Kaže Igor Mandić nedavno u razgovoru za „Jutarnji list“ kako je „srbofobija jedna od najznačajnijih odlika hrvatske kulture danas“. Kad čovjek nema uporišta u stvarnosti za tako bombastične zaključke, onda je poprilično paranoičan. A njegov jedini argument je: otvorena sezona lova na Radu Šerbedžiju. Tko i kada je lov započeo, nije poznato.

Veliki kritičar i polemičar Igor Mandić živi u nekoj svojoj političkoj fikciji, preuzeo je vizuru pupovčevsko-feralovskog ekstrema, iz čijeg kuta se vidi samo dio pozornice. Mandićevi zaklonjeni vidici dolaze iz njegovih političkih nostalgija.

No to bi bio samo njegov osobni problem da u javnost ne plasira svoje subjekcije koje su, blago rečeno, neistinite. Možda je za Mandića problem hrvatske kulture što se ona uopće ne bavi Srbima kao svojim ideologemom, pa se ignoriranje „bratsko-jedinstvenih“ tema iz vizure regionskog sentimenta čini kao ignoriranje jedne etničke skupine koja se sama dijelom ekskomunicirala iz hrvatsko kulturnog miljea, ponajprije zahvaljujući Miloradu Pupovcu koji za račun svog etnobiznisa Srbe nastoji getoizirati i konstantno konfrontirati s Hrvatskom i većinskim narodom.

Predstavljati Srbe kao problem i kompleks hrvatske kulture je pokušaj neokrležijanskog intelektualiziranja jednog pisca koji se potrošio i koji više nema što za reći a da bi isprovocirao javnost kao u svoja potentnija vremena.

Mandić je opsjednut pod stare dane ustašama, pa mu se i tu pričinjaju velike opasnosti, jer dok iz Pupovčeva rova gleda dalekozorom, loše je i muči ga velika intelektualna besposlica, ako ne uoči na crti obzorja kako promiče sjenka ponekog ustaše. Dovoljno je da mu se pričini, pa da ima materijala, i on i Pupovac, i Frljić, i cijela feralovska ekipa u „Novostima“.

Svoju priču je završio zlokobno-patetično govoreći o napetosti između Srba i Hrvata koja se vraća: „To je psihopatološka činjenica… dok je rat, nema mržnje: znaš koga se kolje i zašto. To jest, nizašto – zbog užitka klanja, ubijanja, istjerivanja. Mir je problem. To je ona vrsta abreagiranja, u kojoj, kad se naizgled stvari smiruju, dolazi do buktanja najzapretanijih duševnih energija… Ali ja stalno branim svoju zemlju i vlastiti narod, ne prepuštam je ustašama, i neoustašama, nastašama, jer tvrdim da je to samo jedan djelić hrvatskog naroda. Kao što vidimo, njihove strančice su uvijek poražene na svim izborima. Ali, pustimo mi to… vrag ponekad stoji u minornostima.“

Mandić sam zaključuje kako se radi o minornim pojavama, ali već beznadno impregniran svojim ideološkim crno-bijelim zaključivanjem, toliko pristran da gubi na svojoj poznatoj lucidnosti, na koncu se sunovraćuje u paranoju i vidi vraga tamo gdje ga želi vidjeti, makar i u sitnicama….i time još jednom dokazuje da ga je pregazilo vrijeme. Gospodine Mandiću, vrag već odavno više nije u minornostima, nego se toliko uzoholio da je danas čisti „mainstream“!

Izvor: zoranvukman.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save