Što rade Pupovac i SANU?
Sukladno Memorandumu II, povezivanje Oluje s Jasenovcem element je koji sustavno ubacuje službeni Beograd i Pupovčev SNV, čime poistovjećuju Hrvatsku s NDH. Ocrnjuju državu na čijem su tlu podigli oružanu pobunu na krilima Miloševićeve velikosrpske agresije i zamjenom teza hrvatski narod i prohrvatski orijentirane političare optužuju za stigmatizaciju Srba…
Milorad Pupovac nakon cijele gužve koja se stvorila nakon što ga je voditeljica dnevnika Nove TV Romina Knežić pristojno upozorila da je u 2015., a ne u 1945. godini, se ipak svrstao i na trenutak pokazao svoje pravo lice, koje samo slijepac u Hrvatskoj može ne vidjeti. U pokušaju postizanja ”kontrole štete” koju su Pupovcu proizveli upravo njegovi jugo-novinari dižući tenzije nakon intervjua na Novoj TV i okomljujući se na voditeljicu hrpom glupe patetike, patetičnih ”otvorenih pisama” – ali bez argumenata – Pupovac je postigao kontraučinak. Još više se legitimirao u svojoj velikosrpskoj priči. Za ”kontrolu štete” bila je zadužena, a tko drugi nego N1 televizija, koja se predstavlja k’o ”srpska franšiza CNN-a”. “Kad bi se naša predsjednica ogradila od uzvikivanja ‘Za dom, spremni’ i ‘Ubij Srbina’, onda bih se i ja ogradio od izjava predsjednika Nikolića” – izjavio je Pupovac i potom je, u trenutku shvativši što je izgovorio, dodao: ”Ne slažem se s predsjednikom Nikolićem. Već sam jedanput i više puta to rekao”. Ako se ne slaže s Nikolićevim izjavama da je ”Vukovar srpski grad” ili da u Srebrenici ”nije počinjen genocid” i slično , kako onda može uvjetovati Predsjednici da se prvo ona ogradi od izjave ”Za dom, spremni”, nakon čega će se on ograditi od Nikolića? Pupovac je tom izjavom upao u još veću kontradikciju. Legitimirao je, zapravo, da je Tomislav Nikolić njegov predsjednik, što dokazuju i sva izvješća SOA-e, koja brižljivo prati i bilježi Pupovčeve česte odlaske u Beograd, njegova ”minglanja” po raznim ministarstvima gdje prima instrukcije što i kako dalje. Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće, kao i stranka, su posve precijenjeni. Zoran Milanović jako griješi što s njima ”balansira” računajući na glasove Srba u Hrvatskoj. Jer glasovi koje dobivaju Pupovac i njegovi su minorni i nikome ne mogu biti osigurač za izbornu pobjedu.
Pupovac ne predstavlja većinu Srba u Hrvatskoj
Većina Srba u Hrvatskoj ipak svoj glas daje hrvatskim političkim strankama, uglavnom lijevima, i Pupovca ne smatra svojim političkim predstavnikom. Pupovac i ”ekipa” iz Srpskog narodnog vijeća ponajprije dobro žive od svog ”etnobiznisa” i od novca hrvatskih poreznih obveznika. Vesna Pusić na početku mandata Kukuriku vlade, uz nevoljki pristanak premijera Milanovića Pupovcu je dala mjesto predsjednika Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora, čime je Pupovac postao visoki dužnosnik hrvatske države, i to na poziciji s koje može sve bitne informacije prenositi u Beograd, a i provoditi kontrolu određenih za državu vrlo važnih stvari – kao što je izbor i imenovanje hrvatskih diplomata, jer svatko od njih nakon što su predloženi mora dobiti ”zeleno svjetlo” Odbora za vanjsku politiku. Pupovac se u biti slaže s Tomislavom Nikolićem, koji je njegov predsjednik. Pupovčeva predsjednica nije Kolinda Grabar Kitarović, koja – nota bene – nikad nije veličala pozdrav ”Za dom, spremni” niti skandiranja ”Ubij Srbina”. Skandiranja te vrste nisu pristojna niti prihvatljiva, ali nisu nepoznanica na stadionima i raznim, uglavnom ”nacionalcentričnim”, skupovima diljem Europe i svijeta (Italiju bi po tome već sto puta trebalo proglasiti Mussolinijevom državom). Takve skupine zapadna društva nazivaju ”subkulturnim” i imaju zakone koje u tom slučaju provode. Kao i Hrvatska uostalom, i gdje bi završili Renzi ili Merkel ili belgijske i nizozemske krunjene glave i njihovi premijeri itd. kad bi se javno ograđivali i ispričavali za ispade u Hamburgu, Rimu ili Antwerpenu. Za to postoji ono što je temelj demokracije – a to je vladavina prava. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je, osim toga, peticiju kojom se od nje i predsjednika HDZ-a traži da prihvate pozdrav “Za dom, spremni” u HV-u (a ne od Hrvatskog sabora, što je u startu glupo i nelegitimno od strane autora peticije) nazvala ”neozbiljnim apelom koji ni ne zaslužuje službeni komentar”. Predsjednik Tuđman, podsjećam, na kojeg se svi “kunu”, se strogo protivio pozdravu ”Za dom, spremni”, nazivao ga je štetnim za mladu hrvatsku državu i taj pozdrav se nikad nije rabio, osim možda u početku isključivo i samo u HOS-u, u Hrvatskoj vojsci tijekom Domovinskog rata. HV, danas moderna vojska, taj pozdrav nikad nije rabio. Naklapanja o starom povijesnom pozdravu koji označava domoljublje Hrvata su suvišna i nepotrebna i njegovo vrednovanje je posao povjesničara, a ne biskupa Pozaića i Košića, kojima se pridruži poneki akademik. Taj pozdrav je kontaminiran u Drugom svjetskom ratu, kao što su i mnogi časni i povijesni domovinski pozdravi drugih europskih zemalja kontaminirani totalitarnim režimima u Drugom svjetskom ratu, ali i nakon njega, kao npr. u Francovoj Španjolskoj.
Borkovićev vjetar u leđa Pupovcu i njegovoj velikosrpskoj strukturi
Za očekivati je bilo da će se Predsjednica ili oglušiti ili ograditi od zahtjeva kojeg je inicirao Mladi Jastreb za kojeg ni dan danas ne znamo kako je uspio izaći iz Vukovara neposredno prije pada tog ubijenog grada. Hrvatska vojska u 21. stoljeću, vojska države članice NATO saveza i države članice EU-a ne može u svoju vojsku, koja je i zakonski i doktrinarno ustrojena u duhu Saveza i izazova modernog doba, implementirati pozdrav ”Za dom, spremni”. Mladi Jastreb koji je to inicirao, a naivni biskupi koji su također ”zamrznuti u vremenu” zaboravili na obvezu čitanja znakova vremena i ostali potpisnici te peticije, su nakon svega dali vjetar u leđa upravo Pupovcu i njegovoj velikosrpskoj strukturi. To je konačni učinak te internetske peticije. Koliko god je ona možda i pisana u dobroj namjeri i s domoljubnim žarom, i uvjerenjem o starom hrvatskom povijesnom pozdravu, nije napravila dobro Hrvatskoj. UN-ova komisija za ljudska prava u Ženevi kojom, kao i po svim diplomatski bitnim mjestima, srbijanski diplomati ”žare i pale” – teško da će shvatiti da je ”Za dom, spremni” doista povijesni pozdrav. I zato je reakcija Kolinde Grabar Kitarović jedina moguća, jedina očekivana, i posve je u skladu s njezinim inače izvrsnim inauguracijskim govorom. Ono što je stvaran problem i na što se treba referirati, a zasad se na to jasno i otvoreno referirala jedino SOA u svom godišnjem izvješću za javnost, su četnički elementi koji se iz Srbije povezuju sa svojim istomišljenicima u Hrvatskoj. Prvi, ali i Drugi memorandum SANU-a spominjao je, a Prvi i elaborirao, hrvatski pravni tim u postupku Hrvatske protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, koji je – podsjećam – presudio da je Srbija pokušala ostvariti svoj plan stvaranja Velike Srbije genocidnim radnjama na teritoriju Republike Hrvatske. Ono što je Prvi memorandum SANU-a, manifest srpske inteligencije, definirao 1984., Drugi je 2012. samo redefinirao i, kako dobro primjećuje hrvatska tajna sluzba, ”elementi” velikosrpske misli u Hrvatskoj rade – i to vrlo dosljedno – po tom novom dokumentu Srpske akademije nauka i umetnosti.
Memoranduma II – saniranje štete nanesene velikosrpskom projektu
Pisao sam u više navrata o tom memorandumu, kako vidim pročitala ga je hrvatska i novinarska i akademska elita, ali većina uglavnom o tome šuti, dok narod nema apsolutno nikakve svijesti o opasnom tangu koji se po odrednicama tog novog memoranduma pleše u Hrvatskoj, a ritam mu diktira dio hrvatske politike i diplomacije te udruge poput Documente koje kao da nisu ništa drugo nego ekspoziture KOS-a, čiju mrežu Srbija po Drugom memorandumu daje na raspolaganje ponajprije Republici Srpskoj, ali i Srbima u Hrvatskoj i na Kosovu. Podsjetit ću, jer je to očito potrebno: Drugi memorandum SANU-a u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa (Načertanije, Srbi svi i svuda, Homogena Srbija…) samo je moderniziran za svoje vrijeme. Ponajviše je usmjeren na saniranje štete što ga je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na Hrvatsku i BiH, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Za izvršenje ovog memoranduma naglašena je misija Srpske pravoslavne crkve, glavnog nositelja velikosrpske propagande.
Dvije su izjave dobar opis glavnog motiva stvaranja Drugog memoranduma. Prva je ona koju je rekao otac srbijanske politike druge polovine 20. st. Dobrica Ćosić je 2012. izjavio za beogradski tisak “da su Srbi u 20. st. izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo), ali da u 21. st. trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi”.
Druga izjava je ona, odnedavno pokojnog, prof. Ljube Tadića (oca Borisa Tadića, ondašnjeg predsjednika Srbije), koji nije nebitni neovisni intelektualac, nego jedan od najistaknutijih srpskih intelektualaca: “Vojni gubitak Srpske Krajine i slavonskih zemalja, gde su Srbi bili većina, mi ne smijemo nikad prihvatiti kao definitivni gubitak. Te krajeve nikad ne treba smatrati izgubljenim, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u Ustavu.”
Drugi memorandum SANU-a osmišljen je u devet točaka. Izbacio je ono što je pisalo u Prvom memorandumu – nasilje i “bitke koje mogu biti i oružane”. Evo tih 9 točaka Drugog memoranduma:
1. Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj s državama u okruženju.
2. Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haaškom tribunalu.
3. Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima.
4. Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja.
5. Inzistirati na zatvaranju Haaškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem.
6. Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije.
7. Pomagati odcjepljenje Republike Srpske.
8. Inzistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciju srpskih zajednica u državama regije u unitarnu, svesrpsku zajednicu.
9. Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.
Posebno poglavlje ovog memoranduma bavi se ovim ozemljima susjednih država: istočna Hrvatska, Republika Srpska u BiH te sjeverno Kosovo. Tajni velikodržavni dokument nastao je prije nekoliko godina u krugu srpskih akademika iz Beograda, vrlo precizno definira strateške velikosrpske ciljeve i daje detaljne upute političkom rukovodstvu Republike Srpske i Srbije kako ih operacionalizirati.
Usklađeno djelovanje “vulina” i pete kolone u sotoniziranju Hrvatske
Drugi memorandumu SANU-a se, kao i prethodni, temelji na velikosrpskoj politici “krvi i tla” prema kojoj je Srbija tamo gdje žive Srbi.
Mislim da svaki prosječan Hrvat u akcijama srpske politike, osobito nakon ulaska Hrvatske u EU, što je još veći paradoks – može prepoznati odrednice Drugog memoranduma SANU-a. Posebno točku 1 kroz optužnice koje stižu iz Beograda po univerzalnoj nadležnosti mini Haaga allias maxi Beograda koju je po pitanju ratnih zločina Srbija proglasila za sve bivše jugoslavenske republike bez obzira što su dvije već članice EU-a, ali i točku 4, a posebno točku 6 u kojoj se zrcale Vulinovi govori u Hrvatskoj, Vučićevi koji ga podržavaju, sustavan diplomatski rad Srbije na usporavanju kanonizacije kardinala Stepinca koja je za njih velika prijetnja u demontaži njihovih laži i mitova, i predstavljanje tog čina kao političkog problema njihove države, sustavno spominjanje Jasenovca i NDH, manipulacija brojkama žrtava tog logora u Drugom svjetskom ratu, a posebna ”poslastica” im je sustavno ponavljati da je tijekom Oluje protjerano 250.000 Srba. A toliko ih nije živjelo na tom teritoriju ni prije rata. Prešućuju činjenicu da je njihove tzv. Krajina u Haagu presuđena kao udruženi zločinački pothvat, a da im je voljeni vođa Sloba osigurao put za evakuaciju o čemu je, kao i o činjenici da su svi oni bili do zuba naoružan narod, u postupku protiv Gotovine Čermaka i Markača svjedočio general Mile Mrkšić, odnedavno pokojni osuđenik za Ovčaru i šef te evakuacije uoči operacije Oluja.
Stigmatizacija Hrvata Jasenovcem, a prešućivanje činjenice da je otpor fašizmu i nacizmu nastao dobrim dijelom i zbog te NDH upravo u Hrvatskoj, a ne u Srbiji gdje su nakon pada Užičke republike, ostali i opstali samo četnici koji su poslije raskoljeni u dvije struje, kraljevu i đeneral-Dražinu, potkraj rata skidali kokarde (kraljeva struja po njegovu naputku iz Londona) i stavljali zvijezde petokrake, kako bi s njima ubijali po križnim putevima i ostalim stratištima nakon 8. svibnja 1945. Tako da je povezivanje Oluje s Jasenovcem neminovni element kojeg provodi srpska službena politika i Pupovčev SNV, čime sustavno i sve otvorenije poistovjećuju Hrvatsku s NDH i time očito postižu tu relativizaciju zapisanu u odrednicama Drugoga memoranduma, sustavno stigmatizirajući državu na čijem su tlu podigli oružanu pobunu na krilima Miloševićeve velikosrpske agresije, te klasičnom zamjenom teza hrvatski narod i prohrvatski orijentirane političare optužuju za stigmatizaciju Srba. I tu priču, mora se priznati, dosta uspješno ”prodaju” svjetskim politikama.
Na domaćem planu u tome im pomažu, doduše sve slabiji i neutjecajniji, autori u većini hrvatskih medija. Dio njih su, kad im se prouče podrijetlo i obiteljski odnosi, ili ”obraćeni” potomci ustaša iz malih sela ili bivši sjemeništarci i bogoslovi – riječju ”vrbovani” kompleksaši. Dio njih je naslijeđen iz Jugoslavije i ozbiljan su dio KOS-ovih struktura, a njihova imena se spominju u još uvijek zaštićenim haaškim iskazima, najviše sa suđenja Miloševiću. Ono što je najžalosnije, uspjeli su isprati mozgove i dobrom dijelu Hrvata koji su ili neinformirani ili selektivno informirani, svi odreda uglavnom osiromašeni, pa im pitanje ”jadnih Srba” dođe kao ventil za ispuhivanje vlastitih frustracija. Na diplomatskom planu Srbi istupaju svi kao jedan, u čemu im često pomažu i hrvatski diplomati proizašli iz starih struktura Budimira Lončara, i koji po diplomatskim misijama uglavnom rade protiv, a ne u korist svoje države. Neke nade, koje po specijalnim grupama i društvenim mrežama gaje romantični hrvatski desničari – a prema kojima će te i takve “srediti” Predsjednica – su smiješne. Neće, jer su svi oni radili u sustavu i dok je ona bila ministrica. Lošoj percepciji Hrvatske koju stvara Srbija doprinosi također i arhaično-neuka, a često glasna hrvatska desnica koja, eto, organizira peticije o pozdravu ”Za dom, spremni” bez imalo razumijevanja za prostor i vrijeme u kojem živi i u kojem se treba afirmirati moderna Hrvatska. Argumente koji idu u korist Hrvatske, i koji su egzaktni i neoborivi, hrvatska politika i diplomacija ne koriste u međunarodnim odnosima. Tek nedavno, i to teška srca, jer je riječ o njezinu prijatelju Pupiju – kako od milja zove Pupovca – ministrica Pusić je u Ženevi iznijela podatak koji nije baš dopro do hrvatske javnosti – a to je da je RH na srpsku zajednicu dosad potrošila 38 milijuna eura proračunskog novca. Trideset i osam milijuna eura!!! Zamislimo što se sve korisno s tim novcem moglo učiniti. Osim toga, po posebnom zakonu se u ovoj godini pred izbore ubrzano radi na povratu imovine Srbima koji su napustili Hrvatsku nakon što su ratovali protiv nje. I to se radi u tišini, mimo kontrole javnosti, ali i saborske oporbe koja to zna, ali i ona šuti. Umjesto da netko postavi pitanje – da li ljudi koji su po nama pucali kao povratnici postaju problem naše nacionalne sigurnosti i političke stabilnosti? Drugo pitanje je i pitanje nove srpske veleposlanice koja dolazi u Zagreb, a koja je iz Karlovca, izbjegla tijekom rata u Srbiju, dok joj je otac, oficir JNA, ostao ”braniti Otadžbinu”. Može li ta žena dobiti agreman od Hrvatske? I prvo i drugo pitanje treba postaviti u Hrvatskom saboru, a nakon toga uz čvrste argumente definirane prije svega u presudama dvaju međunarodnih sudova i u Bruxellesu. To dosad nitko nije učinio.
Autor: Nikica Gović / 7Dnevno
