Protiv nastanka hrvatske države prije 25 godina ustali su militantni hrvatski Srbi i da je u Beogradu na vlasti bio i netko razumniji od Miloševića, SPC i četnička ideja u Srbiji su i dalje bili toliko snažni da bi s martićevcima opet krenuli u rat. I zato su bili smiješni Mesićevi snovi o katarzi koju Srbija mora doživjet

Niti su je doživjeli, niti će je doživjeti, a da je velikosrpstvo i danas živo iskrenije nam priznaje Latinka Perković nego Ivo Josipović ili Vesna Pusić jer oni po kugli zemaljskoj traže samo ustaške zmije. Pogledate li pak najveće ratne pokolje po Hrvatskoj u Domovinskom ratu, vidjet ćemo da su u njima od svih srpskih snaga ponajviše sudjelovali – hrvatski Srbi.

Bijes zbog abolicije

I kad tražite primjere ratne ljudskosti, naći ćete primjer onog Makedonca iz JNA što je iz vukovarskog „Veleprometa“ spasio nekoliko desetaka Hrvata pripremljenih za pokolj, naći ćete u brojnim memoarima primjere iz kojih se vidi da su poneki Srbijanci u odorama JNA znali zaštititi naše ljude, no uistinu sam čuo iznimno malo ratnih drama u kojima su hrvatski Srbi bili akteri herojskih djela tog tipa.

Da ih je bilo više, lakše bi se danas gradio suživot.

Hrvatski bijes zbog abolicije ne leži u „ustaškoj“ želji za osvetom, nego u kršćanskom vapaju za afirmacijom pravde bez kojeg nema mira. I u tom smislu su pogledi Hrvata bili okrenuti prema hrvatskim Srbima, jer se od njih tražilo i da prokažu zvjeri u svojim redovima i da nam otkriju mape s minskim poljima i da nam upru prstom u silovatelje naših žena i da nam otkriju humke naše poklane mladosti. Ništa od toga nismo dobili.

I njihova elita ne pokazuje sram zbog toga, pače, sad dopuštaju da nam se pljuje po zastavi! Premda su od Škabrnje do Saborskog, preko Bučja i Vukovara, najveće pokolje napravili upravo hrvatski Srbi, to se gura u zaborav, pa zato i nemamo osuđene zločince za ta zvjerstva!

Žurim reći da to ne amnestira od odgovornosti za kompletnu vojnu i obavještajnu logistiku JNA, jer su JNA I KOS stvarni mozgovi rata.

Država dvaju naroda

Unatoč svemu tome, kad su topovi zašutjeli, svih ovih 25 godina unatrag, hrvatska država ima problem samo i jedino s jednom manjinom od njih 22 – srpskom. Problem srpske manjine je u tome što njena elita istinski ne prihvaća status manjine. I kad već nakon krvavog rata ne mogu službeno imati status naroda, čini se sve da onda imaju ovlasti, obilježja i svu simboliku naroda.

Zato imaju separatni dan antifašističke borbe, vlastite novine, pa vlastitu banku, pa u Vukovaru „vlastite“ udžbenike zakonu usprkos, a Božiću daju veći politički sjaj negoli ga ima većinski narod! No, ništa od toga nije Pupovac izmislio, podjela hrvatskog suvereniteta sa Srbima gola je povijest koja je imala samo dvije iznimke: Drugi svjetsko rat i deset Tuđmanovih godina.

Sve drugo, u zadnjih sto godina, realno je bila „Pupovčeva Hrvatska“. Hrvatski Srbi su preko Pribičevića zajedno s Radićem dijelili svu vlast u prvoj Jugoslaviji. U vihoru Drugog svjetskog rata Srbi su uistinu bili žrtva ustaškog režima, ali povijest bilježi da su prve oružane akcije poduzeli i prije Jasenovca i prije rasnih zakona.

Ustali su protiv hrvatske države i prije negoli je ona pokazala zločinački karakter. U drugoj Jugoslaviji bili su ustavno povlašteni, dijelili su suverenitet Hrvatske, u naravi su zapravo oni vladali najvažnijim polugama vlasti. Ona je bila „republika hrvatskog i srpskog naroda“ i to je bio trijumf politike hrvatskih Srba.

I onda dolazi od 1990. do 2000. razdoblje od deset godina, kada Srbi nemaju onaj privilegirani, najprije žandarski, a onda i milicijski status koji su imali u gotovo stotinu ranijih godina. Pod Mesićem i Račanom, pod Sanaderom i Josipovićem oni se vraćaju na stare staze.

Tuđman im je drugo ime za zločin

I zato je njima Tuđman drugo ime za zločin. I zato je njima svaka hrvatska država ustaška. I zato se oni izruguju s hrvatskom zastavom. I zato su njima sva prava koja im date premalena, jer oni zapravo traže stare pozicije. I zato su bijesni kad im Predsjednica kaže da imaju sva manjinska prava na najvišem europskom standardu.

I zato su bijesni kad im Predsjednica kaže da su oni etnički Srbi, ali da u hrvatskoj državi mogu biti samo politički Hrvati! Danas njihova elita zaljubljeno sluša Beograd čak i kad odande stižu Šešeljove riječi da je Domovinski rat bio tek prvo poluvrijeme! Naime, načinom na koji s nama razgovara Beograd jasno pokazuje da im mir i normalni odnosi nisu na kraj pameti.

Naša je tragedija da se za ovih 25 godina nije afirmirala ona snaga kod hrvatskih Srba koja ne misli „beogradski“, tragično je da se šest posto hrvatskih Srba što su u Vukovaru ratovali na našoj strani i deset tisuća hrvatskih Srba što je ratovalo na hrvatskoj strani, nije afirmiralo kao protuteža današnjoj srpskoj eliti u Hrvatskoj.

Kad je Kosoričina Vlada tražila da se nakon svih mogućih opcija, kuće koje su u tzv. krajini dobili bosanski Hrvati trajno doniraju, jer je očito da ih ne mogu otplatiti, tražio se glas SDSS-a, slavnog Sanaderova partnera u toj vladi. Nakon nekoliko dana pregovora oni su pristali, tražeći da se u Vukovaru zauzvrat izgradi adekvatan broj novih stanova.

Otada su zapravo Vukovar i istočna Slavonija postali srpska opsesija i mjesto gdje se planira saviti gnijezdo nove srpske autonomije. I zato je ćirilica u Vukovaru simbol nad simbolima.

TIHOMIR DUJMOVIĆ/SLOBODNA DALMACIJA

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save